DVOJAK je osjećaj kad te odaberu za ulogu jer im je potrebna ružna osoba, a vjerojatno još gorkoslađi kad si odabran zato što fizički možeš proći kao plod incestuoznog odnosa, i to ne kao napismen faktor u scenariju, već prije svega kao potenciranje zloglasnog stereotipa o podneblju u kojem se odvija priča (okrug Rabun, Georgia), a u kojem zapravo i sam živiš.

To se dogodilo dječaku pod imenom Billy Redden, kojeg upoznajemo na početku filma "Deliverance" (Oslobađanje), vidimo ga još jednom nedugo zatim i više ne, ali je ostao jedan od najupečatljivijih detalja tog djela kojemu svakako ne manjkaju upečatljivi detalji. Ljepota ili pak normalan izgled mu nisu bili jača strana.

Sa svojih 15-ak godina izgledao je kao netko tko može biti i osmogodišnjak i čovjek u poznom srednjem vijeku: velika glava, kose oči, osmijeh oslobođen inteligencije. Onda još dođe redatelj John Boorman i kaže kako baš tebe od stotina dječaka želi u filmu, a razlog je taj što izgledaš kao da su te napravili rođaci i takvo dijete je super da otvori priču u kojoj će krezubi "rednecksi" (iliti tvoji zemljaci) silovati Neda Beattyja.

Laskavo, nema što. Međutim, s Reddenom se rodila scena u kojoj se on i Ronny Cox nadbendžavaju, mada to nije baš prava riječ. Ne zato što sama po sebi riječ ne postoji, već što i pored toga što se glazbena sekvenca naziva "Dueling Banjos", zapravo samo mali Billy (Billy... Hill-Billy) svira bendžo, dok ga Cox "izaziva" na gitari. Zbog čuvenog naziva "Dueling Banjos" većina ljudi vjerojatno i zaboravlja da tu postoji samo jedan bendžo, a možda i zato što je bendžist toliko specifičan.

Ništa osim sjedenja na terasi i lažnog sviranja bendža nije napravio

I stvarno jest. Billy Redden je postao prepoznatljivo lice čitavog desetljeća američkog filma, pa i čitave povijesti, a ništa osim sjedenja na terasi i lažnog sviranja bendža nije napravio. Međutim, ta scena njega i Ronnyja tako dobro postavlja podlogu za glavno jelo, tj. priču koja će uslijediti, ikonska je u svakom smislu i posve nezaboravna, tako da više od tog sjedenja i bivanja sobom Billyju nije bilo ni potrebno.

U "Oslobađanju" se zove Lonnie, a poslije se još tri puta pojavio u filmovima i svaki put je potpisan kao "Banjo Man", što bi značilo da se sve što se od njega poslije tražilo svelo na to da rekapitulira legendarni trenutak, bez obzira što svirati nije ni znao. Ta tri puta su u "Blastfighteru" iz '84., onda u "Krupnoj ribi" Tima Burtona i u dokumentarcu "Outrage".

Posebno je zanimljiva priča o "Ribi" jer je Burton uložio neviđen trud da ga nađe i unajmi kako bi svirao bendžo na ulazu u distopijski grad Spectre iz filma. Praktično je slao vojske da nađu dječaka (tada već zrelog muškarca) jer omaž "Oslobađanju" morao je biti izveden i jedva ga nađoše. Ali našli su ga.

Danas živi i radi kao i uvijek

Sad bi neki zaneseni amerikofil (ili recimo Sumpor iz "Kad narastem, bit ću klokan") pomislio kako Billy Redden i danas uživa u novcu koji mu je filmska slava donijela. Međutim, dobio je 500 dolara od Boormana i to je to. Poslije je nastavio živjeti kao i prije "Oslobađanja". Kada ga je Burton našao 2003., bio je kuhar i perač suđa u jednom restoranu, a poslije nekoliko godina kad se opet pojavio u javnosti, radio je u trgovini. Tada se i potrudio malo razbiti predrasude o svojim južnjačkim sugrađanima.

"Nismo mi loši ljudi ovdje, mi smo ljudi puni ljubavi. Rabun je prilično lijepo mjesto. Mirno je, nema mnogo kriminala, jednostavno miroljubivo naselje. Svi se slažu sa svima", rekao je Redden i možda za mrvu utjecao na mišljenje javnosti, ali to je ništa koliko je "Deliverance" utjecao da se prodube stereotipi o teškim seljačinama, rođakofilima koje tamo žive. Sva sreća što je film i fenomenalan i u svoje vrijeme jako popularan, pa je donio dosta turizma u te krajeve, inače bi mu se moglo ponešto i zamjeriti.

Billyju Reddenu nema se što zamjeriti. On sa svojih trenutnih 65-ak godina živi i radi kao i uvijek, normalna osoba unatoč izgledu iz mladosti i unatoč svim pričama o njegovom podneblju, a to što je pukom srećom postao filmska faca, vjerojatno mu nije toliko ni važno. Ljubiteljima John Boormanovog remek-djela svakako jest.