Tko je sve gledao snimke Periša prije ravnateljice Jankomira?
GOTOVO mjesec dana nakon smrti 32-godišnjeg Kristiana Josipa Periša u Klinici za psihijatriju "Sveti Ivan" u zagrebačkom Jankomiru, još uvijek nije poznato tko je sve imao pristup snimkama nadzornih kamera iz sobe u kojoj je preminuo i je li ih netko pregledavao prije 4. studenoga, kada ih je, prema službenoj kronologiji, pogledala sada već bivša ravnateljica Majda Grah.
Index je prije osam dana zatražio upravo te podatke. Do danas, 20. studenoga, nismo dobili nikakav odgovor. Tražili smo i evidenciju pristupa snimkama, koja bi mogla pokazati tko im je pristupao i kada. Pritom je važno napomenuti da hrvatski zakon izričito propisuje obvezu vođenja automatizirane evidencije pristupa snimkama videonadzora.
Zatražili smo i podatke o pravnoj osnovi snimanja pacijenata u bolesničkim sobama, rokovima čuvanja snimaka te pristup samim snimkama radi novinarskog istraživanja.
Broj osumnjičenih raste, inspekcija utvrdila ozbiljne propuste
U međuvremenu je broj osumnjičenih u istrazi Periševe smrti porastao na osam, zdravstvena inspekcija završila je nadzor i utvrdila ozbiljne propuste u radu bolnice, a pojavile su se i nove informacije o tome kako je snimka dospjela u javnost. No ključna pitanja o tome što se događalo s izvornim snimkama u bolnici nakon Periševe smrti i dalje ostaju bez odgovora.
Prema nalazu zdravstvene inspekcije, tadašnja ravnateljica Majda Grah doznala je za Periševu smrt 21. listopada oko 22.25 sati. Sljedećeg dana, prema vlastitom očitovanju, usmeno je zatražila od informatičke podrške da se snimke sačuvaju, a 23. listopada usmeno je obaviještena da su sačuvane.
Index je ranije objavio i da je Grah 24. listopada osobno naložila čuvanje snimaka, nakon što je to zatražio odvjetnik Periševe obitelji Leon Zrnić. On je još 23. listopada podnio kaznenu prijavu i zatražio da se snimke hitno sačuvaju.
Ravnateljica snimke pregledala 11 dana nakon naloga za čuvanje
Iako je znala da snimke postoje i da ih je obitelj zatražila sačuvati, Grah ih je osobno pregledala tek 4. studenoga, 11 dana nakon što je, prema informacijama Indexa, naložila njihovo čuvanje.
Prema njezinu očitovanju, upravo je tada uočila nasilno postupanje medicinskih tehničara. Policiju je obavijestila 5. studenoga, a bolnički odvjetnik snimke joj je dostavio 6. studenoga, dva tjedna nakon kaznene prijave obitelji.
Tko je snimkama pristupao prije 4. studenoga?
Upravo je razdoblje između Periševe smrti i prvog službeno potvrđenog pregleda snimaka razlog zbog kojeg smo od bolnice zatražili podatke o pristupu videonadzoru. Iz dosad objavljene dokumentacije nije jasno je li netko snimke gledao prije 4. studenoga, tko je imao ovlasti pristupati snimkama i postoji li zapis o svakom pristupu.
Važno je razlikovati čuvanje snimke od njezina pregledavanja. To što je snimka sačuvana ne znači da ju je netko pogledao. Jednako tako, podatak da ju je ravnateljica pregledala 4. studenoga ne znači da joj nitko prije toga nije pristupao. Zato smo od bolnice zatražili podatke o svim pristupima snimkama iz sobe 11a od 21. listopada, ne samo o onima prije 4. studenoga nego i o onima nakon tog datuma.
Zakon propisuje evidenciju pristupa snimkama
Ovdje je posebno važan članak 28. stavak 4. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka. On propisuje da voditelj i izvršitelj obrade moraju uspostaviti automatizirani sustav evidentiranja pristupa snimkama videonadzora. Takva evidencija mora sadržavati vrijeme i mjesto pristupa te oznaku osobe koja je pristupila snimkama.
Ti bi podaci mogli pomoći u utvrđivanju tko je pristupao snimkama nakon Periševe smrti i podudaraju li se ti pristupi s kronologijom koju je uprava iznijela zdravstvenoj inspekciji.
Otvoreno je pitanje kako je snimka dospjela u javnost
U međuvremenu je Index objavio nove informacije o snimci koja se proširila društvenim mrežama. Prema informacijama naših izvora, verzija snimke koja je dospjela u javnost nastala je u zagrebačkoj policijskoj postaji. Dvoje policijskih službenika mobitelom je snimalo zaslon računala na kojem se reproducirala izvorna snimka bolničkog videonadzora.
Prema istim informacijama, policajci su presnimljeni materijal proslijedili nadređenima putem aplikacije za razmjenu poruka, za koju izvori tvrde da je riječ o WhatsAppu.
Istraga o neovlaštenom širenju snimke
Glavni državni odvjetnik Ivan Turudić potvrdio je da se provode izvidi kako bi se utvrdilo kako je snimka dospjela u javnost. Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović također je najavio da će policija istražiti sve okolnosti njezina neovlaštenog širenja.
To je pitanje odvojeno od onoga koje smo postavili bolnici. Jedno je tko je imao pristup izvornim snimkama u Klinici, a drugo kako se s njima postupalo nakon što ih je preuzela policija.
Inspekcija utvrdila ozbiljne propuste u radu bolnice
Ministarstvo zdravstva danas je objavilo da je zdravstvena inspekcija završila nadzor u Klinici "Sveti Ivan" te utvrdila ozbiljne propuste u postupanju prema Perišu. Inspekcija je ustanovila da tijekom sputavanja nisu evidentirani podaci o redovitom praćenju njegovih vitalnih funkcija, obilascima, njezi i propisanim pauzama od primjene mjera prisile.
Utvrđeno je i da njegova smrt nije pojedinačno analizirana na stručnom kolegiju bolnice, da dokumentacija nije pravodobno dostavljena Povjerenstvu za unutarnji nadzor te da Ministarstvo zdravstva nije na vrijeme obaviješteno o događaju.
Osmero osumnjičenih u istrazi Periševe smrti
U javno objavljenom priopćenju o završetku inspekcijskog nadzora nema podataka o tome tko je imao pristup snimkama između 21. listopada i 4. studenoga, niti je poznato je li inspekcija provjeravala evidenciju pristupa bolničkom sustavu videonadzora.
Zbog Periševe smrti sada je ukupno osmero osumnjičenih u istražnom zatvoru. Četvoricu medicinskih tehničara tužiteljstvo sumnjiči za teško ubojstvo, a liječnicu, dvije medicinske sestre i još jednog tehničara sumnjiči da nisu spriječili postupanje koje je ugrozilo pacijentov život, iako su to mogli i morali učiniti.
Što smo sve tražili od bolnice?
Od Klinike za psihijatriju "Sveti Ivan" zatražili smo odgovor na pitanje provodi li se videonadzor u bolesničkim sobama te na kojim su točno odjelima i u kojim prostorijama postavljene kamere. Tražili smo i presliku odluke o uvođenju videonadzora, pravnu osnovu i svrhu snimanja te podatak o propisanom roku čuvanja snimaka.
Posebno smo zatražili potvrdu jesu li sačuvane snimke iz sobe 11a od 21. listopada, dana Periševe smrti. Zanimalo nas je tko je ovlašten pristupati tim snimkama i vodi li bolnica evidenciju pristupa. Ako takva evidencija postoji, tražili smo podatke o tome je li netko pristupao snimkama i kada.
Pravila o čuvanju snimaka prema AZOP-u
Pitali smo i jesu li snimke predane policiji, državnom odvjetništvu ili nekom drugom nadležnom tijelu te kada je to učinjeno. Osim navedenih podataka, zatražili smo i pristup samim snimkama radi provjere činjenica u novinarskom istraživanju.
Agencija za zaštitu osobnih podataka (AZOP) objašnjava da se snimke videonadzora u pravilu smiju čuvati najviše šest mjeseci, uz zakonske iznimke, među ostalim kada služe kao dokaz u postupku. To ne znači da je šest mjeseci obvezni rok čuvanja svih snimaka. Zato nas zanima kakva su pravila vrijedila u Klinici u trenutku Periševe smrti.
Zakonski rok za odgovor i šutnja Klinike
Pitanja smo poslali kao novinarski upit, ali i kao zahtjev za pristup informacijama. Klinika nam do danas nije odgovorila ni na jedno od postavljenih pitanja. U zahtjevu smo izričito naveli da snimke ne namjeravamo objaviti. Zatražili smo pristup isključivo radi provjere činjenica.
"Snimke ne namjeravamo objaviti, a pristup tražimo isključivo radi provjere činjenica u okviru novinarskog istraživanja. Ako snimke sadrže osobne podatke trećih osoba, tražimo djelomičan pristup sukladno članku 15. stavku 4. ZPPI-ja, uz zamućivanje lica i drugih identifikacijskih obilježja", naveli smo u zahtjevu.
Granica između javnog interesa i senzacionalizma
Zakonski rok za odgovor tijela javne vlasti po Pravu na pristup informacijama iznosi 15 dana i taj rok još uvijek nije istekao. No poslali smo isti i Novinarski upit. Bilo bi u interesu javnosti da bolnica na ovako važna pitanja trebala odgovoriti i bez čekanja krajnjeg roka.
Isto tako, u ovom slučaju važno je razlikovati pravo javnosti da dozna istinu o smrti pacijenta od objavljivanja uznemirujućih snimaka njegovih posljednjih trenutaka. Objava takvog materijala može biti opravdana ako je nužna za otkrivanje ozbiljnih nepravilnosti ili prikrivanja činjenica. No ako ne donosi nove, važne informacije, nego samo prikazuje tuđu patnju, opravdanost objave postaje upitna.
Naš cilj nije ponovno prikazivati posljednje trenutke Kristiana Josipa Periša, nego utvrditi što se dogodilo i kako je bolnica postupala nakon njegove smrti.
