EKONOMIST i poduzetnik Vuk Vuković dao je veliki intervju za portal The Conservative. U njemu je govorio o poduzetničkoj klimi u Hrvatskoj, utjecaju koronakrize na hrvatsku ekonomiju, zahtjevu udruge Glas poduzetnika da članstvo u Hrvatskoj gospodarskoj komori bude dobrovoljno, prijeko potrebnim reformama koje vlada i dalje odbija provesti te cijelom nizu drugih aktualnih tema.
Vukovićev intervju s portala The Conservative u cijelosti.
Vuk Vuković doktor je političke ekonomije sa Sveučilišta Oxford te osnivač i suvlasnik tvrtke Oraclum, sa sjedištem u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ovaj mladi znanstvenik i poduzetnik, koji povremeno nastupa i kao ekonomski analitičar u hrvatskim medijima, također je i stručni savjetnik u prvom velikom udruženju malih i srednjih poduzetnika, Udruzi Glas poduzetnika, a odnedavno i vanjski član saborskog Odbora za financije i proračun.
Smatram da postoje dva temeljna uzroka za postojanje antipoduzetničke klime. Jedan se odnosi na ostatke predindustrijskog, agrarnog i čak tribalnog društva, a drugi na skretanje modernizacijskih procesa tijekom tranzicije u pravcu konstruiranja klijentelističkog ili crony sustava, gdje u društvu dominira zarobljena država, a ne tržište i poduzetničke inicijative. Radio sam s kolegama Štulhoferom i Burićem istraživanja na temu onog što je sociolog Josip Županov nazvao egalitarni sindrom. Ustanovili smo da je u Hrvatskoj i dalje prisutan taj sindrom u mentalitetu i svjetonazoru, a obilježavaju ga poimanje svijeta kao igre nulte sume, načela uravnilovke te pasivan, nerizičan odnos prema svijetu, što je sve suprotno poduzetničkom mentalitetu i spremnosti preuzimanja rizika.
Hrvatska je kao zemlja periferije prošla proces ubrzane modernizacije, točnije prijelaza iz agrarnog u industrijsko društvo, u razdoblju od 50-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća, što je bilo jako brzo u odnosu na zemlje poput Britanije, Francuske ili Njemačke. Dok su one ovakvu tranziciju prolazile od 140 do 150 godina, mi smo je prošli u samo 30-ak godina. Budući da se na Zapadu modernizacija događala postepeno, tako se i mentalitet polako prilagođavao, dok se kod nas mentalitet i nove moderne vrijednosti nisu uspjele etablirati u tako kratko vrijeme.
Kod nas je jedna generacija u svom životu prošla čak tri industrijske revolucije, što je svojevrsni civilizacijski šok koji nije uspio u jednoj generaciji iskorijeniti ostatke predmodernog i naposljetku je uzrokovao određeni otpor modernizaciji. Također, na zatečene pozitivne procese modernizacije, tijekom tranzicije, od početka 90-ih godina prošlog stoljeća do danas, nisu se uspjele dograditi inkluzivne institucije kao što su demokratske, pravosudne i tržišne institucije, već je upravljačka elita iz prošlog režima samo promijenila političku masku i nastavila po starom. U tu svrhu kreirane su koruptivne institucije bez razvojnih poticaja ili ekstraktivne institucije, odnosno stvoren je zarobljeni i zatvoreni sustav koji nije mogao dovesti do ubrzanog ekonomskog rasta. Stoga je Hrvatska zapela u tranziciji te je, zaostajući u razvoju, dospjela s početnog drugog mjesta tranzicijskih zemalja na samo dno.
Strukturne reforme odvijaju se u širem tržišnom okruženju, kao što je primjerice tržište EU, i u uređenom poretku vladavine prava, a ne političke samovolje, gdje se poduzetnici kao tržišni akteri prilagođavaju promjenama tržišne potražnje, stvarajući time fleksibilnu konkurentnu gospodarsku strukturu. Taj pomak bez promjene institucionalnog okvira u Hrvatskoj neće biti moguć. Bez reformi, očekuje nas dugoročna stagnacija i nazadovanje u odnosu na okruženje. Ali ovdje se radi i o mentalitetu. Premda je potrebno dugo vrijeme za njegovu promjenu, treba imati u vidu da, zajedno gledajući, procesi modernizacije i tranzicije kod nas traju već 70-ak godina. Pojavile su se nove generacije koje imaju priliku u EU okruženju napraviti iskorak iz zatvorenog kruga stagnacije te početi efikasno koristiti demokratski kapital u donošenju javnih politika i kreiranju slobodnih tržišnih institucija kao temeljnog generatora povećanja bogatstva nacije. Istraživanja pokazuju da mlade demokracije uvijek imaju problem prilagodbe jer su ih u većini slučajeva institucionalno oblikovale elite iz starog sustava.
Elite iz socijalizma sudjelovale su u stvaranju nove države i odmah u početku, radi svojih uskih interesa, eliminirale potencijal za konkurentnu tržišnu ekonomiju. Prvenstveno kroz usko politički upravljanu privatizaciju, gdje se hrvatsko gospodarstvo prvo nacionaliziralo s ciljem da ostane pod političkom kontrolom, a potom se dodjeljivalo po političkim, a ne tržišnim kriterijima uskom krugu odabranih ljudi. Kako je to od početka, i još u ratnim uvjetima, bilo neučinkovito, privatizacija se nastavila tako da je po koruptivnim uvjetima stara-nova elita rasprodala dio firmi, odnosno imovine, stranim vlasnicima. Potpuno suprotno od onog što je predlagao Milton Friedman, a to je iskorištavanje prednosti decentraliziranog društvenog vlasništva kroz brzu podjelu vaučera ili vrijednosnica i otvaranja tržišta kapitala. Provedeni model privatizacije, nažalost, nije imao nikakve veze sa stvaranjem konkurentne tržišne ekonomije.
Ključ su dugoročne institucionalne reforme. Hrvatskoj su, za poticanje poduzetništva te domaćih i stranih ulaganja, potrebne korjenite promjene u tri sfere: sudstvo i vladavina prava, regulatorni okvir i porezni okvir. Kad se poduzetnici odlučuju na investicije ili na pokretanje firmi, u pravilu se orijentiraju prema navedenim ograničenjima. Pitaju se jesu li porezi previsoki i ograničavajući, odnosno je li porezni sustav prekompleksan s nizom parafiskalnih davanja i neizvjestan u smislu da se stalno mijenja i različito tumači. Tu stojimo prilično loše, uključujući i nekompetentnu poreznu administraciju, gdje je politička podobnost glavna preporuka.
Drugi je ograničavajući faktor birokratski i regulatorni okvir koji čine nepregledna mreža propisa koji su međusobno proturječni te hrpa agencija koje traže uglavnom nepotrebnu papirologiju, čime se stvaraju preveliki troškovi i otežava otvaranje i razvoj firmi. Treća je problematična sfera pravosudni okvir koji generira ogromnu neizvjesnost i nepravdu, što neposredno negativno utječe na poslovanje firmi, kao i na ulazak stranih investitora koji su često požalili zbog dolaska u Hrvatsku. U sve smo tri kategorije prilično loši, a posebno smo loši u pravosuđu, gdje smo po učinkovitosti i neovisnosti pravnog sustava na samom svjetskom dnu (140. od 141 zemlje). Dodao bih da je veliki izvor ovih neefikasnosti pretjerana politizacija društva, gdje politika determinira i kadrove i poslovne ishode. Stoga je preduvjet institucionalnih reformi raditi na depolitizaciji svih javnih institucija.
Ovdje je najprije potrebno razdvojiti politički stvorene kvazi-poduzetnike koji uspijevaju isključivo zato što su usko vezani s politikom od onih koji opstaju svojom kvalitetom na tržištu, bez pomoći politike. Smisao je poduzetništva da poduzetnik na sebe preuzima rizik izlaskom na tržište te na temelju tog rizika očekuje i visoke povrate. Političko uvezivanje eliminira rizik tržišta. Imate firme koje izvan tržišnih uvjeta prodaju svoje često nepotrebne proizvode ili usluge državi ili pak opstaju isključivo zbog politički omogućenog monopolskog položaja, a ne zato što su konkurentne. Ekonomisti bi rekli da je to neefikasna alokacija resursa koja snižava potencijale rasta.
Istina, pogotovo rastom novih IT poduzetnika koji nemaju nikakve veze s politikom i uspijevaju biti konkurentni na svjetskom tržištu. Takva klima, koja se razvija usprkos svim problemima koje imamo, potiče mlade ljude da se okušaju u start-up pothvatima. Puno njih će u pojedinim inicijativama propasti, no to je poanta poduzetništva - pokušaj i pogreška, odnosno trial & error kroz koji čovjek naučiti na vlastitim greškama i idući put bude bolji. Ono što poduzetnici još mogu napraviti da bi promijenili zastarjele percepcije poduzetništva i tržišta jest organizirati se u udruge kao što je Glas poduzetnika i raditi stalni pritisak na vladu i sabor da mijenjaju zakonska ograničenja širenju poduzetništva i ubrzanju ekonomskog rasta.
Mislim da smo u manje od godinu dana postojanja donijeli veliku i pozitivnu disrupciju u društvu. Od samih početaka, od sredine trećeg mjeseca kad je UGP pokrenut tek kao inicijativa na društvenim mrežama koja je potaknula vladu na bolji paket ekonomskih mjera za suočavanje s krizom, pa sve do pritiska koji non-stop pravimo na sve visoko politizirane institucije u zemlji. Optužuje nas se da smo rušitelji institucija, no to je apsolutno netočno. Naš su cilj učinkovite institucije, a to znači maknuti političku samovolju iz institucija koje nude javna dobra. Zato je reforma HGK u pogledu traženja dobrovoljnog članstva bitna jer smanjuje ulogu politike u toj instituciji. Ako žele i dalje biti politički zarobljeni, gubit će članove i smisao postojanja. Ako žele opstati, moraju se riješiti političkog utjecaja. Slične stvari tražit ćemo u svim sferama društva, zato se naša vizija i zove Hrvatska 2.0; Hrvatska u kojoj pravosuđe nije politički oktroirano, u kojoj postoji poticajni okvir za razvoj firmi i ulaganja i u kojoj javna dobra služe svim građanima, a ne partikularnim interesima.
Mi zapravo ciljamo da budemo obje te stvari – i grupa za pritisak i lobističko društvo. S jedne strane, putem medija i brojnih akcija vrlo uspješno stvaramo pritisak za određene društvene promjene, što javnost vidi i velikim dijelom podržava. S druge strane, uvijek nudimo i ruku partnerstva vladi i lokalnoj samoupravi putem vrlo konkretnih prijedloga ekonomskih politika i mjera. Primjerice, kod obnove Sisačko-moslavačke županije, naša ekipa arhitekata i građevinara napravila je sjajan projekt Centar novog života zahvaljujući donacijama koje smo prikupili za obnovu tog kraja. Tu smo dali i prijedloge kao Ekonomski savjet kroz pregled uspješnih i neuspješnih praksi u svijetu nakon prirodnih katastrofa uz stručno obrazloženje kako bi se Hrvatska trebala postaviti. Slično ćemo napraviti i s prijedlogom distribucije sredstava iz EU programa pomoći. Želimo skrenuti pozornost javnosti i politike na najbolje prakse revitalizacije ekonomije i pokretanja reformi.
Smatram da može. Jenjavat će, naravno, kako se ekonomija bude otvarala, a ljudi vraćali na posao. Stalno ponavljamo rečenicu: "Dajte nam da radimo", to je misao vodilja svih tih ljudi okupljenih oko UGP-a. Ne tražimo nikakve privilegije ili pogodnosti, samo nas pustite na miru da radimo. Ali sada je postignut moment da jedna ovako snažna grupa sudjeluje kao partner u provođenju ključnih reformi koje hrvatsko društvo treba. Ako vlada u tome ne bude htjela biti partner, to će raditi na svoju štetu i na štetu ekonomije i države. Ne smije nam se dogoditi isti scenarij višegodišnje stagnacije kao nakon prošle krize. Da bi se to izbjeglo, potrebne su reforme i na tome ćemo inzistirati u našem daljnjem djelovanju, i nakon što prođe pandemija. I nećemo prihvaćati nikakva polovična rješenja, nego korjenite promjene u depersonalizaciji i depolitizaciji institucija prije svega.
Smatram da se vlada našla u situaciji klasičnih polovičnih rješenja. Niti je riješen problem pandemije, niti je spašena ekonomija. Što ako se dogodi novi značajan rast broja slučajeva?! Idemo li onda opet u lockdown?! Možemo samo zamisliti kakav će to tek biti udarac na ekonomiju, kad znamo da smo u prvom lockdownu u travnju imali pola milijuna radnika na državnim potporama, a u listopadu, prije drugog, blažeg lockdowna, skoro 100.000 radnika na državnim potporama. Sada je ta situacija još teža, tako da je jedan značajan dio ekonomije na koljenima. S druge strane, ako pandemija više ne eskalira, vlada će se opet slavodobitno proglasiti pobjednicom, taman uoči lokalnih izbora, i zanemarit će daljnje inzistiranje na reformama. Posljedice toga osjećat će se godinama. Nisam optimističan ni oko jednog od ova dva scenarija. Drugi će samo kratkoročno povećati optimizam i brzo nas gurnuti nazad u pred-pandemijski status quo.
To je realnost i nije nešto što se može tako brzo mijenjati. Mi smo doista jako ovisni o turizmu i to nam značajno diže standard u odnosu na neke susjedne zemlje. Turizam je, po meni, bogatstvo koje se isplati štititi i volio bih vidjeti stalni rast turizma, ali da mu udio u BDP-u bude manji, odnosno da još brže rastu drugi sektori. Tu doista jest riječ o nedostatku vizije, što nas opet vraća na sve one reforme koje je potrebno provesti kako bismo doživjeli napredak drugih sektora. Turizam počiva na prirodnoj renti i, s obzirom na to da je decentraliziran, može se razvijati bez da mu smeta politika. Za razvoj ostalih sektora nužan su preduvjet toliko puta naglašene reforme.
Dugoročno, to ovisi prije svega o tome hoćemo li uspjeti natjerati vladu na konkretne reforme, sve one koje sam prethodno spominjao. Kratkoročno ćemo nakon otvaranja sigurno imati određeni rast već ove godine, u to nema sumnje. Firme će ponovno početi raditi i rast je neminovna posljedica. Ali održivost tog rasta, odnosno dugoročne promjene koje Hrvatskoj trebaju, ne možemo očekivati bez promjene dosadašnjeg politički zarobljenog načina funkcioniranja ekonomije.