SKROMNOST je vrlina, što god tko pričao od onih koji je nemaju, a vrline uvijek dođu na površinu i makar ih ne primijetili kad su prisutne, sve se to osjeti i naplati u njihovom odsustvu. Kod Roberta Duvalla ima dosta dokaza za skromnost, jer skromnost prije svega podrazumijeva da imate nešto vrijedno, pa tek onda da to vrijedno ne ističete, a dokaz svih dokaza se desio s trećim dijelom Kuma gdje je bio odsutan iz opravdanih razloga.

Taj film uz solidne kvalitete ima i sijaset problema, pa kada pričate o problemima veliki broj ljudi će reći da nema Roberta Duvalla i da bi sve izgledalo posve drugačije da je njegov "consigliere" prisutan. U tom velikom broju se nalazi većina koja ne bi Duvalla poslije odgledana prva dva dijela stavila među ključne činioce zašto je sve kako treba, ali bi poslije trećeg ipak došla do zaključka da sve što u tom dijelu škripi bi nekako popravio baš on. Samo da je tu.

Nedostajao je u Kumu III

I možda ne bi stvarno popravio baš sve, ali nije ni važno, taj zaključak gledatelja 1990. i kasnije kad se priča o Kumu III je veće priznanje Duvallu čak i od direktnih nagrada kojih mu svakako nije manjkalo, jer tad je i slijepima došlo na vidjelo sve ono što je iz godine u godinu strpljivo gradio i što te nagrade ne mogu pokriti, niti prikazati.

I potvrđeno je zasvagda da možda zbog Roberta Duvalla nećete doći gledati film, ali odgledano iskustvo ćete cijeniti neusporedivo više upravo zbog njegovog prisustva i doprinosa, kolika god nosivost bila uloge koju je odigrao.

Malo što je veće u svijetu pokretnih traka nego što je njegovo strpljenje i na mikro i na makro planu. Taj čovjek će stajati mirno i čekati svoju priliku dok mu ne izraste ponovno kosa.

Promatrajte samo koliko on doprinosi i kad ne priča ništa, kad samo reagira na događanja i tuđe replike, obavlja teži, manje lovorikama posut i manje primjetan posao, nogometnom terminologijom netko bi rekao "radilica", ali to ima prizvuk kao da je subjekt znalački ispod razine suigrača, dok je njega poštenije usporediti s onim virtuozima koji bez lopte mogu navući tri protivnika i tako otvoriti prostor.

"Materijal za djeda"

Ja sam ga prije Kumova, Apokalipse danas, TV mreže, Outfita i sličnih klasika gledao u skromnom poput njega Fenomenu i tad ga prvi put sreo, a ono što sam prvo primijetio jest onaj njegov kez koji zrači nekom toplom čestitošću.

Kao što postoji "materijal za muža", "materijal za ženu" i slične grube kovanice, tako se Duvall učinio kao "materijal za djeda", jer postoji mnoštvo tehnički jakih glumaca u Americi, ali nije često da osjetiš zaista istinsku iskrenost i dobronamjernost, kao da samo čeka da ga pitaš i odmah će ti iznijeti svu mudrost koju ima i koja ti može biti od pomoći.

To možemo češće kod naših glumaca prepoznati, jer su nam jelte bliži po svemu, međutim kad kod Amera to vidiš iako ti je svjetlosnim godinama udaljen na svaki način, on mora da je nešto posebno, na razini čuda.

Darežljiva priroda se ne krije samo u dojmu njega kao pojedinca, već i njega kao člana svake filmske družine kojoj je pripadao. Pored Roberta će uvijek i svi ostali glumci biti bolji, možda će neki drugi iskočiti, ali kad se podvuče crta on je taj koji povezuje organe u tijelu filma i koji je prevaga da taj film oživi.

Jedan od najboljih

A što uopće znači epizoda u njegovu slučaju? Epizoda je i Kilgore u Apokalipsi koji je ukrao svaku scenu, netko bi rekao i cijeli show, epizode su bile i stvarno "epizodne epizode" u gomilama djela za koja se ponekad i ne spomene da se i ona diče Duvallom kao čvrstom potporom u galeriji sekundaraca, npr. Čovjek zvani hrabrost, Bullitt, MASH, Potjera, Ubiti pticu rugalicu... 

A onda se dođe dotle da ima epizodu kao u Invaziji trećih bića gdje ga vidimo doslovno na par sekundi i onda ostatak filma provedemo zapitani što se ovo dogodilo, je li to stvarno on i nesvjesno je bizarnošću pojave pridonio atmosferi tako da je svim narednim nelagodama u filmu olakšano da budu nelagodne. A samo se u jednom kadru ljuljao na ljuljački obučen kao svećenik...

One filmove gdje je glavni nema potrebe ni spominjati poimence, pa ni seriju Usamljena golubica (morala je poimence), a teško je zapravo i objasniti kako se uz sve ove prethodne argumente o skromnosti i djelovanju iz drugog plana uopće uklapa da uopće dođeš do mnogih čelnih pozicija i da u njima izgledaš autoritativno, usklađeno i prirodnije nego i mnogi koji na manje od čelne pozicije i ne pristaju.

Tad možda i nema pametnijeg objašnjenja od onog najjednostavnijeg - gospodin je bio fantastičan glumac, jedan od najboljih, što više ima tu bilo tko komplicirati.

Preminuo je u 96. godini na svom ranču u Virginiji i nijedna smrt ne zvuči idealno, ali takva je dovoljno približna idealnoj i drugačiju nije zaslužio. Vječna slava čiči od integriteta, Robertu Duvallu.