Index donosi tešku priču 58-godišnje Riječanke koju život nije mazio. Muž joj je bio alkoholičar, zbog čega je bila primorana napustiti kuću u kojoj je živjela s njim i njihovo dvoje djece.
Godinama se patila, muža je napustila i otišla u sigurnu kuću, potražila je pomoć i u udruzi za zaštitu žena, a nakon toga je otišla u podstanarstvo sama s tada dvogodišnjom kćerkom i četverogodišnjim sinom. Kada bi platila sve obveze, nije imala novca za hranu. Srećom, naišla je na ljude koji su joj uvelike pomogli i olakšali život. Djeca su odrasla, a ona se zaposlila.
Muž je pio pa je bila primorana otići u sigurnu kuću. Kaže da joj tamo nisu pomogli
Zbog muževog problema s alkoholom, zbog čega je jednom i nasrnuo na nju, naša sugovornica otišla je u sigurnu kuću gdje joj, priča nam, nisu odveć pomogli, a muž ju je nastavio maltretirati. Potom je ponovo potražila pomoć i otišla u udrugu za pomoć ženama, gdje je provela osam mjeseci.
Međutim, bila je primorana otići u podstanarstvo, kako kaže "bez posla, bez ičega".
"Pronašla sam stan za mene i djecu. Nešto novca sam uspjela uštedjeti u tih osam mjeseci dok sam bila u udruzi. No, taj novac mi je bio dovoljan isključivo za plaćanje podstanarstva.
Novac se brzo rastopi. Bivši muž je u međuvremenu preminuo od raka pluća. Kćer je tada tek krenula u školu, imala je svega sedam godina, a sin devet. Ostala sam sama. Bivši muž bi djeci slao novac, što mi je znalo olakšati život, a kada je on umro, ostali smo bez ičega", kaže.
Skrbila je o mužu u njegovim posljednjim mjesecima života. "Učinila sam to zbog djece"
Iako je muža napustila i s njim nije živjela godinama, priča nam da je iz poštovanja prema njemu kao ocu njezine djece posljednje mjesece njegova života brinula o njemu kako ne bi umro sam i napušten.
"Bio je jako mršav. Znao je djeci poslati novac, zaista bih griješila dušu da kažem da u tom dijelu nije pomagao. No, alkohol ga je pojeo. Još kada smo živjeli zajedno, prvo bi popio bocu rakije, a tek onda započeo dan. Na kraju je teško obolio i bilo je izvjesno da će umrijeti. Unatoč svemu, zbog djece nisam htjela da umre sam i bez ikakve pomoći", ispričala nam je.
Životni put joj nije lak. Nakon što se uspjela zaposliti, nisu joj produžili ugovor jer je morala na operaciju ruke
"Kada je kćer napunila devet godina, počela sam raditi. Prvo sam radila kao čistačica u Centru za rehabilitaciju, no to su bili javni radovi pa je taj posao trajao samo šest mjeseci. Bilo je jako teško preživjeti s jedom plaćom. Gurala sam iz mjeseca u mjesec. Zapravo, tako cijeli život funkcioniram.
Nakon toga sam radila u turizmu, ali sam morala na operaciju pa mi nisu produžili ugovor. Tako sam ponovo ostala bez plaće, na cesti s djecom. Onda sam se uspjela zaposliti kao vozačica taksija", priča nam naša sugovornica.
Deset godina je tražila gradski stan. Na kraju je dobila derutan i sada skuplja novac za renovaciju koju mora sama financirati
Priča nam kako je deset godina od Grada Rijeke tražila da dobije gradski stan kako bi joj se olakšao život. Napokon ga je dobila, no, kako priča, stan je u jako lošem stanju i treba ga renovirati, što će morati učiniti sama od svog novca. Trenutno radi kao taksistkinja i štedi novac za obnovu stana. Kaže da će prvenstveno novac uložiti u nove prozore jer su oni u stanu postavljeni još 1968. godine te propuštaju.
"Ne znam što ću ako s ovim prozorima dočekam zimu. Svaki prozor propušta. Kada pušta vodu po kupatilu dok se kupamo. Stan je na dobroj lokaciji, ali je neuvjetan za život. Pristala sam na njega jer nisam imala drugu opciju. Privatni stan bih plaćala i 500 eura, a ovaj sada plaćam 160 eura. Meni ta razlika jako puno znači", kaže.
Kaže kako, kada plati sve troškove i ostavi nešto novca za uređenje stana, jedva nađe novca za namirnice, a pogotovo u zadnje vrijeme kada su cijene u Hrvatskoj znatno poskupile.
"Teško mi je. Cijene su toliko otišle gore da si je teško priuštiti osnovne potrebe za život. Odem u nabavku namirnica, uvijek kupujem isključivo ono što je na akciji, a iz trgovine ne mogu izaći bez da potrošim 50 eura", priča nam.
Djeca se školuju, a to sve košta, priča nam naša sugovornica. Kaže kako je kćerki morala kupiti škare za šišanje koje su joj bile neophodne za školu, a koštale su 1000 kuna. Kupovala joj je, priča nam, malo-pomalo, kako je mogla.
Pomogli joj dobri ljudi iz programa Moje mjesto pod suncem
Naša sugovornica već je gotovo deset godina članica programa Moje mjesto pod suncem. Njima su ju uputili jednom prilikom kada je bila u socijalnoj samoposluzi. Kaže da joj uvelike pomažu, daju joj savjete, pomažu djeci u učenju, tamo i jede, a znali su joj pomoći i s plaćanjem režija kada bi joj, kako nam kaže "voda došla do grla".
"Jedna od najboljih stvari je to što djeci daje instrukcije. Kćer, koja sada ima 16 godina, redovito ide tamo i voli s njima učiti. Stvarno joj puno pomažu. I meni su pomogli, kada mi je bilo teško, davali su mi savjete. Uvijek znam da se njima mogu obratiti za bilo što. Jako su razumljivi i uz njih osjećam da nisam sama.
Jednom prilikom nisam imala novca za plaćanje struje i bila je opasnost da mi ju isključe. Iz programa Moje mjesto pod suncem su mi dali novac da platim te režije. Djeca ondje imaju topli obrok, a ja svaki dan tamo odlazim na ručak.
Nema riječi kojom bih mogla dovoljno zahvaliti svima iz Moje mjesto pod suncem. Svi su baš kako treba. Takve ljude moraš tražiti kao iglu u plastu sijena", ispričala nam je 58-godišnja Riječanka.
I vi možete pomoći
Moje mjesto pod suncem kontinuirano radi s preko 60 riječke djece u riziku od siromaštva i marginalizacije u dobi od 6 do 18 godina, kao i s njihovim roditeljima. Djeci pružaju trajnu razvojnu podršku u stjecanju znanja i vještina te im omogućuju sudjelovanje u aktivnostima koje bi im inače bile nedostupne.
Nažalost, iz godine u godinu sve je veći broj djece kojima je Moje mjesto pod suncem potrebno.
Odvojite 5 eura mjesečno i omogućite riječkoj djeci koja žive u siromaštvu sve ono što im sustav, njihovi roditelji ili skrbnici ne mogu pružiti.
Donirati možete putem ovog linka ili skeniranjem koda. Donirati možete i putem trajnog naloga na IBAN HR1924020061500087226.