BIVŠA predsjednica Povjerenstva za sukob interesa i novopečena liderica stranke Start Dalija Orešković prošle je subote bila u Rijeci u sklopu kampanje za europske izbore. Isti dan se u ovom gradu održavao i Hod za život koji je Orešković komentirala sljedećim riječima: “Oni koji se pozivaju na Hod za život podržavaju najgori oblik totalitarizma, fašizma i one koji zapravo Hrvatsku žele pretvoriti u nekakvu ustašku tvorevinu i u nasljeđe jednog režima s kojim Hrvatska nema nikakve veze.”
Ova je izjava digla mnogo prašine na desničarskim portalima, na kojima su se zgražali nad riječima Dalije Orešković, dok su ju čitatelji tih portala u komentarima članaka zasuli bujicom uvreda.
Dalija Orešković je u pravu
No kada se trezveno analiziraju tvrdnje Dalije Orešković, dolazi se do zaključka da ona nije rekla ništa pogrešno te da su burne reakcije desničara vjerojatno uvjetovane time što, kako se to kaže, istina boli.
Hodači za život vjeruju da ljudski život počinje u trenutku začeća, a slijedom toga i mnogi među njima smatraju da bi ženama u Hrvatskoj trebalo ukinuti stečeno pravo na pobačaj koji bi trebalo zakonski zabraniti.
Opisati takve nakane totalitarnim i referirati se u tom kontekstu na ustašku tvorevinu, tj. NDH apsolutno je u skladu s općepoznatim činjenicama iz ljudske povijesti.
U NDH pobačaj je bio zabranjen i kažnjavao se smrću
Naime, u NDH je pobačaj bio zakonom zabranjen, ali ne samo to - pobačaj se kažnjavao smrtnom kaznom! Baš u skladu s vladajućom klerofašističkom ideologijom, u toj zločinačkoj tvorevini tzv. nerođeno dijete je bilo svetinja, ali ljudski život sam po sebi i nije. U nacističkoj Njemačkoj, čija je NDH bila vazalna država, od 1943. je pobačaj također bio zabranjen. Jednako kao u NDH, kažnjavao se smrtnom kaznom.
Unatoč brojnim pokušajima njemačkih socijaldemokrata, prekid trudnoće je ostao zabranjen u Weimarskoj Republici 1920-ih i 1930-ih godina, no većinom se kažnjavao novčanim kaznama ili kaznama zatvora do tri mjeseca. Kada su 1933. na vlast u Njemačkoj došli Adolf Hitler i nacisti, ubrzo se postrožilo zakonodavstvo koje se tiče prekida trudnoće pa je od 1935. postojala zakonska obaveza prijaviti osobu za koju sumnjate da je obavila prekid trudnoće. Također, značajno su se povećale zatvorske kazne osuđenima za izvršenje prekida trudnoće. Nacisti su 1936. čak osnovali Reichszentrale zur Bekämpfung der Homosexualität und der Abtreibung, tj. Centralu Reicha za borbu protiv homoseksualnosti i pobačaja, dakle pokrenuli su državno tijelo eksplicitno posvećeno tome da se ženama onemogući slobodno odlučivanje o vlastitom tijelu.
Nacisti nisu trudnoću žene smatrali njenom privatnom stvari, nego nečime što mora biti u službi nacionalne i rasne demografije i službene državne politike. Tako je onda objašnjena i odluka da se 1943. uvede i smrtna kazna za pobačaj, jer je “oslabljivao životnu snagu njemačkog naroda”.
Ključna karakteristika totalitarizma je kontrola privatnog života ljudi
Prema kanonskim filozofsko-politološkim djelima poput “Izvora totalitarizma” Hannah Arendt, Hitlerov nacistički režim jedan je od dva nedvojbeno totalitarna režima u ljudskoj povijesti, a konstatirati da oni koji žele zabraniti pobačaj “podržavaju najgori oblik totalitarizma” znači samo se pozvati na povijesne činjenice. Prema Arendt, ključna obilježja totalitarnog režima su kontinuirana upotreba terora nad vlastitim građanima, koje se pretvara u podanike, i nemilosrdna propagandna mašina čiji je glavni zadatak iskrivljavanje slike o ostatku svijeta koji nije totalitaran. Takve se tendencije mogu primijetiti i u hrvatskom društvu danas, primjerice kroz konstantno desničarsko demoniziranje liberalnih i permisivnih država poput Švedske i Kanade koje se predstavlja kao propale države zbog prihvata migranata i poštivanja prava transrodnih ljudi, dok se Hrvatsku - koja doslovno propada i iz koje se ljudi masovno iseljavaju baš i u Švedsku i Kanadu - predstavlja kao jednu od posljednjih utvrda pravih, tradicionalnih vrijednosti.
Još jedna ključna karakteristika totalitarizma po Arendt je težnja za kontrolom nad svakim aspektom života ljudi, uključujući i ono privatno i obiteljsko. Totalitarni režim se svojim građanima želi uvući i u obiteljski dom, kao i u krevet u kojem spavaju, te dirigirati i njihovim seksualnim životom, pritom ukidajući pravo na privatnost.
Zabrana pobačaja je stoga totalitarna politika u kojoj se savršeno slažu dva najpoznatija totalitarna režima - nacistički i staljinistički. Naime, nije samo Hitler bio protivnik pobačaja, bio je to i Staljin.
Staljin je također zabranio pobačaj
U Rusiji je 1920. godine, nakon Oktobarske revolucije, pobačaj legaliziran, što je bio dio šireg paketa mjera Lenjina i boljševika u omogućavanju ljudima većeg stupnja osobne slobode u odnosu na stari caristički režim. Dapače, SSSR je bio prva država na svijetu koja je legalizirala pravo na prekid trudnoće, kao i prva država u 20. stoljeću koja je dekriminalizirala homoseksualnost.
Stvari su se promijenile sa Staljinovim usponom, a kada je on posve konsolidirao svoju moć i uvelike provodio i svoje monstruozne čistke, donesena je odluka da se pobačaj opet učini ilegalnim i kažnjivim. Bilo je to 1936. godine, a objašnjenje za ponovnu zabranu pobačaja se temeljilo na tome argumentu demografije, dakle zapravo istom argumentu kao u nacističkoj Njemačkoj, ali i argumentu koji se može čuti među podržavateljima Hoda za život. Žene se takvom politikom ne tretira kao ravnopravna ljudska bića, nego se njihova osobnost svodi na ulogu majke, i to majke koja mora rađati u državnom, odnosno nacionalnom interesu, čime se na totalitaran način ograničava sloboda žene. 1955. godine, nakon Staljinove smrti, SSSR je opet legalizirao pobačaj, ali to ne znači da Staljin nije inspirirao najgore komunističke diktatore na istu politiku, konkretno Nicolaea Ceausecua koji je vladao Rumunjskom.
Ceausescuova zabrana pobačaja izazvala je neopisivu stravu i užas u Rumunjskoj
Ceausescu je 1966. proglasio zloglasni Dekret 770 kojim je gotovo zabranjen pobačaj u Rumunjskoj. U prvoj verziji Dekreta prekid trudnoće je dozvoljen samo ženama starijim od 40 godina - kasnije je ta granica povećana na 45 godina - te onima koje su već rodile četvero djece (kasnije petero), ženama kojima bi trudnoća mogla ugroziti život i onima koje su začele uslijed silovanja i incesta. Jednostavnije rečeno, Ceausescu je zabranio pobačaj svim ženama mlađim od 45 godina koje su imale manje od petero djece. Razlog takve politike opet je bila demografija.
Istovremeno je počela državna propagandna kampanja o majčinstvu kao “smislu života žene” i rađanju djece kao “plemenitoj misiji”, dakle riječ je o istovjetnim ideološkim pozicijama koje se promoviraju i na Hodu za život. Posljedice na život žena u Rumunjskoj bile su katastrofalne. Procjenjuje se da ih je oko deset tisuća do 1989. i Ceausescuovog pada umrlo tijekom ilegalnih abortusa koji su se odvijali u neodgovarajućim uvjetima. Istovremeno je rođeno oko 150 tisuća neželjene djece koja su većinom završavala u državnim sirotištima, u kojima su često živjela u strašnoj bijedi i zanemarivanju.
Da bi proveo svoj suludi Dekret 770, Ceausescu je uveo i obavezu mjesečnog ginekološkog pregleda Rumunjki, a za nadgledanje svega toga bila je zadužena zloglasna tajna policija Securitate. Naravno, zabranjena su sva kontracepcijska sredstva, što također sugerira srodnost s ideologijom promotora Hoda za život koji također na meti imaju kontracepcijska sredstva i oduševljeno podržavaju ideju da ljekarnici imaju pravo odbiti ženi prodati, primjerice, abortivne pilule.
Katolička crkva želi regulirati i kontrolirati privatni život ljudi
Svi ovi primjeri iz povijesti 20. stoljeća pokazuju da su zabrana i kriminaliziranje pobačaja prvenstveno totalitarne politike, kakve su provodili i neki od najgorih genocidnih diktatora 20. stoljeća i dva najstrašnija totalitarna režima, ali i njihovi manji ideološki potomci.
Ne treba u svemu tome zaboraviti ni ulogu Katoličke crkve koja se također zalaže za zabranu pobačaja, no više nema alate državne prisile da takvu politiku provede u djelo. S druge strane, katolička ideologija također ima totalitarne tendencije utoliko što i ona pretendira regulirati i kontrolirati obiteljski i privatni život ljudi, određivati im seksualno ponašanje, moral itd.
Za razliku od nacističke Njemačke i staljinističkog SSSR-a, Katolička crkva koristi drugačije metode, kao što su transgeneracijsko ispiranje mozga, tj. indoktrinacija djece od malih nogu, pa izazivanje osjećaja krivice u svom stadu, prijetnje izopćenjem ako se vjernici ne pokore crkvenim dogmama itd. Riječ je također o sredstvima prisile koja funkcioniraju na drugačiji način od SS-a ili KGB-a, ali su jednako, pa i više učinkovita. U tom kontekstu treba podsjetiti da je pobačaj jako dugo bio zabranjen i u klerikalnim diktaturama Antonija de Oliveirea Salazara (Portugal) i Francisca Franca (Španjolska) koje su bile pod snažnim utjecajem Katoličke crkve, kao uostalom i Irska, koja je tek nedavno na referendumu legalizirala pravo na prekid trudnoće.
Sažetije rečeno, politika zabrane pobačaja je eminentno politika totalitarizma, neovisno o tome je li riječ o desnom, lijevom ili katoličkom, odnosno kršćanskom totalitarizmu. To je politika nemilosrdnog ograničenja slobode žene i njihovog prava na autonomno odlučivanje o vlastitom tijelu nekakvim državnim, nacionalnim ili dogmatskim interesima koji su u direktnoj suprotnosti s vrijednostima slobode i jednakosti ljudi.
Priznanje Vice Batarela
Hod za život nije ništa drugo doli marketinški alat čiji je konačni cilj zakonski zabraniti pobačaj, tj. ostvariti jednu totalitarnu politiku.
Vice Batarelo, jedan od lidera desno-klerikalne scene koja organizira Hod za Život, detaljno je objasnio prije tri godine u intervjuu za katolički portal Bitno kako bi taj proces trebao funkcionirati: “Prvo, mi u Hrvatskoj pogrešno mislimo da je dovoljno da izađemo na izbore, damo svoj glas i političari će odraditi ono što bismo mi trebali. Ne, to je kontinuirani proces u kojem građani i civilno društvo moraju stalno nešto tražiti i shvatiti da su političari – sluge. Oni su tu da predstavljaju narod. Ako mi šutimo, oni će govoriti ono što misle da je najbolje. Sada se polako vidi u nekim većim strankama kako taj neki konzervativni pogled postaje potpuno normalan stvar i dio političkog mainstreama. Mislim da od konkretnih ljudi možemo istaknuti Marijanu Petir, a u Hrvatskoj Ladislava Ilčića. Vjerojatno ima i drugih ljudi, naročito u HDZ-u. To je proces za koji se mi nadamo da će među tim desnim ili konzervativnim strankama kroz par godina postati dio njihova političkog mainstreama – kao republikanci u SAD-u. Svi republikanski kandidati su pro-life, to se podrazumijeva, to je dio mainstreama. Znači, prvo ide senzibiliziranje, zatim političari i na kraju zakoni.”
Na pitanje koji je njihov konačni cilj, Batarelo je iskreno odgovorio da je to “ponovno otkriti i ne sramiti se svojih kršćanskih korijena i svega što ide s time. "Želimo da zakon i društvo bude temeljeno na kršćanskim načelima i vrijednostima jer je kršćanstvo stvorilo zapadnu civilizaciju." Drugim riječima, konačni cilj je teokracija u Hrvatskoj, ono što se kolokvijalno (i neprecizno) naziva katolička džamahirija, a Hod za život je element one prve faze, senzibiliziranja javnosti.
Hod za život kao propagandni alat
Dio te propagandne kampanje je i beskrajno ponavljanje kako je “znanstveno dokazano da život počinje začećem”, iako ne postoji znanstveni konsenzus oko toga, kao i što je Hod za život nakon prvog izdanja preimenovan u Hod za život, obitelj i Hrvatsku, kako bi se onda podržavatelji mogli lažno naivno zapitati: “Pa zar netko može biti protiv života, obitelji i Hrvatske?”
Primjetno je da zasad ta prva faza senzibiliziranja dosta dobro funkcionira s obzirom na to da se Hod za život ove godine proširio na čak pet hrvatskih gradova, ali i zato što zagovornici prava žena i dalje većinom ne shvaćaju kako treba odgovoriti na manipulacije onih koji od Hrvatske žele napraviti teokraciju i podjarmiti žene katoličkoj ideologiji.
Primjerice, odgovor na tvrdnju kako je “znanstveno dokazano da život počinje začećem” nije upustiti se u stručnu medicinsku raspravu u vezi te tvrdnje jer oni koji je beskrajno ponavljaju ne mare za znanost, nego je samo spominju kao propagandni argument. Sutra će bez problema reći i da je, primjerice, znanstveno dokazano da je Bog stvorio čovjeka ako im to propagandno donosi korist.
Organizatori Hoda za život žele prekid trudnoće zabraniti i silovanim ženama
Pravi politički odgovor na tvrdnju da je “znanstveno dokazano da život počinje začećem” jest ovaj: “To je nevažno, žene nećete natjerati da rađaju ako one same to ne odluče i borit ćemo se svim sredstvima da vas spriječimo u tome. Kad god počinje život, žena neovisno o tome treba imati pravo na prekid trudnoće jer je ona važnija od embrija.” Tj. ne treba dopustiti da se rasprava o pravima žena vodi po njihovim pravilima i na njihovom terenu.
S druge strane, čini se da organizatori Hoda za život postaju pomalo neoprezni i pretjerano samouvjereni pa se ovih dana od njih u više medijskih nastupa moglo čuti da se protive i pobačaju u slučaju silovanja. Silovana žena i njena trauma su im posve sporedni u odnosu na njihovu totalitarnu agendu, što je i za moralno razoreno i patrijarhalno hrvatsko društvo ipak preveliki fanatizam.
Hod za totalitarizam
Bili oni toga svjesni ili ne, ljudi koji će se ove subote okupiti na Hodu za život u Zagrebu, Splitu i Zadru sudjeluju u pokretu koji ima isti stav prema pobačaju i pravima žena kao i Adolf Hitler, Josif Staljin, Ante Pavelić i Nicolae Ceausescu. Da su nekim čudom ti genocidni i manijakalni diktatori u subotu u Zagrebu, i oni bi “hodali za život”. Uostalom, to se već pokazalo na primjeru velike zvijezde Hoda za život, ratnog zločinca Darija Kordića, osuđenog za pokolj u Ahmićima u kojem je među 116 ljudi ubijena i tromjesečna beba.
Hod za život zapravo je hod za smrt žena na mesarskim stolovima, hod za obitelj zapravo je hod za uzdizanje jednog modela obitelji i obespravljivanje ostalih, hod za Hrvatsku je zapravo hod za pretvaranje Hrvatske u katoličku verziju Irana. Hod za život je hod za totalitarizam.