Foto: Index, Hina
DOBRA je ova ekipa koja u zanosu športskog nacionalizma na vijesti s Olimpijade reagira u stilu "evo pravih heroja a ne nogometaši (ili netko drugi koga smatraju precijenjenim i preplaćenim)" ili "kad bi se barem dio novca koji ide za nogomet preusmjerio u <umetni neki sport gdje sad slučajno imamo medalju a inače 47 od 48 mjeseci ne zanima nikog>".
Zašto bi "preusmjeravali" ikakav novac igdje?
Mene smeta da se ijedan sport, i nogomet i svaki drugi, financira javnim novcem, a što se tiče naglo probuđene nacionalne ljubavi za bacanje koplja, jedrenje u kadi, veslanje, dizanje utega, i šta ti ja znam šta - pa tko vam brani da i preostalih 47 i pol mjeseci četverogodišnjeg olimpijskog ciklusa ne glasate novčanikom?
Učlanite se u neki klub, plaćajte članarinu, idite na atletske mitinge (s plaćenom ulaznicom), u čemu je problem? Financirajte izravno svog najdražeg bacača kugle ili plivačicu sinkroniziranog plivanja. Tako ćete eventualni uspjeh tog sporta na narednoj olimpijadi uostalom s pravom doživjeti i kao svoj osobni uspjeh. I kao da itko ikoga tjera na gledanje Lige Prvaka, Messija i Cristiana Ronalda?
Zašto bi država nadzirala i kontrolirala sport?
Pipci etatizma, želje da država upravlja svim i svačim, bilo s lijevih ili desnih političkih pozicija, zaista su sveprisutni i kod nas neobično snažni, ali kad je u pitanju sport zbilja znaju biti bizarni. Zamislite – netko voli skakati, trčati, naganjati loptu – i to mu treba platiti cijelo društvo, vi i ja, iz naših džepova?!? Sve je to kao i obično kod etatizma zavijeno u magloviti oblak nekakve "javne koristi", iako ja ne vidim nikakvu korist od toga što netko skače, kao što ni taj netko vjerojatno ne vidi korist od toga što ja radim u slobodno vrijeme.
Naravno, poanta nije u, ionako vrlo upitnoj, javnoj koristi od medalje Sandre Perković ili Sare Kolak, nego u tome, kako je kod etatizma uvijek slučaj, da se na javnu sisu nakače kojekakvi paraziti, koji jako dobro žive od "izdvajanja za sport", a da se medalji ionako nikad nisu ni približili, niti ih ona zapravo zanima.
Inače, jeste li znali da je ovih dana, recimo, Tadžikistan osvojio prvu zlatnu medalju otkad postoji kao nezavisna zemlja. Dilšod Nazarov u bacanju kladiva, sportu poredivom sa onim u čemu medalje osvajaju Sandra Perković i Sara Kolak. Jeste li za to uopće čuli, znači li vam išta, je li vas obradovalo ili rastužilo, i je li ugled Tadžkistana porastao u vašim očima?
I ne zaboravimo, država s vjerojatno najvećim "preusmjeravanjem" sredstava i energije u sport u povijesti bio je DDR. Oni su sport kao "javni interes" odvukli do ekstrema. Od malih nogu klince se maltretiralo sportskim zahtjevima, biralo se najtalentiranije i mješavinom robotskog totalitarizma i pruskog fašizma, a i uz nemalu pomoć kemije, tjeralo na vrhunske rezultate. Na zadnjoj olimpijadi na kojoj su nastupili, u Seulu 1988, DDR je osvojio zaista nevjerojatnih 102 medalje, od čega 37 zlatnih, manje samo od – SSSR-a. Mi s dovoljno godina da se sjećamo tih DDR-ovskih trijumfa, i danas u primozgu nosimo melodiju DDR-ovske himne, koliko smo je puta slušali kao klinci kod dodjele medalja. (Inače, i nevezano, jako lijepa himna.)
No, je li im to šta pomoglo? Sjećamo li se zbog toga DDR-a s više poštovanja, radosti, sjete, tuge ili nostalgije? Želimo li biti DDR? Usput, tadašnje Mađarska, Bugarska i Rumunjska su također bile u top 10 osvajača medalja u Seulu 1988. Sada su na tablici s medaljama 12. (Mađarska), 47. (Rumunjska) i 66. (Bugarska), ali su nas zato pretekli u općem bogatstvu i životnom standardu.
Vrlo je lako osobno podržavati stvari do kojih vam je stalo, zapravo - nikad lakše nego danas! Prestanite tražiti da to umjesto vas radi država, zajedničkim novcem. I osim toga, pošteno priznajte da vas ni jedrenje ni bacanje koplja ne zanimaju osim na tjedan dana svake četiri godine jer je eto fora brojati koja zemlja ima više medaljica. Oni koji stvarno vole jedrenje se tu ne broje, ima ih možda šačica koji čitaju ovaj tekst i prepoznat će se, a oni koji stvarno vole žensko bacanje koplja ionako ne postoje.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala