SLUŽBENO je zovemo D8, neslužbeno je "Jadranska turistička cesta", a za one s mora ostat će uvijek, samo i jedino "Magistrala". Jer Magistrala je samo jedna – duga, uska linija uz cijelu obalu Hrvatske, od slovenske do crnogorske granice.
>> Omišanin objasnio tko je kriv za prometni kolaps u Dalmaciji
Davno je to bilo, Hrvatska enciklopedija navodi: "Od 1945. do 1959. sagrađeni su ili rekonstruirani dijelovi od Novog Vinodolskoga do Zadra (175 km), a od 1959. do 1963. odsječci Zadar–Šibenik, Rogoznica–Trogir, Split–Omiš i Makarska–Podgora (124 km). U vrlo kratkom razdoblju, tj. tijekom 1964. i 1965., uz financijsko sudjelovanje Svjetske banke, dovršen je hrvatski dio ceste izgradnjom preostalih odsječaka između Vodica i hrvatsko-crnogorskoga graničnog prijelaza (291 km)."
Radilo se sukladno tadašnjoj tehnologiji i prometnim zahtjevima, a opet kako cesta ne bi bila preskupa – prepreke se zaobilazilo ako se ikako moglo. Zavoji su stoga oštri, uzdužni nagibi dosta visoki, no cesta je sasvim odgovarala zahtjevima od prije 50-60 godina i tadašnjem malom broju vozila. Ne zaboravimo, 1970. godine Socijalistička Republika Hrvatska imala je 184.000 registriranih osobnih automobila. Danas ih je milijun i pol.
Jadranska magistrala također se razvijala – još su sredinom 70-ih počeli graditi zaobilaznice. Napokon, izgradnjom autoceste njen prometni značaj slabi – ostaje i dalje vrijedna, no sve više turistička prometnica, a glavnina prometa prelazi na autocestu. Osim na jednom dijelu - dionici Split-Omiš.
Dionica Magistrale Split-Omiš simbol je svih naših politika i svih naših političkih prevara. I svih naših narodnih gluposti.
Zašto baš ova dionica?
Nekome tko nije iz tog područja stvar djeluje možda banalno, ali nije tako. Područje između Splita i Omiša (a posljedično do Makarske jer morate proći tim dijelom) iznimno je prometno važno i živo – tako da su nesnosne gužve počele nastajati još u doba prošle države. Vaš autor se još sjeća da smo 80-ih počeli nekim danima izbjegavati odlaske tim pravcem na kupanje ili izlete jer su se stvarale gužve, a stajati ljeti u gužvi tada je bilo gore nego danas – Stojadin nije imao klimu.
Ako ste išli dalje, bilo je još i gore – kada biste došli do Omiša, trebalo je proći doslovno uži centar grada jer je jedna od glavnih državnih prometnica uredno dijelila (i još dijeli) Omiš, uza sve posljedice koje idu uz to – makar sam kao srednjoškolac malo znao o prometnom planiranju, nekako mi je stvar djelovala čudno. Još je 80-ih ta prometnica daleko prevladala svoje mogućnosti i počelo se pričati kako je treba usavršiti.
Stiže nova država, a obećanja ostaju
Godine 1990. mijenja se vlast, država, sve. Nova vlast nudi narodu novu cestu, sredit će sve što "crveni" nisu napravili. Dolazi rat i par godina nikome ne pada na pamet nova cesta – vozimo po tome što imamo. No rat završava, dolaze turisti, kupuju se novi automobili – stanje postaje još gore.
Dolazi i novo stoljeće. Dok se prema Trogiru (gužve kroz Kaštela su bile također nevjerojatne tijekom sezone) napokon gradi nova cesta, ova prema Omišu ostaje. Kako se u međuvremenu grade nove kuće, apartmani, restorani, staze prema moru – cesta postaje i sve opasnija. Stotine je divljih i manje divljih, ali nedovoljno sigurnih prilaznih cesta, ulazaka u garaže i drugog – na nekim mjestima su na svakih par metara. Još prije dvadesetak godina i vaš autor je imao "zanimljivo" iskustvo s tom cestom. Netko je ispred mene skretao lijevo, od gužve se nije moglo proći, automobili su se iza zaustavljali pa sam zaustavio i ja svoju tadašnju Ladu i upalio sva četiri žmigavca – i odjednom gledam kako se automobil iza mene ne stigne zaustaviti. Srećom, lim se na Ladi lako ispravlja… To je bilo, kako sam rekao, prije dvadesetak godina. A u međuvremenu čitamo i nove naslove, novine sve pamte – tako se 2008. govori o novoj cesti od četiri traka, pa SDP-ov ministar govori o novoj cesti 2017., da bi sada HDZ-ovci spominjali 2023. godinu.
U pitanju je i dalje – nevjerojatno opterećena, zastarjela i na sve načine opasna cesta.
Zašto i kako cesta kasni 30 godina?
Zašto nema nove prometnice? Jednostavno je – političare nije briga zato što znaju da će glasači glasati za iste – crvene, plave, crne – bila tu cesta ili ne. Cesta je državna, ali inicijativa dolazi naravno sa županijske ili gradske razine. Zašto bi se tu netko trudio kada će na biralištima odlučivati opet "visoka politika", teme iz Drugog svjetskog rata ili koji političar bolje dijeli grah prvog svibnja.
O ovoj cesti stalno govori samo par splitskih HSLS-ovaca, zadnjih godina i Pametno, ali većina građana će i dalje glasati ne za cestu, ne za budućnost, već kao da su nogometni navijači. Drugim riječima, ako Dinamo ili Hajduk loše igraju, onda i dalje podržavaš Dinamo ili Hajduk, nećeš naredne godine navijati za Rijeku. To je super u sportu, ali ne kada se prenese na politiku.
U tom slučaju, kada građani trpe, ali i dalje glasaju za iste – zašto bi politiku bilo briga? Štoviše, kako bi rekonstrukcija ceste neminovno tražila izvlaštenja privatnog zemljišta i sve što uz to ide, lako je moguće da onaj koji krene u posao bude prokazan kao "neprijatelj" jer ako ćemo graditi suvremenu prometnicu, stotinama ljudi treba uzeti po koji metar zemljišta, nekima su sigurno i kuće na trasi, mnoge divlje prilaze bi trebalo zatvoriti... Netko tko bi uveo red – možda bi postao i najviše omražen. I izgubio izbore!
Stoga je političarima bolje isplatiti regres i otići na odmor – o odgovornosti ih ovaj narod sigurno neće pitati jer "svoje" ne pitamo, a "oni drugi" su automatski krivi. Tako vam to ide u Hrvata pa zato i jesmo tu gdje jesmo. Ne samo po pitanju ove ceste.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala