NAKON što je prije osam godina tsunami pogodio nuklearnu elektranu Fukushima Daiichi u Japanu te izazvao taljenje jezgri triju reaktora, mnogi su pomislili da će to izazvati javno zdravstvenu katastrofu. "Do danas je gotovo milijun ljudi umrlo od uzroka vezanih za katastrofu u Černobilu", napisala je Helen Caldicott, australska liječnica, za The New York Times. Fukushima bi mogla "daleko nadmašiti Černobil u smislu učinka po javno zdravlje". Mnogi zagovornici nuklearne energije počeli su vjerovati da su incidenti dokaz da dominantni tipovi nuklearnih reaktora, hlađenih vodom, imaju fatalne pogreške te su pozvali na razvoj drukčijih reaktora kako bi tehnologija postala trajno sigurnom, za web stranicu američkog magazina Forbes piše Michael Shellenberger.
Međutim, osam godina nakon Fukushime, napredna znanost pokazuje da je Helen Caldicott pogriješila u procjeni broja stradalih u nuklearnim nesrećama za milijun. Radijacija iz Černobila ubila je najviše 200 ljudi, dok zbog radijacije u Fukushimi i američkom otoku Three Mile nije stradao nitko.
Drugim riječima, glavna lekcija koju možemo izvući iz najtežih nuklearnih nesreća glasi da je nuklearna energija oduvijek bila trajno sigurna. Istina o sigurnosti nuklearne energije toliko je šokantna da vrijedi pobliže istražiti najteže nesreće, počevši od najgore – Černobila.
Černobil
Ova nuklearna elektrana nalazi se u Ukrajini koja je u vrijeme nesreće 1986. godine bila sovjetska republika. Operateri su izgubili kontrolu nad neodobrenim eksperimentom koji je završio požarom u reaktoru. Nije bilo kupole za zadržavanje radijacije pa je vatra izbacila radioaktivne čestice koje su se potom proširile svijetom. Mnoge je to navelo na zaključak da Černobil nije samo najteža nuklearna nesreća u povijesti nego i najgora moguća nuklearna nesreća.
U gašenju černobilskog požara poginulo je 28 vatrogasaca. Iako je smrt svakog vatrogasca tragična, broj stradalih treba sagledati iz drukčije perspektive. Tijekom 2018. godine u SAD-u je poginulo 86 vatrogasaca, dok su 343 vatrogasca poginula u terorističkim napadima tijekom 11. rujna 2001. Nakon nesreće u Černobilu umrlo je još 19 osoba koje su se prve našle na poprištu. Prema Ujedinjenim narodima, uzroci smrti su razni, od tuberkuloze, ciroze jetre, srčanih udara i trauma. UN zaključuje kako ”nije jasno u kojoj mjeri je radijacija prouzročila smrt tih ljudi”.
Kakva je situacija s rakom? Do 2065. godine pojavit će se oko 16.000 slučajeva raka štitnjače, do danas je dijagnosticirano 6000 slučajeva. Budući da je stopa smrtnosti od raka štitnjače oko jedan posto, jer se radi o raku koji se lako liječi, očekuje se smrt oko 160 ljudi. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) na svojim web stranicama tvrdi da bi Černobil mogao dovesti do prerane smrti oko 4000 ljudi, ali prema dr. Geraldine Thomas, koja je pokrenula i vodi Černobilsku banku tkiva, taj je broj baziran na nepouzdanoj metodologiji.
"WHO svoju procjenu bazira na LNT-u", objašnjava dr. Thomas. Radi se kratici za "linear no-threshold" metodu za procjenu broja stradalih od radijacije, koja pretpostavlja da ne postoji prag ispod kojeg radijacija nije opasna. Ova metoda posljednjih je desetljeća osporena. Potpora ideji da je radijacija bezopasna na nižim razinama dolazi od činjenice da ljudi koji žive na mjestima s višim pozadinskim zračenjem, poput američke savezne države Colorado, ne pate od povećane stope raka.
Štoviše, stanovnici Colorada, gdje je radijacija veća zbog visoke koncentracije urana u zemlji, imaju jednu od najnižih stopa oboljelih od raka u SAD-u. Čak i relativno visoke doze zračenja uzrokuju mnogo manje štete nego što većina ljudi misli. Podrobne i dugoročne studije preživjelih nakon eksplozija atomskih bombi u Hiroshimi i Nagasakiju nude uvjerljive argumente.
Broj oboljelih od raka među preživjelima, od kojih mnogi nikad nisu dobili rak, nakon atomskih udara samo je 10 posto veći. Čak i oni koji su primili 1000 veće doze radijacije nego što su današnji sigurnosni limiti, živjeli su prosječno 16 mjeseci kraće.
No nije li japanska vlada nedavno prihvatila financijsku nagodbu s obiteljima radnika iz Fukushime koji tvrde da su dobili rak kao posljedicu nesreće? Da, no razlozi su bili očito politički i vezani za činjenicu da je japanska vlada temeljena na konsenzusu, izbjegavanju konflikata, kao i dugotrajnoj krivnji koja leži na političarima zbog sudbine radnika i stanovnika Fukushime.
To što su neki radnici oboljeli od raka vrlo vjerojatno nema veze s Fukushimom zato što je razina radijacije koju su primili bila bitno manja od one kojoj su bili izloženi preživjeli u Hiroshimi i Nagasakiju, a trpe umjereno visoke stope obolijevanja od raka.
Što je s otokom Three Mile?
Što je s otokom Three Mile? Nakon nesreće 1979. godine magazin Time objavio je priču ilustriranu fotografijom elektrane i naslovom "Nuklearna noćna mora". Noćna mora? Prije će biti san. Koja industrijska tehnologija može doživjeti katastrofalan neuspjeh u kojem neće stradati nitko? Sjećate li se kad se bušotina nafte Deepwater Horizon zapalila i pritom poginulo 11 ljudi? Četiri mjeseca kasnije plinovod kompanije Pacific Gas&Electric eksplodirao je južno od San Francisca i ubio osam ljudi dok su spavali u svojim krevetima. Sve to dogodilo se samo 2010. godine.
Najveća energetska nesreća svih vremena dogodila se 1975. godine, kad se srušila brana na hidrocentrali Banqiao u Kini. Poginulo je između 170.000 i 230.000 ljudi.
Najteže nuklearne nesreće pokazuju da je tehnologija oduvijek bila sigurna iz istog razloga iz kojeg je imala tako mali učinak na okoliš – male energetske gustoće goriva. Razbijanje atoma da bi se kreirala toplina, za razliku od razbijanja kemijskih spojeva vatrom, zahtijeva male količine goriva. Jedna limenka urana može proizvesti dovoljno energije za cijeli visokoenergetski život.
Kad se dogodi ono najgore i gorivo se počne topiti, količina čestica koje izlaze iz elektrane zanemariva je u odnosu na vatrene eksplozije fosilnih goriva i dnevne emisije čestica iz domova, vozila i elektrana koje pokreću fosilna goriva i biomasa, a godišnje ubiju oko sedam milijuna ljudi.
Spašena dva milijuna života
Zahvaljujući sigurnosti nuklearne energije, dosad su spašena najmanje dva milijuna života time što je smanjeno spaljivanje biomase i fosilnih goriva. Zamjena ili odluka da se ne grade nove nuklearne elektrane rezultirat će većim brojem umrlih. U tom smislu Fukushima je dovela do javnozdravstvene katastrofe. Međutim, katastrofa nije uzrokovana curenjem malih količina radijacije iz elektrane.
Japanska je vlada, prema mišljenju Geraldine Thomas i drugih stručnjaka za radijaciju, pridonijela širenju shvaćanja radijacije kao supermoćnog otrova time što nije dopustila stanovnicima pokrajine Fukushime da se vrate kući nakon nesreće, te zbog napora da se radijacija u tlu i vodi spusti na nepotrebno nisku razinu.
Problem je započeo s nepotrebno opsežnom evakuacijom. Ukupno je evakuirano 60.000 ljudi, a vratilo se samo njih 30.000. I dok je ograničena i privremena evakuacija možda i bila opravdana, nije bilo nikakvog razloga za tako veliku i dugoročnu evakuaciju. Oko 2000 ljudi umrlo je tijekom evakuacije, dok su mnogi patili zbog usamljenosti, depresije, samoubojstava, maltretiranja u školi i tjeskobe.
”Gledajući unatrag, možemo reći da je masovna evakuacija bila pogreška. Ne bismo savjetovali da se ikoga evakuira”, kaže Philip Thomas, profesor upravljanja rizicima na Sveučilištu Bristol i vođa nedavnog projekta o nuklearnim nesrećama.
Nakon evakuacije, vlada je provela pretjerano čišćenje tla. Kako bi se dobio dojam koliko je to bilo pretjerano, recimo samo da je visoravan u Coloradu bila i sad je više radioaktivna nego većina Fukushime nakon nesreće.
”Postoje područja na svijetu koja su još radioaktivnija nego Colorado, a tamošnji stanovnici ne pokazuju znakove većeg obolijevanja od raka”, navodi dr. Thomas. I dok se razina radijacije u Fukushimi ubrzano spušta, ”spomenuta područja i dalje ostaju na istoj razini radijacije, zato što je ona posljedica prirodne radijacije, a ne kontaminacije”. Čak ni stanovnici područja s najvišim razinama kontaminacije tla nisu bili zahvaćeni radijacijom, navodi velika studija provedena na oko 8000 stanovnika dvije godine nakon nesreće.
Kad je autor teksta 2017. godine drugi put posjetio Fukushimu, uzrujao se zbog onoga što je vidio. Svjedočio je opsežnom i ridikuloznom rovanju plodnog tla i spremanju u zelene plastične vreće. Potom je o tome počeo ispitivati znanstvenika koji radi u ministarstvu okoliša.
Je li itko u Japanu upoznat sa znanošću o radijaciji?
Zašto se uništava dragocjeni površinski sloj tla u Fukushimi kako bi se smanjila razina zračenja, kad je već bila na razinama koje nisu opasne? Zašto je vlada potrošila milijarde pokušavajući učiniti isto s vodom u blizini elektrane? Je li itko u Japanu upoznat sa znanošću o radijaciji?
Isprva je vladin znanstvenik odgovarao ponavljajući službene stavove o tome kako treba ukloniti površni sloj zemlje kako bi se uklonila radijacija nakon nesreće. No, Schellenberger je inzistirao i ponovno je pitanje. Prevoditelj mu je potom rekao kako sugovornik ne razumije njegovo pitanje, pa se Schellenberger počeo svađati i s prevoditeljem. A onda je vladin znanstvenik ipak počeo ponovno govoriti, ali ovaj put njegov je glas bio nešto drukčiji.
”Svaki znanstvenik i stručnjak za radijaciju na svijetu koji je došao u Fukushimu rekao je isto. Ne radimo to zato što je zbog javnog zdravlja potrebno smanjiti razini radijacije. To radimo zato što ljudi to žele”, rekao je Schellenbergerov sugovornik.
Bilo je to priznanje istine i tenzije između sugovornika napokon su nestale. Njegova je dilema bila očigledna. Morao je ponavljati službenu dogmu, jer je to bio njegov posao. Na isti način strah od radijacije tretiran od znanstvenika i vladinih dužnosnika već više od 60 godina i ne samo u Japanu.
Nema nikakvih dokaza da niske razine radijacije štete ljudima, no umjesto da oko toga budu jasni i izravni, znanstvenici su često zamagljivali istinu i ostajali oprezni, te zbog toga dopuštali da se dezinformacije o radijacije šire i pothranjuju. Sada također znamo da društva koja ne koriste nuklearnu energiju, ne koriste ni obnovljive izvore, nego uglavnom fosilna goriva. Nakon Fukushime, Japan je zatvorio svoje nuklearne elektrane i sad se suočava sa smrtonosnim zagađenjem zraka.
Najveći gubitnici - najranjiviji
Najveći su gubitnici, kao i obično, oni najranjiviji. Ljudi s respiratornim bolestima, kao što su emfizem pluća i astma, djeca, starije osobe, bolesni i siromašni, koji obični žive u najzagađenijim dijelovima gradova. Također je jasno da ljudi tjeskobu zbog drugih stvari usmjeravaju prema nuklearnim nesrećama. Iz raznih dubinskih istraživanja provedenih tijekom 70-ih godina, znamo da su mladi ljudi strahove zbog nuklearnog oružja usmjeravali na nuklearne elektrane.
Na nuklearne elektrane gledalo se kao na male bombe, a na nuklearne nesreće kao na male atomske eksplozije. Na paničnu reakciju japanske javnosti na Fukushimu treba gledati u svjetlu tsunamija koji je na mjestu usmrtio 15.897 ljudi, te zbog kojeg je nestalo još 2533 ljudi. Sociolog Kyle Cleveland tvrdi kako je Fukushima bila “moralna panika”, koja je bila motivirana željom japanskih medija i javnosti da se osvete industrijskih i tehničkim elitama, smatrajući ih nezasitnima, arogantima i korumpiranima.
Nakon Fukushime investitori su uložili milijune u napredne nuklearne startupove, predlažući korištenje kemikalija, metala ili plinova umjesto vode za hlađenje uranijskog ili torijskog goriva u nuklearnim elektranama. Time su često nehotice pojačavali strahove javnosti. Jedno je kad antinuklearni aktivisti šire strah zbog Fukushime, a sasvim je drugo kad isto čine i navodni zagovaratelji nuklearne tehnologije.
Što je još gore, ideja da netko može analizirati dizajn nuklearne elektrane i proglasiti ga sigurnijim od postojećih elektrana u najboljem je slučaju travestija, a u najgorem pseudoznanost. Da bi usporedila relativna sigurnost različitih vrsta nuklearnih reaktora trebala bi desetljeća operativnih podataka, koji ne postoje za nepostojeće dizajne. Čak i tada, vjerojatno bi trebalo mnogo više nesreća i smrtnih ishoda da bi se mogla izvući bilo kakva korelacija.
Kad inzistiraju na navodnim sigurnosnim prednostima, zagovornici nuklearnih inovacija često tvrde da bi ovo ili ono rješenje bilo mnogo jeftinije od današnjeg. Međutim, najjeftinija nuklearna elektrana je ona u kojoj ljudi imaju najviše iskustva u izgradnji, upravljanju i regulaciji, Spore, konzervativne i postupne inovacije učinile su nuklearne elektrane jeftinijima, dok ih radikalne promjene čine samo još skupljima.
Pokušaj iskupljenja
Je li se američkoj nuklearnoj industriji moglo dogoditi išta bolje od incidenta na otoku Three Mile? Nijedan dužnosnik u nuklearnoj industriji ne bi to izjavio u vrijeme nakon nesreće. No, desetljećima kasnije, mnogo od njih vjeruju upravo u to. Reagirajući na incident, nuklearna industrija poboljšala je obuku, protokole za provjere i nadzor. Kao rezultat toga, nuklearne elektrane povećale su operativno vrijeme s 55 na više od 90 posto.
Antinuklearni aktivisti već dugo tvrde da u upravljanju elektranama postoji kompromis između nuklearne sigurnosti i ekonomičnosti. Realnost je potpuno obrnuta. Uz poboljšane performanse pojavio se i mnogo veći prihod od prodaje električne energije. Mogu li japanski nuklearni lideri danas gledati na Fukushimu na isti način? To ovisi o tome što sada rade.
Do danas su se japanski vođe pokušavali javnosti iskupiti za nesreću u Fukushimi, ali činili su to na način koji je pojačavao stav da je radijacija supermoćni otrov, odnosno nisu pokušavali izgraditi povjerenje u tehnologiju. Desetljećima su odgovorni ljudi nuklearne industrije u Japanu i SAD-u pojačavali dojam da je nuklearna tehnologija opasna, ali i da je ipak mogu kontrolirati. Kad je postalo jasno da je ne mogu kontrolirati, javnost je razumljivo pretpostavila da se nalazi u opasnosti.
Istina je dijelom uvjerljivija. Radioaktivne čestice, koje se oslobađaju u najtežim nuklearnim nesrećama, uopće nisu tako opasne zato što ih nema tako mnogo. Međutim, tu je i lekcija da ljudi nikad ne mogu u potpunosti kontrolirati naše tehnologije. Kad bismo to mogli, onda nitko nikad ne bi stradao u eksploziji plinovoda, padu zrakoplova ili srušenoj brani.
Pitanje nije kako ljudi mogu uspostaviti apsolutnu kontrolu, jer je to nemoguće, nego koji strojevi daju najveće dobro uz najmanje štete. Takvim mjerilima, nuklearna energija uvijek je bila najsigurniji način za opskrbu civilizacije, zaključio je Michael Schellenberger.