SVE je to lažno, počevši od derneka na Rivi gdje su crkvenjaci, metodom širenja tumora, još 2004. godine prebacili misu za svetoga Duju. Peristil im je bio premali pa cijeli program s pretrpanim štandovima i dobro ozvučenim popovima čak i tankoćutnije vjernike više podsjeća na pazarni dan u paklu, nego na proslavu ičega.
Tu se uklapa i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, žena u trajnoj kampanji, u društvu Andre Krstulovića Opare, gradonačelnika s viškom garda i manjkom sadržaja, i Andrej Plenković, predsjednik vlade, koji je spektakularno Gradu predao podrume Dioklecijanove palače kojima Muzej grada Splita upravlja još od svibnja 2014. godine. Nema veze, kampanja je za europarlamentarne izbore. Ako ministri mogu na Braču otvarati radove kojih nema, zašto im šef ne bi tehničko pitanje prepuštanja vlasništva nad nečim čime Grad godinama upravlja, uzdigao na razinu spektakularnog poteza, uz prigodne medijske fanfare o milijunima koje vlada daruje Splitu.
Lani su, sjetimo se, u pitanju bile milijarde.
Podjela plijena koja traje već dvije godine
Ozbiljnija politika odvijala se u pozadini. Dok su potpisivani ugovori, emitirani osmijesi i spominjani vagoni novca na relaciji Zagreb-Split, između HDZ-a i njihova koalicijskog partnera Željka Keruma konačno je pao dogovor. Prema onome što se zna, Kerum je dobio resore gospodarstva i prostornog planiranja što bi, valjda, trebalo označiti kraj njegova obrušavanja na gradsku vlast, iako je još jučer kritički govorio o njoj. Svi vidljivi problemi splitske vlasti proizilaze upravo iz teškoća u podjeli plijena između Opare, Keruma i Petra Škorića, šefa lokalnog HDZ-a. Skoro dvije godine, otkako je ove gradske vlasti, ne uspijevaju se dogovoriti tko će gdje kadrovirati i čiji će poslušnici zajahati raspoložive tvrtke i institucije. Jedino bitno pitanje je koliko će tko imati utjecaja, a kako su odnosi ove trojke daleko od idealnih, njihova trgovačka prepucavanja reflektiraju se na gradsku vlast, što rezultira njezinom poluparalizom.
Oparin, Škorićev i Kerumov Split je grad s komunalnim neredom i prometnim kaosom, mutnom vodom svaki put kad padnu obilnije kiše, proćelavim Marjanom napadnutim potkornjakom, na kojem policajci i državni odvjetnici tjednima pokušavaju utvrditi koliko je zdravih borova posječeno, sa zasad, srećom, neuspješnim pokušajem ostvarivanja gradonačelnikove fiks-ideje o preseljenju autobusnog kolodvora u Kopilicu, s vječnim radovima na cestama. Opara, Škorić i Kerum čelnici su grada pred čijom upravnom zgradom šamare dobivaju ljudi koji nose transparente s notornom istinom – da su smrt Saška Gešovskog skrivili ratni zločinci Slobo i Franjo – te grada koji je spuštanjem zastave na pola koplja odao počast ratnom zločincu Slobodanu Praljku.
U tom smrtonosnom zagrljaju mračnih ideja i velikih apetita, Split slavi svoga zaštitnika uz standardnu crkveno-političku ponudu, tombolu, drvene ptice, Kolindu, Plenkovića i ostalu bižuteriju.
Uporno biranje mučitelja
Sve je to, dakle, lažno. Ispod svečanih odijela i pobožnih izraza na licima, traje interno osvajanje terena, borba za podjelu onog što je još ostalo u gradu, što nije pretvoreno u jednosezonske barove i restorane, grčevito hrvanje oko toga tko će biti najbliže stolu na kojem se crtaju izmjene GUP-a, tko će ovladati resorima i tvrtkama s mnogo novca i utjecaja, čija će uzdanica preuzeti poneku kulturnu instituciju - čisto iz prestiža, a dobro je i za CV.
Da ovaj tekst pišemo prije nekoliko godina, napisali bismo kako će u sudaru između okvira moći raspoloživih lokalnim čelnicima i sve većih apetita, najviše nastradati grad. Danas je već kasno, Split je grad koji uporno bira svoje mučitelje, a oni ga dosljedno dave. Što bi, uostalom, Opara, Škorić i Kerum drugo i radili?
Na dobro vam došla Sudamja.