FOTO: YouTube
Dokumentarac pod naslovom "Keeping Our Enemies Closer" četvrta je epizoda serijala o medicini i biomedicini "Survival: The Story of Global Health". U njemu Rudan, koji je svoju karijeru posvetio tome da s već ostvarenim napretkom u medicini pomogne spašavanju djece u siromašnim dijelovima svijeta, vrlo zorno ilustrira značaj jednog od najvećih medicinskih postignuća – cijepljenja. Pritom je vrlo svjestan činjenice da je uspjeh ove metode, koja je vjerojatno najzaslužnija za to što je očekivani ljudski životni vijek s 30-ak godina početkom 20. stoljeća do danas u razvijenim zemljama porastao na više od 80, mnogim mladim ljudima teško predočiti. Naime, vrlo je malo ljudi koji se danas još uvijek živo sjećaju kako je izgledao svijet prije masovnog uvođenja programa cijepljenja protiv smrtonosnih bolesti poput velikih boginja, tuberkuloze, dječje paralize ili ospica.
Protivnike cijepljenja treba obrazovati, a ne ismijavati
Rudan je, uz ostalo, za Index objasnio zašto je danas ipak jako važno pokazati razumijevanje za protivnike cijepljenja koje ne bi trebalo osuđivati, nazivati ih glupanima ili proglašavati neobrazovanima.
„U 'post-truth' vremenu u koje smo, čini se, ušli svaka provjerena, utemeljena, znanstveno potvrđena i objavljena informacija dobit će vrlo brzo na internetu svoju uzbudljivu i zavodljivu dezinformaciju. Ljudima će doista postajati sve teže razaznati komu i čemu vjerovati, a iskustvo ih uči da imaju svako pravo biti skeptični prema baš svemu i svima. Ljudima koji nemaju dovoljno znanja o pojedinim granama ljudske djelatnosti postalo je gotovo nemoguće razlučiti čemu stvarno vjerovati“, upozorava Rudan pa tumači:
„Primjerice, ako čovjek golim očima vidi da je nešto crno, a nešto drugo bijelo, mislit će da je tako. No, onda do njega dođu neki drugi ljudi i kažu mu: 'E, vidiš, oni te žele prevariti, oni žele da misliš da je tako, ali bijelo je zapravo crno, a crno je zapravo bijelo.' I sada čovjek prestane vjerovati svojem zdravom razumu, jer mu se čini da odjednom ima neku povlaštenu, privilegiranu informaciju, i to mu godi. I kako sada tome čovjeku objasniti da je bijelo ipak bijelo, a crno ipak crno? Što učiniti?“
Ljudima manjka znanja i osobnog iskustva bolesti
Kada bi se radilo o nečemu drugom, o čemu ljudi imaju više osobnog, privatnog znanja nego o cjepivima, stvari bi zasigurno bile jednostavnije.
„Naprimjer, svi znamo da je padobran koristan u sprečavanju mogućnosti da ljudi umru kada iskaču iz aviona. U tom slučaju, ako se na internetu pojave informacije da on zapravo nije koristan, da se užad može zapetljati i zadaviti skakača, da proizvođači padobrana imaju neke skrivene namjere, ljudi će ipak i dalje koristiti padobran, barem se nadam, jer iz svojeg prethodnog iskustva imaju ipak dovoljno znanja i intuicije o tome što će im se dogoditi ako ga prestanu koristiti. No o tome kako cjepiva djeluju, o tome što je imunosustav, kolektivna imunost, o tome što su epidemije i pandemije činile našim precima, o tome se danas malo tko ičega sjeća. U tom neznanju i zaboravu sada cvatu neke od doista najnerazumnijih ideja u ljudskoj povijesti. Odbacivanje cjepiva za ljudsku je vrstu prilično slično odbacivanju padobrana kad iskačemo iz aviona“, tumači Rudan pa navodi neke slične primjere u kojima, među ostalim, aludira na priče o navodnom čipiranju ljudi kao i na apsurdna pretjerivanja u isticanju mogućih nuspojava cijepljenja.
„Primjerice, nekome tko mora prijeći s jedne strane grada na drugu da bi svakoga dana došao na posao moglo bi se reći: 'Automobili su opasni, izazivaju debljanje i smrt od kardiovaskularnih bolesti, u njima se može nastradati', pa onda izvlačiti slike nesreća, govoriti kako automobilska industrija ima interesa da se ljudi voze automobilima, kako se ljudima, dok se drže za volan uzimaju otisci prstiju i pohranjuju u neke super-tajne baze, da bi se potom prodavali svemircima za velike novce. No, ako čovjek tome povjeruje i počne svaki dan hodati na posao, to će mu relativno brzo dosaditi, pa će ipak preuzeti sve te silne 'rizike' o kojima mu drugi pričaju i voziti se. S druge strane, kod cjepiva nema očigledne koristi kao kod automobila, ona nas štite preventivno, a kako se korist - srećom za sve nas - ne vidi, lakše je dovesti ih u pitanje.“
Autizam nije u porastu
Rudan ističe da je jedno od glavnih sredstava zastrašivanja nuspojavama cjepiva navodni nagli porast pojavnosti autizma, također rezultat nerazumijevanja pozadine priče.
„U svijetu se ne događa nikakav dramatičan porast autizma, to je statistička anomalija koju je ljudima koji nisu stručnjaci za zdravstvene procjene vrlo teško objasniti. Naime, s povećanjem znanja o autizmu, svakih nekoliko godina mijenjale su se njegove kliničke definicije i to na način da je sve više simptoma bivalo uključeno u te definicije pa su zato procjene tijekom duljeg vremenskog razdoblja postale potpuno neusporedive, što znači da iz njih ne treba izvlačiti nikakve trendove. Primjerice, to je kao da 'visokog čovjeka' 1980. godine definiramo kao onoga koji ima 'preko 190 cm' i utvrdimo da ih je samo 1%. No, u 1990. netko kaže da smo previše rigorozni te da je i 185 cm visoko, pa se znanstvena zajednica složi, zbog čega nova procjena pokaže da je oko 5% ljudi 'visoko'. Deset godina kasnije pobune se niski ljudi pa kažu da je to previše radikalna definicija koja ih diskriminira, zbog čega se nova definicija spusti na 180 cm. Odjednom će procjene za 2000. godinu govoriti o 15% 'visokih' ljudi. Oni koji ne razumiju pozadinu zbivanja počet će širiti vijesti kako se udio visokih ljudi u posljednjih 20-ak godina dramatično povećao, s 1% na 15%, i to sve primjerice, zbog globalnog zagrijavanja, zbog uporabe mobitela, mikrovalnih pećnica ili nečega drugoga što je također raslo u to isto vrijeme, a bez ikakvih valjanih znanstvenih dokaza. Tako znanstvenici otprilike gledaju na sve ovo što se zbiva s pokretom protiv cjepiva, ali nitko ne zna kako se protiv toga boriti. Evo, ovo je moj pokušaj, treba ljude obrazovati“, poručuje Rudan.
Pritom ističe da je pogrešno pozivati na to da protivnike cijepljenja jednostavno pustimo da svi 'u svojoj neukosti i gluposti jednostavno poumiru', jer to nije moralno, niti će riješiti stvar.
„Naime, što je više necijepljenih, to više nestaje učinak tzv. kolektivne imunosti, koji je ključan u onemogućavanju epidemija da se šire, pa ako se ti ljudi i njihova djeca ne cijepe, i mi ostali ćemo nastradati zbog toga“, tumači naš sugovornik.
Jedino pravo rješenje je, kaže, da polako i strpljivo objašnjavamo jednom po jednom čovjeku koji je voljan slušati, da ih pitamo odakle im njihove informacije, koliko im se čine vjerodostojnima, što uopće znaju o cjepivima i njihovu mehanizmu, što znaju o 50-godišnjem iskustvu primjene cijepljenja na milijardama ljudi, što o vremenima prije cijepljenja itd.
„Na taj način, korak po korak, treba nastojati objasniti svim ljudima koji su zbunjeni i zavedeni dezinformacijama koliko je njihov stav opasan i rizičan ne samo za njih, već i za sve nas zajedno. Nemamo drugog izbora, osim možda pustiti da sve ide svojim tokom i pričekati da opet pomre nekoliko desetaka milijuna ljudi u svijetu, pa da onda opet nikome 50 godina ne padne na pamet govoriti bilo što protiv cjepiva. Dok se i to ne zaboravi, pa opet ispočetka. Povijest jest učiteljica života, ali što to vrijedi ako joj nitko ne dolazi na nastavu“, poručio je za kraj Rudan.
Ako vam se nakon ovog podužeg uvoda učini da ste saznali sve što ste imali za saznati, budite sigurni da niste. Film (gore) obiluje vrlo zanimljivim informacijama i argumentima u prilog cijepljenju koje jednostavno morate vidjeti.