NAČIN na koji je jedinstveni Miroslav Ćiro Blažević danas kao privremeni predsjednik vodio konstituirajuću sjednicu zagrebačke Gradske skupštine u svojoj je tragikomičnosti bio savršen ironijski prikaz politike u Hrvatskoj, zemlji koja iz dana u dan postaje nešto što je mogla smisliti samo ekipa tvoraca Montyja Pythona.

Sama činjenica da u toj skupštini uopće sjedi čovjek koji s politikom ima veze utoliko što je bio "dragi prijatelj" bivšeg predsjednika, a koji zapravo uopće ne boravi u Zagrebu, nego u Sarajevu, gdje radi kao izbornik tamošnje nogometne reprezentacije, već je jedan solidan pokazatelj ozbiljnosti kojom se zastupničke liste uopće sastavljaju. Ćiro, kako je rekao, nije mogao odbiti poziv premijera Sanadera da pomogne "perspektivnom mladom" Jasenu Mesiću.

"Dragi prijatelji"

"Dragi prijatelji" je i fraze kojom je trener unatoč kojemu je Hrvatska svojedobno osvojila treće mjesto na svjetskom nogometnom prvenstvu otvorio sjednicu, a podrazumijeva se da nije propustio sve prisutne zabaviti bravurama karakterističnim za svoj stil.

Tako se svima obraćao sa "ti", jer kao 74-godišnji kavalir nema pojam o osnovnoj političkoj etiketi, a ionako je stariji od svih u skupštini, kako je i sam rekao. Apsolutnom vladaru Zagreba Milanu Bandiću tako je u jednom trenutku rekao "Milane, nemoj se keserašit", na prisegu je zastupnike pozivao prvim imenom, a u jednom trenutku je SDP-ovog zastupnika Tomislava Sauchu pitao i izgovara li mu se prezime kao "Savša".

Ipak, najljepši dio Ćirinog predsjedanja skupštinom bio je kad je čitao pripremljeni govor, formalni akt kojim se konstituira sjednica. Tada već na samom početku nije uspio izgovoriti riječ "konstituirajuća" bez zastajanja, a i u nastavku se vidjelo kako mu čitanje ne ide baš savršeno od ruke.

Polovična pismenost kao putokaz Hrvatske

Tako se javnost mogla srdačno nasmijati jednoj simpatičnoj i bezazlenoj predstavi, koju u drugim prilikama mora gledati s velikom dozom tuge. Dovoljno je jednom tjedno gledati rasprave u Saboru, vrhovnom zakonodavnom tijelu u Hrvatskoj. Tada se može vidjeti zastupnike, prvenstveno iz redova HDZ-a, kako s teškom mukom čitaju pripremljene tekstove. Radi se o skupini zastupnika kojima u pravilu nitko ne zna ime, a kojima je praktički jedina funkcija služiti kao živuća snimljena vrpca onoga što Ivo Sanader želi čuti u Saboru – kako je Vlada dobra, kako je Vlada jaka, kako Hrvatska ide u dobrom smjeru, te kako će sve na kraju biti dobro.

Polovična pismenost zastupnika kojima dopadne nezgodna zadaća čitanja tih programatskih oglasa oslikava njihovu lažnost na sličan način na koji je Ćirino predsjedanje zagrebačkom skupštinom oslikalo važnost tog tijela, oko kojega su u zadnjim tjednima napisane tisuće redaka. Milanović vs. Bandić, tko je dobio koliko posto glasova, tko je pobjednik u Zagrebu, što nam to govori o odnosima unutar SDP-a, sve su to pitanja koja su morila hrvatsku javnost. Pri tome su ona sasvim suvišna, jer ozbiljnost zagrebačke gradske skupštine najbolje pokazuje jedan drugi "vatreni", Davor Šuker, koji se u prošlom sazivu tog tijela pojavio na punih 14 od 45 sjednica.

Sapienti sat.