Povratak "Otvorenog" na mjesto zločina
"OTVORENO" se sinoć po prvi put nakon dugo vremena pozabavilo temom koja joj je prije nekoliko mjeseci donijela neželjeni publicitet - ratom u Bosni i Hercegovini, ili, preciznije, ulogom Hrvatske i njenih državnih organa u tim događajima.
Zbog iznošenja stavova koji vladajućoj stranci i velikom dijelu javnosti nisu baš najbolje "sjeli", Tihomiru Ladišiću je oduzeto vođenje "Otvorenog" i tako svima sugerirano kako, usprkos svih onih govorancija o javnoj televiziji, slobodi mišljenja i europskim vrijednostima na početku 21. stoljeća, ipak postoje neki tabui koji se ne smiju dirati.
Hloverka Novak-Srzić je, poučena tim iskustvom, sinoć igrala na sigurno te se izborom gostiju i vođenjem rasprave pobrinula da ne bude nikakve pomisli da je Hrvatska, odnosno njeno tadašnje vojno i političko vodstvo, u BiH između 1992. i 1995. godine učinila išta loše.
To, naravno, uključuje i vodeće predstavnike bosanskih Hrvata kojima se danas sudi u Haagu zbog ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima za vrijeme bošnjačko-hrvatskog sukoba.
Sinoćnja rasprava, koja je, dakako, imala uglavnom navijački karakter, još jednom je potvrdila teze o tome kako je Haški sud, koji je nekoć možda i imao razloga smatrati se dijelom rješenja za problem ovog dijela svijeta, danas postao dio problema. Naime, ta je institucija, umjesto da svojim radom doprinese okretanju ovih prostora budućnosti, svojom traljavošću i nesposobnošću poslužila kao sjajan izgovor za podgrijavanje šovinističke histerije i pripremanje plodnog tla za nastavak krvoprolića kojeg je trebala zaustaviti.
Možda je najbolja ilustracija tog fenomena činjenica da je sinoćnje "Otvoreno", sudeći po broju sudionika ankete, privuklo daleko više gledatelja nego emisije posvećene nekim prozaičnim, ali po život daleko važnijim temama kao što su cijena nafte, radna prava, kvaliteta opreme u hrvatskim bolnicama i sl.
Međutim, hrvatske gledatelje je i dalje lakše "nabrijati" oko toga što će skupina nekih ljudi u nekim čudnim haljinama u nekom dalekom gradu izreći o ulozi nekih pokojnika u oružanom sukobu koji je završen prije više od jednog desetljeća. To, naravno, savršeno odgovara hrvatskim i drugim vlastodršcima, jer mase, zabavljene s prošlošću koja se ne može promijeniti, ne obraćaju pažnju na sadašnjost i budućnost.
S druge strane se haški birokrati itekako znaju brinuti o svojoj budućnosti. Njihova nesposobna mastodontska institucija - koja je s nestankom svog glavnog optuženika dobrim dijelom izgubila i smisao svog spostojanja - danas prostore bivše Jugoslavije uprono drži u prošlosti preko mamutskih suđenja kojima cilj više nije nekakva pravda, nego ustanovljavanja nekakve "povijesne istine", o kojoj na ovim, kao i na svim drugim prostorima, nema niti će biti ikakvog konsenzusa.
To sve, dakako, ne znači da je sinoćnja rasprava bila potpuno besmislena. Tako je, na primjer, Ivo Josipović rekao kako se u svom tom haškom istjerivanju nekakve apstraktne pravde najčešće zaboravljaju oni radi kojih je sud, navodno, i osnovan - žrtve ratnih zločina i razaranja. Njima nikakve parole, bile one na transparentima ili u haškim presudama, neće izliječiti rane niti pomoći da se mračne stranice bliske povijesti konačno zatvore.
Dragan Antulov