VIJEST o kandidaturi Miroslava Škore za predsjedničke izbore nije pretjerano iznenadila ni medije, ni javnost.
Da, poznati hrvatski pjevač pokušat će postati predsjednik Republike, i što sad? Čak je i pripadnik stare generacije Stjepan Mesić ozbiljno i bez podsmijeha komentirao njegovu kandidaturu. Bi li na mjestu Škore mogao biti neki drugi hrvatski glazbenik, umjetnik, književnik? Bi. Bi li vas pretjerano iznenadilo da se kandidirao i dida Toni? Uz malo inicijalnog smijeha, baš i ne.
Trend koji je u cijelosti zahvatio Hrvatsku
Riječ je o trendu. Hrvatsku je konačno u cijelosti sustigao val populističkih, protestnih i nesistemskih političkih kandidata i opcija. To je politički i društveni trend koji promatramo poglavito u demokracijama poput SAD-a i europskih zemalja. U Hrvatskoj se trend počeo nazirati pojavom Mosta i Živog zida kao alternativnih, protestnih i narodskih političkih opcija na izborima 2016. Sada se to odnosi i na instituciju predsjednika.
Donald Trumpa u američkoj i Vladimir Zelenski u ukrajinskoj politici najuočljiviji su i najekstravagantniji primjeri protesta. U Europi postoje oni koji se nisu rodili kao populisti, ali su to kasnije postali, poput Orbana i relativno novih protusistemskih projekata kao što je Pokret pet zvijezda. Naravno, tu su i AfD, Geert Wilders, Marine LePen, Salvini i Lega, čuvena Syriza, UKIP i drugi.
I dobar, i loš znak
Taj trend populizma i protesta istovremeno je dobar i loš znak. Populizam, protest i pojava nekog autoriteta ''iz naroda'' mogu naći plodno tlo samo u sustavima koji su dovoljno demokratski i čiji izborni zakoni i procedura dopuštaju pojavu alternative. Ako sustav može prihvatiti religiozne psihijatre, teoretičare zavjere, mentalno uboge ili nepismene, radujte se jer demokracije ima. S druge strane, pojava takvih kandidata znači da su klasične stranke i političari zakazali, da se suprotstavljaju demografske skupine, da je percipirana nejednakost u društvu velika, a povjerenje prema politici i institucijama – nisko.
Prema najvećem autoritetu na području populizma, R. Inglehartu, populizam je stil retorike koji se bavi bazičnim principima – tko treba vladati? Legitimna vlast pripada ''narodu'', a ne elitama. Pritom se izostavlja razgovor o odlukama, politikama i mjerama koje trebaju uslijediti. Populizam se suprotstavlja proceduralnoj demokraciji i institucijama: korumpirane elite nisu legitimne, vlast je uzurpirana, narod treba vratiti kontrolu, sustav je disfunkcionalan i tome slično. U našem specifičnom slučaju, tu su i razgovori o kontroli UDBA-e i vječnim jugoslavenskim kadrovima.
Još se ne zna je li Škoro populist, ali formalnih naznaka svakako ima. U jednom intervjuu Škoro je rekao: ''Narod nešto traži, traži neku alternativu, traži neku opciju…''
Hrvatski birač je pasivno stvorenje, ali...
Dalje je napravio direktnu poveznicu između sebe i naroda (''cijeli život pisao sam pjesme koje su vrlo povezane s tim narodom'') te natuknuo da je on mogući izraz želje tog naroda (''ako narod nešto poručuje, onda o tome treba razmisliti ozbiljno''). Pritom je dodao da nema program, već da njegov život i pjesme vrše tu funkciju. Tako Škoro pomalo posuđuje od Trumpa ili Zelenskog i dobro se uklapa u politološke definicije protestnog populizma.
Škoro, doduše, nema tu jačinu i podršku velikog nezadovoljstva građana. Hrvatski birač je dosta pasivno stvorenje koje igra na sigurno i trend se razvija sporo s relativno malim emotivnim nabojem. Svađanje u saboru, dovitljive (i loše) pošalice, doskočice, cinični uleti, fizička agresija i performans tek su odnedavno postali nešto učestaliji. No stvari se i kod nas mijenjaju. Česte referendumske inicijative, primjerice, upućuju na to da i na ljevici, i na desnici ljudi žele forsirati promjene odozdo, mimo sabora i političara.
Škoro je dobar za ulogu kandidata tvrde desnice
Predsjednička utrka zato retorički može nadrasti ograničene ovlasti koje pruža ta pozicija. Škoro tu ima ulogu kandidata onog dijela identitetske desnice i ekstremnije desnice koji smatra da ima primat na tumačenje povijesti i vrijednosti i koji je uvjeren da je veći i glasniji nego što jest, ali ga sustav i globalističke snage konstantno ušutkuju; krila koje vidi politiku, ekonomiju i društvo kroz prizmu ''mi i naše'' protiv ''njih i njihovog'' odnosno identiteta i ''volje naroda'' protiv obezličene (protunarodne, europske, globalističke) procedure i politike.
No taj dio ekstremnije populističke desnice imao je problem s reprezentativnošću i tražio nekoga tko bi bio dovoljno intelektualan, retorički umjeren, dobno vitalan i mainstream prihvatljiv. Škoro je dobar za tu ulogu. Elokventan je i staložen. Nije star. U ocjeni ustaštva je oprezan taman onoliko da ga se ne može optužiti da je pristalica zločinačkog režima, ali je dovoljno dvosmislen i nedorečen da se zaključi da može suosjećati u raznim interpretacijama i nekom mitskom povijesnom kontekstu. Da kojim slučajem pobijedi, Škoro bi napuhao vrijednost desne manjine. Zato će Škorin rezultat biti pokazatelj potencijala identitetske desnice.
Hrvatska pogoduje populističkoj retorici svih vrsta
Stoga od Škore ne treba očekivati trampijanske prijetnje i samouvjerenost. Njegov će stil biti bliži Zelenskom koji je govorio o korupciji i društvenim problemima. U skladu s Inglehartom, možemo očekivati osvrt na takozvanu ''tihu većinu'', odnosno ''zaboravljeni narod'' koji se ne snalazi u suvremenom svijetu i koji (zbog kombinacije loše gospodarske situacije, demografskih promjena i novih društvenih vrijednosti) u mnogočemu vidi prijetnju svojim tradicijama, svjetonazorima i načinu života.
Nastavljajući teoretski dio, Hrvatska pogoduje populističkoj retorici svih vrsta jer su hrvatski birači skloniji vidjeti vlast paternalistički te tražiti ličnost umjesto programa i retoriku umjesto strategije. Na obje strane političkog spektra, stalno se traži hrvatski Mojsije koji će Hrvate odvesti u svijetlu budućnost.
*Dr. sc. Branimir Vidmarović je diplomirao i doktorirao međunarodne odnose u Moskvi na MGIMO-u te je specijalist za japansko-kineske odnose.