Škare Ožbolt: Mesiću sam predala ključeve sefa s povjerljivim stenogramima

VESNA ŠKARE OŽBOLT, nekadašnja savjetnica predsjednika Tuđmana i predstojnica Ureda predsjednika kazala je u razgovoru za Index da je ona bila ta koja je predala ključeve sefa u kojemu su se čuvali stenogrami razgovora koje je predsjednik Franjo Tuđman službeno i neslužbeno vodio.

"Radi se o najpovjerljivijoj dokumentaciji koja se prenosi s predsjednika na predsjednika. Nakon što je predsjednik umro, ja sam kao najviši dužnosnik u Uredu predsjednika službeno izvršila primopredaju na način da sam mu (Stjepanu Mesiću, op.a.) dala šifru za ulazak u sobu i ključeve od sefa", kaže Ožbolt objašnjavajući da su te ključeve imali ona, pokojni predsjednik te Hrvoje Šarinić koji je nakon odlaska ostao bez ključeva.

"Ispadamo banana država"

Haškoj svjedokinji sporno je što je predsjednik Stjepan Mesić samoinicijativno predao famozne brijunske transkripte Haagu. "Po mom mišljenju, ako smo pravna država, samo Vlada i Ured za suradnju s Haškim sudom kao izvršno tijelo mogli su surađivati s Tribunalom i preko Ureda je trebala ići sva dokumentacija. Onaj tko je bio u predsjedničkim dvorima tada nije mogao samoinicijativno davati što hoće. Nedopustivo je da Vlada ne zna što se okolo šalje. Ispadamo banana država i predmet podsmijeha", kaže nam Škare Ožbolt.

Šakre Ožbolt, naime, drži kako nije pitanje je li dokumente trebalo poslati, nego na koji su način oni slani i preko koga. Ovako se dogodilo da ni Vlada ni Ured nisu za to znali niti su o tome mogli zauzeti stav, ističe.

"Govoriti o planskom etničkom čišćenju je neistina"

Ožbolt drži i kako teza o udruženom zločinačkom pothvatu nikako ne stoji. "Ta je teza nedopustiva, neprihvatljiva i neistinita. Nikakav se pothvat nije formirao da se očiste Srbi", ističe te dodaje kako bi se valjalo zapitati i koliko su ti stenogrami vjerodostojni. O tome bi, kaže, mogli govoriti samo sudionici sastanka te audiosnimka, nitko treći.

"Kada je Tuđman govorio o Srbima, onda je mislio na krajiško vodstvo, nikada na stanovništvo. Ja sam živi svjedok da me zajedno sa Šarinićem slao na desetke puta na pregovore s pobunjenim Srbima, dakle s njihovim vodstvom, i oni su uvijek odbijali povratak u Hrvatsku, kao i prihvaćanje uspostave komunikacije, infrastrukture i ostalog potrebnog da se pripoji južni dio zemlje koji je bio odsječen. Nakon silnih pregovora i nakon posljednjeg ženevskog pregovora, opet su rekli da ne žele u Hrvatsku. Govoriti o planskom etničkom čišćenju je, dakle, neistina. Između Bljeska i Oluje vlada Republike Srpske Krajine napravila je evakuacijske planove, odnosno koje selo ide preko čega u Republiku Srpsku. Plan je bio stanovništvo povući u RS i to je bila naredba. A ukoliko ne bi postupali prema evakuacijskom planu, prijetilo im se da će biti kažnjeni. Bila je to prisilna mjera, oni su dobrovoljno otišli, a to je, konačno, potvrdio i Peter Galbraith", objašnjava.

Vukovar bez zločinačkog pothvata

Škare Ožbolt se pita kako je moguće da je teza o udruženom zločinačkom pothvatu pala na predmetu vukovarske trojke. "Vukovar je sravnjen sa zemljom, a dvije tisuće ljudi je likvidirano na najgori mogući način. Cijelo je područje etnički očišćeno i tu nije bilo zločinačkog pothvata, a u slučaju Gotovine i Markača je postojao, a da pri tom nijedan grad nije srušen. Za 150 ubijenih u sektoru jug nakon Oluje i spaljene kuće apsolutno netko treba odgovarati, ali to nije razlog da se formira teza o zločinačkom pothvatu jer on nije postojao", kaže Ožbolt ističući kako su svi oni Srbi koji su htjeli ostati dobili državljanstvo i mirovine te su im konvalidirani dokumenti.

"Da je postojala politika etničkog čišćenja onda se ništa od toga ne bi napravilo. Tada je bilo emocija i krivih poteza uslijed tih emocija. Ali znam što je bila krovna politika, i to nije bio zločinački pothvat", zaključuje Ožboltova dodajući kako sada od optuživanja ikoga nema smisla već se treba koncentrirati na ono gdje se pogriješilo u postupku od početka suradnje s Haškim sudom pa do presude, koncentrirajući se na rušenje te teze.