26. veljače 1952. britanski premijer Winston Churchill obratio se parlamentu s povijesnom izjavom: "Velika Britanija razvila je vlastitu atomsku bombu." Iste godine Britanija je postala treća svjetska nuklearna sila i testirala prvu bombu.
Tijekom Drugog svjetskog rata Britanija je započela projekt razvoja nuklearnog oružja pod kodnim imenom Tube Alloys. Iako su britanski znanstvenici surađivali s američkim kolegama na Projektu Manhattan, poslijeratni zakon, McMahon Act, prekinuo je tu suradnju onemogućivši dijeljenje nuklearnih tehnologija između dviju zemalja.
Suočena s mogućnošću gubitka statusa svjetske sile, britanska vlada odlučila je samostalno nastaviti razvoj nuklearnog oružja u projektu koji je inovativno nazvala High Explosive Research.
Nakon godina intenzivnog istraživanja i razvoja Velika Britanija bila je spremna testirati svoju prvu atomsku bombu. Test je izveden 3. listopada 1952. na otočju Montebello, uz obalu Zapadne Australije. Eksplozivni uređaj detoniran je unutar trupa fregate HMS Plym, simulirajući scenarij u kojem bi bomba bila brodom prokrijumčarena u britansku luku.
Eksplozija je imala snagu od 25 kilotona, a ostavila je krater promjera 300 metara na morskom dnu.
Churchillova objava i kasniji uspješan test imali su značajne geopolitičke posljedice. U jeku Hladnog rata posjedovanje nuklearnog oružja smatralo se ključnim za nacionalnu sigurnost i međunarodni utjecaj. Britanija je, unatoč poslijeratnim ekonomskim izazovima, pokazala odlučnost da ostane relevantan globalni igrač. Ovaj potez također je ojačao britansku poziciju u zapadnom savezu, posebno u odnosu na Sjedinjene Države i NATO.
Osam godina poslije Francuska je postala četvrta nuklearna sila. Velika Britanija i SAD oštro su osudile Charlesa de Gaullea zbog nuklearnih eksperimenata i tražile da Francuska obustavi svoj nuklearni program, no do toga nije došlo.