Ratko M. Knežević međunarodni je energetski izvršni direktor i strateški savjetnik s dugogodišnjim iskustvom u globalnim tržištima, infrastrukturnim ulaganjima i geopolitici. Obnaša dužnost Global Value Directora u Aiteo Global Group te je predsjednik i izvršni direktor tvrtke IS45 OFDC sa sjedištem u Ženevi. Također je član Izvršnog odbora Atlantic Councila u Washingtonu.
Na prvi pogled, aktualne napetosti oko Irana djeluju kao još jedna poznata kriza na Bliskom istoku. Cijene nafte osciliraju, premije osiguranja za tankere u Perzijskom zaljevu rastu, a pomorske rute odjednom postaju rizičnije. Mediji to nazivaju volatilnošću. Tržišta, međutim, prepoznaju nešto dublje: strukturnu napetost u globalnom energetskom sustavu.
Ono što izgleda kao regionalna konfrontacija zapravo može biti dio mnogo šireg strateškog nadmetanja.
Godinama je Kina tiho gradila ono što bismo mogli nazvati paralelnom energetskom arhitekturom. Dok su zapadne sankcije pogađale proizvođače poput Irana, Rusije i Venezuele, Peking je u tome vidio priliku. Diskontirana nafta iz sankcioniranih država postala je skriveno gorivo kineskog industrijskog uspona.
Ti popusti nisu bili marginalni. Teška venezuelanska nafta često se prodavala petnaest do dvadeset dolara ispod cijene Brenta. Takve razlike nisu bile samo komercijalna pogodnost; one su djelovale kao svojevrsna strukturna subvencija za kineske neovisne rafinerije i izvozni industrijski sektor. Tanke rafinerijske marže odjednom su postale održive, a jeftinija sirovina dodatno je učvrstila kinesku globalnu konkurentnost.
No sada se čini da se ta arhitektura mijenja.
Zapadne trgovačke kuće, koje djeluju u okviru američkih licencnih režima, sve više ponovno preuzimaju kontrolu nad tokovima venezuelanske nafte. Diskonti koji su nekada iznosili petnaest ili dvadeset dolara sada su se dramatično smanjili na tek nekoliko dolara ispod referentnih cijena. Ta promjena sama po sebi predstavlja pomak od približno petnaest dolara po barelu. Kada se pomnoži s milijunima barela dnevno, posljedice prestaju biti samo komercijalne, postaju strateške.
Istodobno se geopolitičke premije rizika tiho vraćaju na energetska tržišta. Nafta koja prelazi 90 dolara po barelu možda na prvi pogled ne izgleda dramatično. No za najvećeg svjetskog uvoznika energije i relativno mali porasti cijena brzo se kumuliraju.
Kina, prema dostupnim procjenama, iz Irana uvozi više od milijun barela nafte dnevno. Sam porast cijene od deset i više dolara znači dodatne milijarde dolara troškova godišnje. Ako bi geopolitičke napetosti pogurale cijene znatno više, pritisak na industrijske marže postao bi još izraženiji.
Energija za Kinu nije marginalni trošak. Ona je temelj njezine proizvodne konkurentnosti.
Peking je, naravno, pokušao ublažiti takve rizike. Kina je izgradila jedne od najvećih strateških naftnih rezervi na svijetu, koje se približavaju milijardi barela. No rezerve su instrument odgode, a ne trajni štit. One kupuju vrijeme, ali ne uklanjaju strukturnu ovisnost.
Svatko tko je proveo vrijeme promatrajući globalna energetska tržišta zna da cjenovne razlike često otkrivaju više o geopolitičkoj stvarnosti nego službena diplomacija.
U međuvremenu, širi sustav pokazuje znakove napetosti. Tržišta ukapljenog plina se zatežu. Cijene plina u Europi rastu. Rizici u pomorskom prometu povećavaju se duž ključnih trgovačkih koridora. U snažno povezanom energetskom sustavu pritisak na jednom čvorištu brzo se prenosi kroz cijelu mrežu.
Nigdje to nije vidljivije nego u Hormuškom tjesnacu. Gotovo petina globalne opskrbe naftom prolazi kroz taj uski morski prolaz. Svaka destabilizacija tog područja trenutačno bi zategnula globalnu ponudu.
Posljedice takvog razvoja događaja ne bi bile ravnomjerno raspoređene.
Kina je najveći uvoznik energije na svijetu. Sjedinjene Američke Države, naprotiv, izrasle su u jednu od najmoćnijih integriranih energetskih sila – zahvaljujući proizvodnji iz škriljca, velikim rafinerijskim kapacitetima, izvozu ukapljenog prirodnog plina i snažnom utjecaju na globalne trgovačke i financijske tokove energije.
Ta asimetrija je ključna.
Tijekom predsjedništva Donald Trump u Washingtonu je u strateški rječnik ušao pojam američke energetske dominacije. Ideja je počivala na jednostavnom geopolitičkom uvidu: energija nije samo roba, nego i strukturalni instrument moći. Država koja raspolaže obilnom proizvodnjom energije, dok istodobno ima utjecaj nad ključnim elementima globalnog energetskog financiranja i pomorskih ruta, posjeduje snažnu stratešku prednost.
Iz te perspektive, ono što danas izgleda kao konfrontacija s Iranom može imati šire implikacije. Rastuće premije rizika u Perzijskom zaljevu, pooštravanje sankcijskih režima i promjene u tokovima nafte zajedno povećavaju troškove energije za najveće svjetsko uvozno gospodarstvo, Kinu, dok Sjedinjene Države takve promjene pogađaju znatno manje izravno.
Nije proglašen nikakav embargo protiv Pekinga. Nema formalnih sankcija protiv kineske industrije. Umjesto toga, pritisak se pojavljuje posredno, kroz samu arhitekturu energetskog tržišta: kroz sužavanje diskonta, rast transportnih rizika i postupno povećanje ulaznih troškova.
Industrijske sile oduvijek su ovisile o jeftinoj energiji. Kada energija poskupi, izvozne prednosti se smanjuju, marže se stišću, a gospodarski zamah slabi. Bilo da je riječ o namjernoj strategiji ili nenamjernoj posljedici geopolitičkih trenja, rezultat je isti: postupno preslagivanje globalnog ekonomskog poretka.
Rivalstvo između Sjedinjenih Država i Kine sve se više ne vodi samo kroz carine, tehnološka ograničenja ili vojne rasporede, nego unutar same infrastrukture globalnog energetskog sustava. Na toj šahovskoj ploči rute tankera, razlike u cijenama i premije osiguranja mogu biti jednako važne kao i nosači zrakoplova. U novom nadmetanju velikih sila energija bi se mogla pokazati ne toliko robom koliko tihom arhitekturom globalne moći.