GLEDAM čovjeka, kantonalnog ministra Emira Suljagića, osobu koja je preživjela genocid u Srebrenici kako upravo u sklopu višednevnog televizijskog programa obljetnice masakra, izgovara jednu istinu, tako strašnu i bolnu, koja na trenutak jednostavno izbija zrak iz pluća. Kao pad na cilju nakon bjesomučne brdske utrke. Sve što si dotad znao svede na beznačajne početke tvoje osobne povijesti, kad su ti i obična slova bila tek čarolija koju dosežu samo rijetki i uporni.
"Ja ne mogu oprostiti i zaboraviti toj gamadi, koju evo sad opet gledam tu na snimcima kako ubija vezanu i nedužnu djecu. Kažem to danas, urbi et orbi; tko može nek oprašta, tko želi nek zaboravlja, ali mene neka nitko ne traži ništa slično".
U glavi mi se kao ostavljeni, prenatrpani vagoni na razrušenoj željezničkoj stanici, gomilaju svi okrugli stolovi nezasitnih žderača stranih novaca u raznim odborima koji se nazivaju nevladin sektor. Svi politički manekeni i apologeti naše ratne povijesti zbog neke njihove europske budućnost. Svi intelektualci, humanisti i kvazi-altruisti koji punim trbusima egzistiraju po obroncima „nacionalističkog Balkana“ i od istog zapravo žive, izmišljajući kojekakve peticije i tribine. Svi oni koji nas godinama uvjeravaju da bolje društvo traži prevladavanje osobnih tragedija, demona i začahurenih barikada na vratima ljudskosti. Imamo li i koliko uopće na to pravo?
Odakle nam pravo?
Tko sam ja da jednom Emiru Suljagiću kažem da bol zbog gubitka njegove pobijene obitelji iziskuje žurnu metamorfozu koja bi bila ključ sveukupnih boljih života u budućnosti? Tko sam ja da osobi koja je preživjela strahote Škabrnje objašnjavam kako zbog katarzične europeizacije naših rasturenih naroda, mora podhitno prevladati svoje noćne more jer je to put kojim trebamo ići kao neki novi ljudi? Kako Ivani Simić Bodrožić reći da je njen životni križ Ovčare zapravo infantilna sentimentalnost i jeftina patetika, kako su njene istupe često karakterizirale kojekakve intelektualne gromade i foteljni-meritumi za sve i svašta u našem javnom životu? Kojim obrazom jednom Kazimiru Zeleniki koji je u Uzdolu, u strašnom pokolju izgubio djecu i roditelje, danas pričati o ruci pomirenja?
Godinama već o tuđem bolu govorimo u prvom licu, hladnokrvnim floskulama, psihosocijalnim dogmatizmom i politički korektnom retorikom. Ljudi koji su preživjeli najteža stradanja ne mogu biti i nisu politički korektni. Imaju svako pravo aktere svojih traumatskih buđenja u znoju, nazivati i etiketirati s gamadi. Minimum minimuma. S druge strane, mi koji nismo osjetili ni trunke njihovih kaosa, nemamo nikakvo pravo da od njih moralistički potražujemo neke oproste u svrhu reinkarnacije cjelokupnog društva. Jer društvo za koje to iziskujemo je dvolično, lažno i licemjerno.
Imamo tako Borisa Tadića, koji će, valjda zbog ritualnih obilazaka grobišta i nasilnog projekta pomirbe radi uguzbe Europi, sebi i Josipoviću sam dati kompliment "kako idu godinama ispred svog vremena". Taj čudesni iskorak od ostatka gomile trebao se vjerojatno reflektirati i u njegovoj nedavnoj posjeti Sarajevu, koja se pored čitave kompleksnosti i težine, na kraju svela na ćevape, Baščaršiju i Dinu Merlina. Potonji je zapravo izvrsna hodajuća personifikacija postratne izgubljenosti pojedinca na ovim prostorima, koji je u devedesetima pjevao pjesme svojim sugrađanima da izdrže najdužu opsadu, a danas, nacionalno neopterećen, monden i proeuropski, s Tadićem koji o opsadi nije rekao niti riječi, ašikuje ispijajući kave i potvrđujući svoj kozmopolitizam i građanštinu. A tek te prijetvorne građanske i multikulturalne Bosne danas imamo na sve strane. U snovima.
Mostovi prijateljstva? U zemlji Nedođiji.
Iza ljudskih tragedija, iza ratnih razaranja i najtežih priča o smrti, kriju se različite grupacije i motivi. Friziranje podnošljivog balkanskog društva je u petoj brzini, a podijeljenost na terenu nikad jača. Političke elite Hrvatske i Srbije u svom potčinjavanju Europi odrađuju tragikomične predstave i potenciraju bajku o nekakvim mostovima prijateljstva ispod kojih zapravo teče užarena lava nesnošljivosti. Političke elite Bosne i Hercegovine, uvijek za nijansu snalažljivije, tu nesnošljivost dodatno produbljuju jer je količina nereda i destabilizacije u državi reciprocitetna njihovim bankovnim računima.
Istovremeno, estradni profiteri ratnog bola o ljudskoj snazi tih godina spjevati će venorezajuće pjesme, puniti stadione, snimati filmove, redati nagrade na vitrinama. Dijasporski internet jurišnici kačit će na svoja odbjegla ramena nečije tuđe ordenje i iz sigurnosti bjelosvjetskih kutnih garnitura podgrijavati zapaljive šovinizme "dolje u domovini". Ljudski šljam u sprezi s vladajućim organima primat će lažne mirovine, invalidnine i nepravomoćno dodjeljene braniteljske stanove kradući ih od onih stvarnih, nesretnih lica.
Intelektualna i samoprozvana produhovljena kasta da bi se održala u klimatiziranim uredima svojih grotesknih medija, svakodnevno će niskim strastima šprdati obične ljude i njihove ratne priče, branitelje u svom narodu, njihovu borbu u ratu i još težu bitku sa korumpiranom državom danas. U njihovom tadašnjem nacionalnom ponosu vidjet će romantični nacionalizam, današnji neoprost za prazne krevete u njihovim domovima nazivat će balkanskim primitivizmom.
A oni, preživjeli Srebrenice, Vukovara, Trusine, Ahmića, Škabrnje, Uzdola i mnogih drugih nezapamćenih stratišta, biti će i dalje, folklora radi, jednom godišnje dovedeni u birokratski hladne televizijske emisije (neki čak ni to, jer ni smrti sve nisu iste), kao čudne endemske vrste. Puštat će im se snimci njihovih najvećih strahova i na kraju ih debilno, između reklama za deterdžent i dnevne uloške, upitati kada će moći zaboraviti.
A ako se ikad pojavi, kao Alzheimerom odnešen recept, kojim će preći preko tih užasa, nadam se da će prvo moći oprostiti svima nama, nemilosrdnim makroima njihovih sjećanja i trgovcima njihovim zaboravom za svoje vlastite potrebe.