Foto: Gulliver Getty
CIA je pozorno pratila zbivanja u komunističkoj Jugoslaviji još od 1940.-ih, sve do njenih posljednjih dana u 1991.
Veliko zanimanje za situaciju u Jugoslaviji
Ti dokumenti pokazuju kako je CIA s velikim zanimanjem pratili situaciju u Jugoslaviji, posebno za vrijeme turbulentnih 1980-ih, kad se nacionalizam i ekonomska kriza počeli bujati.
Nakon što je 1980. umro jugoslavenski doživotni predsjednik, Josip Broz Tito, dosje pod imenom "Jugoslavija: Primjećuju se naprezanja" iz 1982., ukazuje kako bi se jugoslavenski "politički sustav mogao pokazati nesposobnim za borbu s međunarodnim financijskim poteškoćama, domaćim ekonomskim problemima i povećanim etničkim tenzijama".
"Za vrijeme Titovog vremena, Jugoslavija je mogla uspješno funkcionirati, unatoč slabostima sustava, zato što je Tito mogao intervenirati u kritičnim situacijama i mogao je nametnuti mjere za oporavak".
"Etnički nacionalizam"
U dosjeu se objašnjava i kako je jugoslavenski federalni sustav, predstavljen u novom ustavu iz 1974., uključivao federalno predsjedništvo s rotirajućim članovima predsjedništva. Time je Tito nastojao spriječiti ikakvu "etnonacionalnu" grupaciju koja bi dominirala Jugoslavijom.
1983. izašao je dosje nazvan "Jugoslavenski rast etničkog nacionalizma" koji je izvještavao o rastućim nacionalističkim tendencijama u zemlji, iako se još uvijek nije smatralo kako je moguća provala nasilja, piše Balkan Insight.
"Nema izlaza"
Međutim, u analizi iz siječnja 1991., netom prije sukoba u Hrvatskoj i Sloveniji, pojavio se pesimističan naslov dosjea "Jugoslavija: Nema izlaza".
U toj analizi je pisalo: "Čini se kako će se Jugoslavija raspasti, ili krvoprolićem ili, što je manje vjerojatno, zajedničkim dogovorom između republika".
Dosjei su sadržavali brojne izvještaje o jugoslavenskim borbama s terorizmom, odnosno borbama s nacionalističkim ekstremistima u zemlji i u inozemstvu.
Borba s ostacima ustaškog pokreta
Mnogi izvještaji navode i kako se komunistička Jugoslavija nosila s ostacima ustaškog pokreta iz Drugog svjetskog rata. Tada je CIA procijenila kako je ostalo oko 10,000 fašističkih boraca u Jugoslaviji.
Izvještaj iz 1972., zvan "Hrvatski separatistički problem", zabilježio je napad 19 Hrvata na bosanski grad Bugojno, kad su ekstremisti iz Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB), napali jugoslavensku policiju. Na kraju su svi bili ubijeni ili uhićeni.
Isti izvještaj je za ubojstvo jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića u Stockholmu, 1972., okrivio ustaše. Hrvatski ubojica Miro Barešić, koji je poginuo u Domovinskom ratu, dobio je kip u Hrvatskoj.
Iskorištavanje nacionalističkih osjećaja
Izvještaj iz 1972. usredotočio se na Hrvatsko proljeće, politički pokret koji je nastao unutar Saveza komunista Hrvatske te zahtijevao političke i ekonomske reforme.
"Dobar dio odgovornosti za krizu, pada na snažno liberalno krilo hrvatske komunističke partije. Ovo krilo već godinama pokušava iskoristiti nacionalističke osjećaje kako bi učvrstili svoju lokalnu moć te dobili prostora od centralne vlasti u Beogradu", pisalo je u izvještaju.
Također, u CIA-i su bili zabrinuti i zbog jugoslavenske politike prema Americi i Sovjetskom savezu. Jugoslavija je osuđivala američka bombardiranja Libije i napade na Gaddafija, a CIA je strepila zbog mogućem obnavljanju prijateljskih odnosa sa Sovjetskim savezom. Zbog ekonomske i političke krize, te zbog Gorbačovljeve nove politike, CIA je napeto pratila zbližavanje ove dvije zemlje.