KAD bi u SAD-u bilo političke volje za to, mogli bi se povesti primjerom Velike Britanije, koja je nakon masakra u osnovnoj školi 1996. zabranila oružje - i otad nije imala nijednu pucnjavu, odnosno masovno ubojstvo u školi. 

 

Nakon još jednog jezivog masakra u američkoj školi, što je postao apsurdno uobičajen fenomen u toj zemlji uslijedile su jednako uobičajene reakcije.

 

Dok lijevo-liberalni dio Amerike izražava nevjericu da je u njihovoj zemlji oružje i dalje, unatoč gotovo svakodnevnim tragedijama, i dalje dostupno, sveprisutno i van kontrole, konzervativni Amerikanci odgovaraju da stroža regulacija ili zabrana oružja ne bi ništa riješila jer će se zločinci uvijek domoći oružja, a zaustaviti ih mogu jedino “dobri momci s oružjem”, kako vole reći.

 

 

 

No primjeri drugih zemalja ostavljaju malo prostora za sumnju oko toga koji tabor je u pravu, a koji obmanjuje sebe i druge iz ideoloških motiva. To potvrđuje i činjenica koja je, u obliku memea, počela kružiti društvenim mrežama nakon masakra u Parklandu na Floridi. 

 

U njemu se navodi sljedeće: “Prije 20 godina, muškarac je ušetao u Osnovnu školu Dunblane i ubio 16 djece i njihovu učiteljicu. Uskoro nakon toga, UK je zabranio vlasništvo svih pištolja. Otada nije bilo školskih ubojstava u UK-u.”

 

Ovo britansko rješenje čini se vrlo uvjerljivo, posebno u usporedbi s američkim modelom koji se uglavnom svodi na simbolične “misli i molitve”, poput onih koje je uputio Trump, razbjesnivši barem jednu učenicu koja je preživjela krvavi pohod Nikolasa Cruza. No je li ova priča istinita? 

 

Snopes, stranica za fact-checking glasina i teorija zavjera koje kruže internetom, provjerila je i ovu i odgovor je nedvosmislen - da, priča o tome kao je Velika Britanija okončala masovna ubojstva u školama točna je. Muškarac po imenu Thomas Hamilton zaista je ušao u školu u Dunblaneu u Škotskoj 13. ožujka 1996. s dva pištolja u rukama, kakvi su tada bili legalno dostupni, i počeo nasumično pucati po djeci i učiteljima. Nakon što je ubio 16 učenika i učiteljicu, stavio je pištolj sebi u usta i oduzeo i sebi život.

 

 

 

Možda bi Hamilton svoj pokolj izvršio s poluautomatskom puškom, kao što su to učinili Cruz i brojni drugi masovni ubojice iz Amerike, da takvo oružje nije zabranjeno u UK-u još 1988., uključujući i pumperice, sačmarice, oružje s eksplozivnim streljivom i slično. I ta je zabrana uvedena nakon sličnog masakra, onog u Hungerfordu, u kojem je ubijeno 16 ljudi.

 

Nakon masakra u Dunblaneu, Lord Cullen je zadužen za provođenje istrage koja je rezultirala zaključkom o potrebi zabrane pištolja. Vlada je to promptno i učinila dopunom zakona o vatrenom oružju 1997. Do 2000. Britanci su predali 162.198 pištolja vlastima. 

 

A masakr u Dunblaneu zaista je bio zadnji takav u školi, iako je zaista još jedno masovno ubojstvo uslijedilo izvan škole - ono 2010. u Cumbriji, kad je Derrick Bird ubio 12 ljudi i ozlijedio još 11 prije nego se ubio. 

 

 

Valja napomenuti da Velika Britanija nije jedini ovakav primjer iz kojeg bi SAD mogao nešto naučiti. Ni Australija nije imala masovno ubojstvo od iste godine, 1996., nakon što je muškarac ubio 35 ljudi poluautomatskim oružjem u popularnom turističkom odredištu Port Arthur na Tasmaniji. Samo nekoliko tjedana nakon toga, Australija je počela sa zabranom takvog oružja. 

 

 

Rezultati istraživanja objavljenog 2016. na Sveučilištu u Sydneyju pokazuju da zemlja otada nije imala nijednu masovnu pucnjavu sa smrtnim ishodom, dok ih je u jednako dugom razdoblju, od 1979. do 1996., imala čak 13, prenosi USA Today.

 

Zanimljiv je i primjer Švicarske, kojeg konzervativci i zagovornici apsolutnog prava na posjedovanje oružje često spominju kao dokaz da visoka količina oružja po glavi stanovnika ne povlači za sobom i visoku stopu nasilja vatrenim oružjem. Kako piše Washington Post, Švicarska ima treći najveći broj komada vatrenog oružja po glavi stanovnika 45.7 na sto stanovnika, iza Jemena s 54.8 i neprikosnovenog SAD-a s 88.8 komada na sto stanovnika.

 

 

U isto vrijeme, Švicarska nikad nije imala masovnu pucnjavu u školi poput onih u SAD-u. Međutim, za to bi mogle biti zaslužne neke ključne razlike u odnosu na Ameriku. Za razliku od Amerikanaca, Švicarci dobivaju svoje oružje od države pri obveznom vojnom roku, gdje se uče odgovorno ga koristiti. Mogu ga zadržati nakon što odsluže vojni rok kao pričuvni “građani vojnici” uz obaveznu godišnju obuku. Još važnije, ako žele kupiti oružje, moraju proći temeljitu provjeru koja traje tjednima, čega u SAD-u jednostavno nema.

 

Osim toga, švicarske vlasti imaju popis sumnjivih pojedinaca koji se smatraju potencijalnim ubojicama. Njima je ne samo zabranjeno kupovati oružje, već moraju predati sve koje eventualno već imaju. Opet, nikakva slična regulativa ne postoji u SAD-u, gdje ljudima s ozbiljnim mentalnim problemima očito nije problem legalno nabaviti oružje prikladnije za rat nego za samoobranu.