KAD JE rat u Bosni i Hercegovini izbio 1992., američki diplomat William Steubner poslan je kao predstavnik međunarodne zajednice u pokušaju mirnog razrješenja najgoreg sukoba na europskom tlu od kraja Drugog svjetskog rata.
U velikom članku za Lima Charlie News, američki portal koji vode vojni veterani te obavještajni i vanjskopolitički stručnjaci, Steubner otkriva dosad nepoznatu priču o tome kako se zloglasni vođa bosanskih Srba i osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić zamalo predao još 1996.
Steubner je služio kao načelnik stožera i viši zamjenik za ljudska prava misije Organizacije za sigurnost i suradnju (OSCE) u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. Imao je priliku iz, može se reći, prvog reda promatrati nesposobnost međunarodne zajednice da se nosi s ratovima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj koji su se odvijali u to vrijeme.
Karadžić je, kao i drugi ratni zločinci koje je upoznao, kompleksna ličnost, piše Steubner. Njegova osobnost i ego natjerali su ga da odbaci strategiju obrane na suđenju kojom je mogao izvući znatno blažu kaznu. Umjesto toga, prvostupanjska kazna od 40 godina zatvora povećana mu je na doživotnu. Osuđen je za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, uključujući masakr u Srebrenici i opsadu Sarajeva.
Steubner se uživo susreo i razgovarao s Karadžićem više puta - zadnji put u svibnju 1996., nakon što je podnio ostavku na svoju funkciju u OSCE-u. Dao je ostavku, tvrdi, zbog izborne prevare koju je američka administracija na čelu s Billom Clintonom izvršila u BiH te godine.
Steubner: Clintonova administracija izvršila izbornu prevaru u BiH
Ta se izborna prevara temelji na inzistiranju Washingtona da se izbori u BiH održe prerano, piše Steubner, do rujna 1996. Motiv je bio ispunjenje Clintonova obećanja američkim glasačima da će vratiti 20 tisuća američkih vojnika koji su u tu zemlju poslani kako bi osigurali implementaciju Daytonskog sporazuma koji su godinu ranije potpisali Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović.
Bošnjaci su se tada šalili da je OSCE u biti kratica za "Organizacija za osiguranje Clintonova izbora" jer su američki predsjednički izbori također bili te godine. Steubner prepričava kako je nakon što je podnio ostavku otišao u Pale, tadašnju prijestolnicu Republike Srpske, i našao se s Karadžićem u njegovu uredu kako bi ga obavijestio o svom odlasku. Došao je kod Karadžića s prevoditeljem OSCE-a i svojom zaručnicom, inače Srpkinjom koja se od početka rata protivila Karadžićevu režimu.
Kad ga je Karadžićev šef protokola Luka Petrović obavijestio da se Steubner želi susresti s njim, Karadžić je došao za pet minuta. "Čujem da ćeš oženiti finu srpsku djevojku!" rekao mu je Karadžić, rukujući se s njim. Unatoč njenom protivljenju velikosrpskoj politici, prema Karadžićevom iskrivljenom svjetonazoru to što će oženiti Srpkinju značilo je da je prosrpski nastrojen, piše Steubner.
Karadžić je od prvog susreta bio srdačan i naizgled iskren. Trebalo se podsjećati razmjera zla u koje je ratni predsjednik Republike Srpske bio intimno umiješan kako ti se ne bi svidio, piše Steubner. Bio je, dapače, potpuna suprotnost Miloševiću, koji je bio patološki lažljivac i lažnjak, i Tuđmanu, koji je bio svađalački nastrojen i neotesan, dodaje američki diplomat.
Karadžić se htio predati, ali bojao se da će ga Milošević dati ubiti
No ovog je puta Karadžićevo ponašanje bilo drukčije. Bio je vidno nervozan, hodao je po uredu dok je govorio, a svaki put kad bi NATO helikopter nadletio Pale, pogledao bi kroz prozor. "Ako NATO dođe po mene, past će krv!" poviknuo je.
"To je vjerojatno točno, ali budimo ozbiljni. Ako je NATO odlučan da učini nešto, nema sile na svijetu koja ga može zaustaviti, a krv će biti vaša", odgovorio mu je Steubner. Karadžića, koji je bio pjesnik, svirao gusle i recitirao epske deseterce poput Njegoševa Gorskog vijenca, vidio je kao romantika koji je bio uronjen u srpsku mitologiju.
Karadžić je ustvari vidio sebe kao utjelovljenje srpskog junaka koji nesebično vodi svoj narod u obećanu zemlju, smatra Steubner. No tijekom posljednjeg razgovora s njim shvatio je da je Karadžić ozbiljno zainteresiran da se preda NATO-u koji bi ga izručio u Haag, gdje bi pred sudom obranio sebe i svoj narod. Na taj bi način, bio je uvjeren Karadžić, nadmašio i Miloševića u panteonu srpskih junaka i zauzeo mjesto u povijesti, uz čuvenog kneza Lazara koji je poginuo u bitci na Kosovu polju protiv turskih osvajača. U svakom slučaju, bilo je jasno da mu je i zatvorska ćelija draža od toga da bude ubijen.
Međutim, postojala je jedna velika prepreka takvom ishodu. Karadžić je znao previše o umiješanosti Miloševićeva režima i zapovjedništva Jugoslavenske narodne armije u ratne zločine u BiH. Stoga ne bi bilo nevjerojatno da ga, prije nego što se uspije predati, jedan od njegovih tjelohranitelja, kojeg je potajno postavio Milošević, ubije i pripiše ubojstvo NATO-u.
Karadžić i Steubner su stoga dogovorili okvirni plan. Karadžić je imao najmanje tjelohranitelja dok je putovao automobilom po Republici Srpskoj, što je značilo i najmanju šansu da među njima bude infiltrirani beogradski agent. Dogovorili bi se o točnom mjestu i vremenu gdje bi Karadžićev automobil u zasjedi dočekali specijalci, vjerojatno iz britanskog SAS-a. Steubner bi sjedio s njim u automobilu, naoružan pištoljem ako se bude morao braniti od njegovih tjelohranitelja.
Karadžić je mrzio Miloševića
Nakon što bi ga priveli, NATO specijalci otpremili bi ga helikopterom na američki nosač aviona na Jadranskom moru, odakle bi on preko radija objavio bosanskim Srbima da se dobrovoljno predao i da je na putu za Haaški sud, gdje će braniti svetu čast srpskog naroda.
Steubner je rekao Karadžiću da mu ne može ništa obećati, ali da će pokušati nagovoriti Clintonovu administraciju da pristane na ovaj plan. Karadžić ga je pitao mogu li se opet susresti, ali Steubner mu je objasnio da bi to bilo neetično jer se vraća na rad pri Međunarodnom kaznenom sudu (ICTY), istom onom kojem bi se ovaj trebao predati. Dogovorili su se da im Karadžićev savjetnik Jovan Zametica ubuduće bude posrednik.
Steubner je tada mislio da će Clintova administracija jedva dočekati priliku da otpremi "veliku ribu" poput Karadžića u Haag. Međutim, nije bio svjestan koliko su američki dužnosnici bili ljuti na njega zbog ostavke, koja je navodno naštetila Clintonovoj kampanji, niti koliko su se bojali nemira koje bi to izazvalo i koji bi bacili sjenu na "briljantno diplomatsko postignuće" Daytonskog sporazuma.
Steubner je, sad u službi Haaškog suda, ostao u BiH da nadgleda ekshumacije masovnih grobnica u Srebrenici. Tri puta se susreo sa Zameticom u Palama. Zametica je, zanimljivo, bio sin Bošnjaka, i to jednog od najboljih prijatelja Alije Izetbegovića, i Slovakinje. Unatoč tome smatrao se Srbinom pa je čak i promijenio ime iz Omer u Jovan, baš kao što je to napravio i Emir Kusturica.
Amerikanci nisu htjeli ni čuti za uhićenje Karadžića prije izbora
Zametica je otkrio Steubneru da Karadžić planira iznijeti obranu i izboriti oslobađajuću presudu po uzoru na poznatog američkog nogometaša koji je oslobođen krivnje za ubojstvo svoje supruge. Karadžić je na taj način mislio da će i dokazati svoju nevinost i spasiti Srbe od međunarodne osude zbog zločina u ratu, ali i od Miloševićeve "izdaje".
"Milošević će završiti kao (rumunjski komunistički diktator) Ceausescu, ali prvo ćemo ubiti nju (Miloševićevu suprugu Mirjanu Marković) prije nego što ubijemo njega", otkrio je Karadžićev savjetnik njihov plan Steubneru.
Steubner piše kako i dan danas vjeruje da bi se Karadžić zaista predao - ali politika se uplela. Zametica mu je ispričao kako je američka delegacija reagirala bijesno na poziv suca Haaškog suda Antonia Cassesea za uhićenjem optuženih, uključujući Karadžića. "Morao sam se vratiti šefu i reći mu, Amerikanci te ne žele, stoga zašto da sjediš u skučenoj ćeliji kad nitko neće doći po tebe?" rekao je Zametica šokiranom i razočaranom Steubneru.
Clintonova administracija htjela je pod svaku cijenu sačuvati iluziju mira i stabilnosti u BiH, kako bi uvjerila glasače da se američki vojnici vraćaju kući. Izbori u BiH održani su u rujnu, u SAD-u u studenom, no nijedan američki vojnik nije se vratio kući. A Karadžić je dotad već nestao. Uhićen je, podsjetimo, tek 12 godina kasnije u Srbiji, gdje je živio pod pseudonimom Dragan Dabić.