NA današnji dan prije 30 godina, 9.11.1989. godine, srušen je Berlinski zid. Zid koji je desetljećima dijelio Berlin na dva dijela s vremenom je postao simbolom komunizma u cijeloj Europi. Pad Berlinskog zida značio je i kraj Sovjetskog saveza, a ujedno i kraj Varšavskog pakta.
No, dok je postojao, mnogima iz istočnog Berlina bio je nepremostiva prepreka prema putu u bolji život i budućnost. Mnogi su ga pokušali prijeći, ali nisu uspjeli. Neki su i ubijeni. Mnogi su ga i uspješno prešli.
U studenom 1989. godine u magazinu Start u umirućoj Jugoslaviji izašao je članak o tome kojeg potpisuje Aleksandar Vojinović.
Prenosimo ga u cijelosti.
Na bjegunce se pucalo preko 1500 puta
Studeni 1989: Prema objavljenim zapadnim podacima, od 13. kolovoza 1961, kad je podignut Berlinski zid, pa do kraja 1986., na istočnoj strani na bjegunce se pucalo 1638 puta: najmanje 115 bjegunaca je ranjeno, a 74 ih je ubijeno. Kako se sve bježalo?
Cijeloga dana, ali isto tako i noću kad bi se tama posve nadvila nad oba, razdvojena dijela grada, uspinjali su se ljudi sa zapadne strane na posebno podignute drvene tribine, koje su služile kao javne osmatračnice, i zamišljeno dočaravali sebi život onog drugog Berlina, kojemu nije bilo dopušteno prilaženje zidu, strogo čuvanom raznim neprobojnim preprekama i do zuba naoružanim pograničnim stražarima.
Uvijek bi bilo nekoga koji bi zavirivao na istočnu stranu, pa i u najsitnije sate, a kao tonska kulisa pronosile su se priče poput ove: "Nisu bolje prošli ni divlji zečevi. U vrijeme parenja, skupe se zapadni i istočni zečevi pokraj guste žičane ograde, ali što im to vrijedi kad ne mogu jedni do drugih!"
Dok je na istoku bio prepreka, na zapadu grada postao je turistička atrakcija
Stjecajem okolnosti, Berlinski zid ukupno dug 165,7 km, od toga 37 km kroz grad, prosječno visok 3,5 m, 107 km betona, 55 km željeznih ploča, 4 km bodljikave žice - postao je odavno za posjetioce Zapadnog Berlina turistička atrakcija broj jedan (zatvorene 193 glavne i sporedne ulice, s istočne strane zatvoreno 13 stanica podzemne željeznice kako bi se onemogućio bijeg podzemnim hodnicima).
Uz najposjećenije ulične osmatračnice u zapadnom dijelu grada osvanule su trgovinice suvenirima (prodaje se i zapakirani "originalni berlinski zrak"), prodavaonice pečenih kobasica i pića, a do njih ambulantni nužnici nalik na željezničke vagone.
Nedjeljom poslije podne, zapažali su se, pored ovih neobičnih vidikovaca, luksuzni izvanserijski automobili, koje su vozili livrirani šoferi. Otmjena starija gospoda, uglavnom bračni parovi u godinama, dostojanstveno su se penjali do platoa za promatranje i ondje čekali da im vozač namjesti tronošce za sjedenje i stalak sa snažnim dalekozorom. Zatim bi dugo, dugo, piljili u daljinu, u samo njima znanom smjeru...
Idući od zidom "zapuštenih" Brandenburških vrata prema palači Reichstaga (onoga što su ga nacisti zapalili, itd.), nailazite na drvene i željezne križeve s natpisima, katkad sa zapaljenim svijećama oko njih. Tu su smrtno nastrijeljeni poginuli bjegunci iz istočnog dijela grada, oni koje je izdala sreća.
Rijeka bila pregrađena željeznim rešetkama
Na obali rijeke Spree, u blizini, bio je obješen već dobrano sasušeni pojas za spašavanje, zacijelo bez ikakve koristi: i rijeka je pregrađena do dna korita željeznim rešetkama i debelim čeličnim mrežama. Prema objavljenim zapadnim podacima, od 1961. do 1986. na istočnoj strani se 1638 puta pucalo na bjegunce: najmanje 115 ih je ranjeno, a 74 ih je ubijeno pri pokušaju bijega.
Bježalo se iako je to izgledalo gotovo nemoguće. Odmah do, sada medijski glasovitog, graničnog prijelaza iz jednog u drugi Berlin na Friedrichstrasse, o tome je uzbudljivo svjedočila unutrašnjost četverokatnice tajanstvenog naziva - "kuća na Checkpoint Charlieu" (turisti su je zvali "muzej bjegova" ili "kuća bjegova").
Ulazilo se kroz mali trgovinski prostor s izlogom, u kojemu je propagandno bilo istaknuto da građani istočnih zemalja ne plaćaju ulazninu. Međutim, pokazujući jugoslavenski crveni pasoš niste mogli ući besplatno. Odobravali su nam popust kao učenicima i ekskurzijama. Gore, na krovu, bile su ispočetka postavljene televizijske kamere i, na prijemnicima na katu, kao u maloj kino-dvorani gledalo se ono što su non-stop snimale kamere. Poslije su kamere uklonjene, zbog ogorčenih prigovora s druge strane zida.
Izložene fotografije, neke izrađene u obliku velikih postera, ostavljale su sumorne dojmove. Prisjećajući posjetioce već viđenog vani, dramatično su upotpunjavale "deprimirajući prizor" najdulje građevine na svijetu poslije Kineskog zida.
Kad se gradio, ljudi su kroz prozore skakali da budu na zapadu
Dokumentarna foto-kronika u Kući bjegova počinjala je s bodljikavom žicom koja je iznenada opkolila Zapadni Berlin u noći 13. kolovoza 1961: najbliži susjedi s istočne strane našli su se u strahovitoj dilemi - prozori su im pripadali suprotnom taboru, vrata istoku, dok im je sama kuća iz sigurnosnih razloga bila predviđena za rušenje.
Neki od njih, umjesto da iznesu svoje stvari kroz vrata gdje su ih očekivali, skočili su kroz prozore na zapad, ili barem bacili vlastitu djecu na tu stranu. Bilo ih je koji su promašili razapeto platno zapadnih vatrogasaca. Neki su se pak, teško povrijeđene kičme, uspjeli dočepati izabrane strane svijeta i - politike. Poslije su zaredali proboji teškim vozilima, teretnjacima i autobusima, pa su prolazi dobili vijugaste i cik-cak tlocrte. A i nemilice se pucalo, često ne uzalud.
Čovjek kabrioletom projurio kroz rampu
Najdovitljiviji su izmišljali nove načine bijega. Neki Austrijanac poslužio se dovoljno niskim kabrioletom i jednostavno projurio ispod spuštene granične rampe te prebacio u Zapadni Berlin zaručnicu i njenu majku.
S istim automobilom izveo je sličan pothvat Argentinac koji je tako prebacio svoju djevojku na Zapad. Kad je polazio po nju, zapitao ga je, navodno, istočni granični policajac: "Nije li to auto koji se nedavno probio prijeko?" Eto, njegove sumnje bile su na mjestu...
Operacije krijumčarenja ljudi pomoću automobila bile su veoma maštovite (dakako, to su oni rijetki srećkovići): bjegunci su se uvlačili u naročito pripremljena spremišta nauštrb goriva i ostalog (u jednom takvom automobilu čak je, tvrdi se, uzastopce 18 istočnih Nijemaca prešlo u Zapadni Berlin), dok je čudo nad čudima izvelo majušno invalidsko vozilo isetta (izloženo u Kući bjegova - 9 uspješnih bjegova, a bjegunci su se krili, vjerovali ili ne, u prostoru gdje se trebao nalaziti sistem za grijanje i akumulator).
Ljudi bježali i zrakom, radili balone. Neki se pravili da su sovjetski oficiri
U novije vrijeme, kao što je poznato, a i pisano je o tome u "Startu", bilo je - zračnih bjegova improviziranih balonom i superlakim letjelicama (posljednji bijeg izvela su dva brata, i to nedavno, dvjema takvim letjelicama otpremili na Zapad zaostalog trećeg brata), jer očito da svi drugi načini više nisu dolazili u obzir.
Bilo je zaista različitih ideja: po četiri bjegunca unutar golemog koluta za kablove; skupni bijeg u lažnim sovjetskim uniformama koje je sašila jedna privatna švelja (tri muškarca kao tobožnji sovjetski oficiri, a pred nogama vozača i suvozača skutrena njihova prijateljica); bježalo se pomoću koloturnika pa niz nabačeno čelično uže, s krova visoke zgrade državnog nadleštva ravno na drugu stranu zida (muž, žena i sin), u platnenoj sjedalici domaće izrade itd.
Tunel ispod zemlje
Naravno, nemali broj ih je poželio da se iskrade ispod mrskog zida prokopanim tajnim tunelom. Međutim, to je bilo dosta teško izvesti jer su, mahom, sve stambene zgrade u okolici zida s istočne strane ispražnjene i potom srušene. Tako nije preostalo drugo nego da tunel za bijeg bude prilično dugačak, i ova je zamisao stvarno sprovedena. Iskopan je tunel dug 145 metara, i to 12 metara ispod površine. Ulazni otvor tunela nalazio se u jednom dvorišnom WC-u s istočne strane, a izlazni u Zapadnom Berlinu, u podrumu bivše pekare u Bernauerstrasse, iznajmljenom u tu svrhu za 100 maraka mjesečno.
Tunel je bio visok jedva 70 cm jer se nije imala gdje odlagati iskopana zemlja. I poslije grozničavog kopanja, koje je trajalo šest mjeseci, u noći 3. listopada 1964. uteklo je tim tunelom 28 bjegunaca razne dobi, od najstarijeg koji je bio težak srčani bolesnik do petogodišnjeg dječačića. Sljedeće noći, primijećeni su graničari na krovovima kuća nedaleko od ulaza u tunel. Strahovalo se da je tunel otkriven, no nije bilo tako, pa je još 29 prebjega iskrsnulo u podrumu u Barnauerstrasse.
Siegfried Noffke, za razliku od toga, nije imao sreće. Kopao je vlastiti tunel kojim je kanio otpraviti ženu i sina, ne znajući da samo dvije kuće dalje skupina studenata poduzima to isto (to je onaj tunel od 145 m). Noffkeov je tunel otkriven i on gine na njegovu otvoru, pošto se nevoljniku urušila zemlja, što je skrenulo pažnju pograničnih patrola.
Jedan od najtragičnijih bio je pokušaj bijega 18-godišnjeg Petera Fechtera, koji je, teško ranjen, gotovo sat vremena zazivao u pomoć ležeći pod zidom.
Poneki su stradavali nadomak zida, prema kojemu su se ustremljivali poput sumanutih samoubojica. Nije bilo u pitanju samo prebacivanje preko njega nego prolazak pored jednog od 285 stražarskih tornjeva, 256 stražarskih mjesta, 69 bunkera, a u dužini od 125 kilometara bila je postavljena i elektronska signalna mreža.
U Kući bjegova napominjalo se, na posterima i u propagandnim brošuricama, da bi "broj žrtava zida bio deset puta veći da su granični stražari pucali izravno u bjegunce".
Ujedno se savjetovalo: "Gledajte kroz uniformu! I, kad ispod nje nađete ljudsko biće, odajte mu počast i budite ljubazni prema njemu. Nemojte ga vrijeđati. Vaše ponašanje i vaša mala žrtva napravit će u zidu veću rupu nego najjači eksploziv!"
Poslije dvadeset i osam godina podnesena je mnogo veća žrtva. Na mnogo mjesta probijeni zid postao je sastajalište oba Berlina.
Nijedan novinski ni televizijski izvještaj nije spomenuo Kuću bjegova, kao da više ne postoji.