LIJEPA je ovih dana moja zemlja Bosna i Hercegovina. Umila je majka probeharanu. Zastave, fanfare, bubnjevi. Osim raseljenih dijasporića, zajapurenih turista, navalili i predsjednici u nju. Koitalno i doslovno. A nismo čak puštali nikakav spot s guzom. Predsjednici sa svih strana. Jedan nježnosijed, s manirama blagim i mekim, prstima klavirskim, dušom vunom šećernom, a drugi frajerski prošaran "belima", sav stamen kao kamen, očima smrzava hladnjake i sa deset metara daljine.
Protokol uobičajen za posjete kaotičnoj zemljici na ivici života – pozdravi takvozvane vođe, prošetaj njenim znamenitostima, neka ti se otme uzdah oduševljenja viđenim, nasmij se zavodljivo u svaki objektiv, mrvicu pršuta zalij domaćim vinom, namigni zamamnoj stražnjici najbliže hostese na mostarskom sajmu i prozbori neku mudru poslanicu o trenutnoj političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini.
Uz bok sjede unitaristički iluzionist Silajdžić i kriminalni šerif Dodik
Otvaranje Sajma gospodarstva u zemlji u kojoj se svaki dan događa najtragičniji i najveći vašar nezaposlenosti na Balkanu, slika je kao ispala iz montipajtonovskih scenarija. Paradoksalnih nebuloza za izvoz. A upravo riječ "izvoz" u avetinjsko-praznim halama nekadašnjeg giganta Soko Mostar nije spomenuta dva duga i teška desetljeća. Međutim, to ništa nije spriječilo da se ptica Soko tradicionalno ušminka za predstavu u kojoj glumi jednom godišnje, ali niti to da se kao jedan od domaćina srbijanskom predsjedniku Tadiću paunovim pokretima isprsi Dragan Čović, predsjednik ovdašnjeg HDZ-a, provjereni klimoglavi podanik. Na Sajmu gospodarstva u prvom redu sjedilo je tako više ubojica bosanskohercegovačkog gospodarstva nego što će ih ikada vidjeti unutrašnjost sudnice u nekoj pravnoj državi.
Naravno, ovo nije ni pravna, a ni država, pa se nitko ne obazire na činjenicu da proslavu gospodarstva unutar propale tvornice organizira čovjek zaslužan za siledžijsko komadanje te iste tvornice koja je prehranjivala tisuće obitelji. Da mu uz bok sjede unitaristički iluzionist Silajdžić i kriminalni šerif Dodik. A on, naš domaćin bez muda, s udivljenjem gleda u srbijanskog gosta, Velikog Predsjednika, opčinjen, fasciniran, oduševljen. Hladi palminim lišćem one koji su prolijevali krv njegova grada, a koji dolaze hladno i rezervirano, poznatim im bahatim hodom gospodara svijeta i okolice. Mali Hrvat, šef prve stranke u Hrvata u BIH, čiju šutnju kupiš za jednu osrednju garsonjericu i nekoliko firmi, za to vrijeme osluškuje kako mu Tadić šapuće da jedina BIH koja postoji je ona Daytonska. Jedna i jedina, klima glavom mali Hrvat i piše u tekicu da nikad više to ne zaboravi. Da zna što treba reći kad se pobuni ono malo njegova naroda kojem je uzeto svako pravo i dignitet.
Narod pazi da ne kaže krivu riječ pred Josipovićem
A taj narod, kao ostavljeno dijete u sirotištu koje se hvata za svakog onog tko mu pokloni barem zrnce usputnog pogleda, navikao na idolopoklonstvo prema svima jer među svojim političarima nema nikakva lidera, euforičan je i prilikom dolaska još jednog predsjednika, gospodina Josipovića. Narod koji je godinama bio sredstvo manipulacije u političkim igrama, svaki potez koji zapravo nije niti posebno spektakularan, niti veličanstven i koji bi se u svakom normalnom poretku tumačio kao ljudska i civilizirana gesta, doživljava kao sreću ravnu dobitku na lotu. I tu se ogleda sva tragedija ljudi nastanjenih na ovim područjima, koji moraju dobro paziti danas kada dolazi predsjednik Josipović.
Paziti da ne bi rekli koju krivu riječ, jer službeno Sarajevo ima višestruke orgazme zbog njegovog slijetanja u našu zemlju, pa bi svako drugačije posloženo slovo iz Hercegovine bilo nedemokratični pokušaj sabotaže tog nadljudskog posjeta, čak iako strašne nelogičnosti pršte ravno u oči. Posjet Ahmićima, nesretnom mjestu velikih stradanja, u svim medijima zauzeo je veličanstven odjek. Samo se usput, eto, dodalo da će Josipović obići i Križančevo selo, po tko zna koji put licemjerno vagajući ljudske živote i vrijednost jedne patnje naspram druge. Da imamo lucidne medije, da sva ova ispričavanja sijedih susjednih vođa izgledaju uistinu iskreno, a ne samo kao preslikano ponašanje dvojice drugara koji si miluju dlanove šetajući po okrvavljenim poljima, možda bi prosječni čovjek hladne glave i povjerovao u neku od serviranih mu nebuloza.
Tjedan velikih iluzija za Bosnu i Hercegovinu
Ovo je tjedan velikih iluzija za državu Bosnu i Hercegovinu. Zbog Tadića i Josipovića zaboravili smo čak na Angelinu. Oni su manekeni politike Balkana. Oni su uljuđeni, civilizirani, demokratski nastrojeni i vode politiku civilizacijskog napretka i povezivanja davno pokidanih susjednih odnosa. Oni su nas počastili svojim fantastičnim rješenjima za najbolnije točke naših života. Jedan nam je poželio puno sreće u Daytonom uokvirenoj zemljici, drugi se prije nego što je posjetio mezare i grobove ispričao zbog pokušaja podjele BIH. A ona, BIH, bastion ludila, nikad podjeljenija, nikad sjebanija i nikad očajnija. Onima kojima je ovo dan za povijest, od srca želimo da žive u takvoj povijesti bar jedan dan.