Tamna tvar možda ima vlastite atome i elemente. Znanstvenici iznijeli novu teoriju
VEĆINA tvari u svemiru potpuno je nevidljiva našim instrumentima. Dokazi za njezino postojanje su posvuda: od galaksija koje se okreću brže nego što bi trebale do neočekivanih izobličenja prostor-vremena.
Riječ je o prepoznatljivim tragovima tamne tvari, tajanstvene supstance čija gravitacija daleko nadmašuje količinu vidljive materije. Iako nitko ne zna što je točno tamna tvar, procjenjuje se da je u svemiru ima otprilike pet puta više od obične. U novom pokušaju da objasni tu zagonetku, tim fizičara iz SAD-a i Kanade predložio je postojanje svojevrsnog periodnog sustava tamne tvari, piše Science Alert.
Problem podudarnosti
Novi model mogao bi objasniti zašto je omjer obične i tamne tvari baš takav i zašto taj omjer vjerojatno nije slučajan. Iako se pet puta veća količina tamne tvari čini kao velika razlika, te su dvije vrijednosti zapravo unutar istog reda veličine. Trenutno ne postoji jasan razlog zašto bi to bilo tako, što je fenomen poznat kao "problem podudarnosti tvari".
U studiji objavljenoj na serveru arXiv, tim koji je vodio fizičar Pouya Asadi sa Sveučilišta California, Santa Cruz, navodi da bi ta podudarnost mogla biti ključni trag.
"Podudarnost u količini tvari ostaje najsnažniji empirijski pokazatelj da vidljivi i tamni sektor možda nisu povezani isključivo gravitacijom", stoji u radu. Ako su obična i tamna tvar na neki način povezane, njihova slična zastupljenost mogla bi biti prirodna posljedica zajedničkog podrijetla.
Svemir u zrcalu
Mnogi dosadašnji kandidati za tamnu tvar bili su vrlo jednostavni, poput jedne vrste čestice, što teško objašnjava spomenutu podudarnost. Zbog toga znanstvenici pretpostavljaju da je potreban složeniji skup sastojaka.
Jedna je mogućnost da tamna tvar nije samo jedna čestica, već cijela skrivena obitelj čestica i sila, svojevrsna zrcalna slika tvari koja gradi naš svemir. Ova se ideja temelji na teoriji poznatoj kao "Mirror Twin Higgs", koja predstavlja zrcalnu verziju Standardnog modela fizike.
U ovom modelu, obična i tamna tvar nisu potpuno neovisne, već ih povezuje matematička simetrija koja određuje svojstva njihovih čestica i sila. Ta veza implicira da bi i njihove mase mogle biti povezane.
Prema scenariju koji su istražili Asadi i kolege, tamni neutroni, koji bi činili većinu tamne tvari, oko pet su puta masivniji od običnih protona. Ako je rani svemir proizveo otprilike jednak broj i jednih i drugih, rezultat bi bio upravo pet puta više tamne tvari, čime zagonetni omjer dobiva smisao.
Drukčija kemija tamne tvari
Hipotetski zrcalni svemir ipak nije savršena kopija našeg. U našem su svemiru neutroni nešto teži od protona, pa se slobodni neutroni raspadaju u stabilne protone.
U zrcalnoj verziji koju predlažu istraživači, odnos je obrnut. Tamni neutroni su lakši od tamnih protona, što neutrone čini stabilnim gradivnim blokovima tamne tvari. To otvara pitanje mogu li se u takvim uvjetima protoni i neutroni spajati u stabilne atomske jezgre.
Prema izračunima, odgovor je potvrdan. Zrcalni bi svemir mogao proizvesti vlastiti, ograničeni katalog tamnih verzija kemijskih elemenata, poput helija, litija, berilija, bora, pa čak i ugljika. U određenim uvjetima, najteži element koji se može formirati mogao bi činiti većinu tamnih atoma, što otvara mogućnost postojanja populacije tamnih atoma kojom dominira tamni ugljik.
Nestabilni vodik i tamna prašina
Ovaj model ima i neobične posljedice. Vodik, najjednostavniji i najzastupljeniji element u našem svemiru, u zrcalnom bi svemiru bio nestabilan. Budući da su tamni neutroni lakši od tamnih protona, tamni proton mogao bi zahvatiti elektron i pretvoriti se u neutron, čime bi se atom vodika uništio. Ipak, teški vodik, deuterij, koji sadrži dodatni neutron, mogao bi biti stabilan.
Ideja o tamnim elementima sama po sebi je intrigantna, ali vodi do još neobičnijih mogućnosti. Ako se tamne čestice mogu spajati u atome, ti bi atomi mogli formirati još složenije strukture. Istraživači sugeriraju da bi se teži tamni elementi mogli kristalizirati u krutine ili formirati zrnca tamne prašine. Takva bi zrnca plutala svemirom, ali bi bila u interakciji samo s vlastitom "tamnom verzijom svjetlosti", što bi ih činilo potpuno nevidljivima.
Potraga za dokazima
Znanstvenici čak spominju mogućnost postojanja zrcalnih zvijezda, hipotetskih objekata od tamne tvari koji bi mogli biti znatno manji i gušći od naših zvijezda. Iako je sve ovo zasad samo hipoteza, istraživači su identificirali načine na koje bismo mogli otkriti njezinu prisutnost.
Jedna mogućnost leži u raspodjeli tvari u svemiru. Interakcije u ranom kozmosu mogle su stvoriti valove koji su ostavili tragove u današnjoj strukturi svemira, slično barionskim akustičnim oscilacijama (BAO).
Istraživači te tragove u tamnom sektoru nazivaju tamnim akustičnim oscilacijama (DAO) i sugeriraju da bi se njihov otisak mogao nalaziti u raspodjeli tamne tvari. Za razliku od običnih, tamne oscilacije mogle bi imati dvodijelni potpis, što bi omogućilo razlikovanje ovog modela od drugih.
Također smatraju da bi budući detektori čestica mogli zabilježiti slabe interakcije između tamne i obične tvari.
"Naš rad predstavlja prvo detaljno, sustavno istraživanje posljedica ove klase modela. On pokazuje da održiv sektor tamne tvari ne mora biti fenomenološki sterilan, već može pružiti mjerljive tragove dublje povezanosti", zaključuju istraživači.