Foto: FAH
Ako demokratski izabrani diktator želi sudjelovati u građanskom ratu u susjednoj državi, što može očekivati osim masakra u velikim gradovima?
"Turska je sama. Prvo ćemo pregledati rasističke razloge za to. Da je 39 muškaraca i žena ubijeno na Staru godinu u Parizu, Bruxellesu, ili Berlinu, naslovnice bi ih bile pune tri ili četiri dana. Ali budući da je ovo Turska, muslimanska zemlja, čije stanovništvo nije onoliko bijelo kao kršćansko, naslovi su se puno brže izgubili. Nije naša stvar, rekli su zapadnjaci.
Tu su onda i vojni razlozi. Nije li Turska sudjelovala u ratu u Siriji? Nije li dopustila krijumčarenje oružja i novca preko granica terorističkom ISIS-u i raznim skupinama koje podržava SAD? Nije li Turska ponovo započela rat s Kurdima? Što je mogla očekivati nego masakre u vlastitim gradovima?
Tu su i politički razlozi. Turska se nekad htjela pridružiti Europskoj uniji. Sad više nisu toliko sigurni, a i tko ih može kriviti? Njihova sadašnja politika je da prihvaćaju mito EU-a za zatvaranje mora izbjeglicama, zahtijevaju ukidanje viza za svoje građane te se dogovaraju s Rusijom i Kinom".
Prevrtljivi Erdogan
"Za čovjeka koji je navodno nostalgičan za starim turskim carstvom, Erdogan u vanjskoj politici nastupa anti-osmanski. Smatra da će se s Trumpom u Bijeloj kući provući bez kritika. To i jest dio problema: Erdoganovo je savezništvo prevrtljivo. Prvo sruši ruski mlažnjak pa se ulizuje Putinu, voli Assada na početku rata u Siriji, a kasnije ga mrzi, dodvorava se EU-u, a kasnije pljuje Uniju.
Svatko tko bombardira Kurde dok tvrdi da bombardira ISIS, tko zahtijeva da se nitko ne miješa u zemlje "unutarnje poslove" dok razmješta trupe u Siriju i Irak, hoda opasnim putem.
Što je sljedeće? Još masakra? Naravno. Još pokušaja državnih udara? To nije sigurno. Masovna uhićenja u najvećoj vojsci NATO saveza služe kako bi se spriječilo uspješniji državni udar - udar u kojemu bi i sam Kalif mogao završiti u zatvoru. Ili gore", zaključuje Fisk.