Nova tradicija u Hrvata - oduševljenje zbog tuđe smrti

JEDNA od izlizanih fraza u hrvatskom javnom diskursu svakako je ona o ''pokazivanju pravog lica''. Kako je za hrvatsko društvo karakteristično određeno licemjerje u kojemu ljudi većinom ne misle, govore i rade jedno te isto, nego se u ime malograđanske pristojnosti  ili imperativa domoljublja njeguje sustavno licemjerje, to da je netko nekim postupkom ili izjavom ''pokazao svoje pravo lice'' često se spominje kao kvalifikacija, koja zapravo otkriva kako prevladava uvjerenje da svi inače pokazujemo svoja lažna lica. Kroz masovno korištenje fraze o ''pokazivanju pravog lica'' Hrvati zapravo priznaju da se inače većinom pretvaraju te da je izražavanje autentičnoga sebe, svojih stavova i misli rezultat trenutka nepažnje, odstupanje od norme.

 

U posljednje vrijeme, zahvaljujući i društvenim mrežama, Hrvati najviše vole pokazati svoje pravo lice u povodu tuđe smrti. To se vidjelo na primjeru Slavka Goldsteina, Predraga Lucića, a ovih dana u povodu Dana sjećanja na holokaust i smrti Marijana Hanžekovića. 

 

Izdavač i publicist Slavko Goldstein na društvenim je mrežama nakon smrti u rujnu prošle godine ispraćen uz ovakve poruke, koje su ljudi pisali pod svojim imenima i prezimenima: ''Lazov i licemjer cjeli zivot se trudio da ocrni Hrvate i cjeli hrvatski narod koda smo svi bili ustase'', ''Jedan smrad manje'', ''Napokon jedna lijepa vijest sa 'lijeve strane''', ''sve je jasno, Hrvatska je izgubila jednoga velikoga neprijatelja'', ''Hvala dragom Bogu jedna divna vjest'', ''Hajde!? Umro Pantelija!? Bogu hvala! Bio je šovinist (židovski i orjunaški) i rasist, a ne čovjek vrijedan spomena'', ''pošaljite ga u sarajevo,hrvatsku nikada nije volio koliko jugoslaviju,tita i komunizam. u sarajevu je sve to in ,a tamo je i rođen. zamisli molim te da se pokopa mrzitelj hrvatske u nezavisnoj državi hrvatskoj. nije kršćanski ovo što činim,ali sve laži i svo zlo koje je nanio mom narodu su ovime,bar mrvicu kompenzirane ,bože oprosti mi u ime svih nevinih ubijenih kojima se ovaj lik ismijavao,veličajući njihove krvnike'', ''budalas koji je cijeli zivot proveo sireci antihrvatsku propagandu i lazi po svijetu o tome kako su Hrvati bili veci zlocinci cak i od njemackih nacista', ''Govnar stari triba je davno umrit'', ''Jedan čifut manje!!!!''

Hanžeković kao simbol ekonomske i političke moći

 

Slične su uvrede ispratile i smrt osnivača Feral Tribunea Predraga Lucića, a bujicu antisemitizma na društvene je mreže u komentarima članaka donio i Dan sjećanja na holokaust. Paroksizam mržnje dosegnut je smrću poznatog odvjetnika i medijskog tajkuna Marijana Hanžekovića, koji je prema svojem društvenom statusu ipak različit od Goldsteina i Lucića.

Dok iza njih dvojice kao kulturnih radnika nije ostala nikakva konkretna materijalna šteta za živote hrvatskih građana, Hanžeković je bio poznat kao nemilosrdan provoditelj ovrha, koje su mnoge otjerale u siromaštvo, te odvjetnik moćnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića za čiju je kauciju bez problema u kratkom roku iskeširao milijune kuna, a kroz svoje članstvo u Trilateralnoj komisiji dodatno je simbolizirao poziciju ekonomske i političke moći i utjecaja o kakvoj većina Hrvata samo može sanjati. 

 

''O mrtvima sve najbolje'', besmislena je izreka, napose kada je riječ o javnim osobama, političarima i raznolikim moćnicima, što je Hanžeković neprijeporno bio, jer se javnost ima pravo kritički osvrnuti na nečiji lik i djelo, odnosno društvenu ostavštinu. 

Pernar će profitirati od svojeg statusa o smrti moćnika

 

No Hanžekovićeva smrt - koja je predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović inspirirala da ga opiše kao velikog humanista?! - većinski je u reakcijama građana popraćena kombinacijom ushita i mržnje, doista iskrenom ekstazom zbog nečije smrti. To je u svojoj objavi na Facebooku izrazio i saborski zastupnik Ivan Pernar, još jednom lukavo prepoznajući raspoloženje poniženih i uvrijeđenih koje prevladava među građanima. Zgražanje nekih medija i stranaka nad Pernarovim statusom o Hanžekovićevoj smrti prvaku Živog zida samo će dodatno koristiti da se pozicionira i bude prepoznat kao glas naroda nasuprot otuđenih elita, čiji je Hanžeković bio možda i najomraženiji simbol.

 

S druge strane, tim se još jednom pokazuje kakva je kvaliteta katoličanstva u Hrvata. Kada je riječ o javnim rasprava o Vatikanskim ugovorima ili vjeronauku u školi, 86 posto deklariranih katolika u Hrvatskoj se rado povlači kao krunski argument. Ali kada je riječ o tome da se mnogi od tih katolika javno naslađuju tuđom smrću - pritom još i naglašavajući da su ''Hrvati katolici'' što uzimaju kao legitimaciju svojeg prava na mržnju - onda nitko ne govori o Hrvatskoj kao o ''katoličkoj zemlji''. To je, naravno, još jedna manifestacija hrvatskog licemjerja spomenutog na početku teksta.

 

Izljevi mržnje sužavaju i javni prostor da se o liku i djelu Marijana Hanžekovića kritički i analitički razmišlja i govori, oni su sada već tradicionalna manifestacija hrvatskog mentaliteta rulje koja u vlastitom očaju i ozlojeđenosti jedino zrnce sreće može pronaći u kratkotrajnom trijumfu ostavljanja gadnih komentara na društvenim mrežama. Pritom se zapravo ne preispituje ostavština samog Hanžekovića, jer bi preispitivanje drugog predstavljalo uvod u preispitivanje samoga sebe, vlastitih uvjerenja i odluka koje su akumulirano na osobnom i kolektivnom nivou dovele hrvatsko društvo u današnje stanje permanentnog hejta. 

Umjesto gnjeva pravednika, zavist onih koji žele biti Hanžeković umjesto Hanžekovića

 

Hanžekoviću se Hrvatska kakvu su osmislili i utemeljili Franjo Tuđman i HDZ itekako isplatila, a mnogima nije, iako su u baš takvu Hrvatsku, čiji je konačni destilat  epidemija mržnje, mnogo iskrenije i vatrenije vjerovali od njega. Rodijački kapitalizam, dobre veze i vezice i dogovori iza zatvorenih vrata njemu su išli mnogo bolje nego njima, pa se u mržnji prema umrlom Hanžekoviću primjećuje ne toliko gnjev pravednika koliko zavist onih koji bi možda bili i konzekventniji od Hanžekovića u njegovim poslovima i potezima, ali za to nisu bili u prilici. To je i hejt ne zbog toga što mrze sve što je Hanžeković simbolizirao nego jer nisu uspjeli biti Hanžeković umjesto Hanžekovića, za što su se borili i čemu su se nadali.

 

Reakcije na društvenim mrežama u suštini su presude prijekog suda, koji nema interesa za kompleksniju (demokratsku) proceduru, uz dokaze i obranu, nego samo za giljotiniranje. Mnogi bi Hrvati u nekom pravednom pravosudnom postupku brzo shvatili da im ne pripada ni pozicija suca ni pozicija porote, nego ona na optuženičkoj klupi. Refleksna radost zbog Hanžekovićeve smrti implicitna je osuda vlastite promašenosti, ona doista otkriva pravo lice onih koji se raduju - i to je lice zastrašujuće.