U HRVATSKOJ je svako peto dijete seksualno zlostavljano iako većina ljudi misli da se to kod nas ne događa. Upravo je na takve reakcije naišla ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Gordana Buljan Flander kad je 2000. godine htjela otvoriti Polikliniku u kojoj bi se liječila traumatizirana djeca.

Danas, punih 16 godina od otvorenja poliklinike 2002., kroz nju je prošlo 18.000 djece koja su bila žrtve seksualnog, fizičkog ili emocionalnog zlostavljanja, a zbog prevelikog broja zlostavljane djece, postoji i lista čekanja od 2 do 3 mjeseca za termin u ovoj zdravstvenoj ustanovi.

Gordana Buljan Flander nedavno je dobila nagradu za životno djelo za promicanje dječjih prava od hrvatske vlade, a o tome kako je sve krenulo, razgovarali smo s njom u prostorijama poliklinike.

"Od završetka fakulteta počela sam raditi s djecom u Dječjoj bolnici Zagreb u Klaićevoj. Devedesetih sam sudjelovala u otvaranju skloništa za djecu i žene žrtve obiteljskog nasilja i 10 godina sam radila s tim ženama i djecom, odlazila u sklonište, dovodila djecu u Klaićevu, nikako mi nije bilo jasno kako to da otac koji seksualno zlostavlja svoje dijete, majka koja pretuče svoje dijete, samo potpišu u bolnici i uzmu svoje dijete doma", započela je priču dr. Buljan Flander.

"Nije mi bilo jasno zašto tu djecu ne štitimo od zlostavljajućih roditelja"

Istovremeno je od početka rata puno radila s djecom prognanicima i izbjeglicama.

"Prvi slučaj ratnog djeteta bila je 7-godišnja curica iz BiH koju je otac, koji je bio vojnik, silovao zajedno s trojicom svojih prijatelja vojnika punih 17 dana. Uspjela je pobjeći s mamom, došla je u Klaićevu jer nije dala mami da svuče haljinicu s nje. U toj je istoj haljinici bila tih 17 dana u zatočeništvu kod svog oca. Djevojčicu su u Klaićevoj uputili k meni jer nije dala da joj se pristupi. Ne znam na koji način i kako mi je uspjelo da mi se djevojčica povjeri, no nestala mi je iz tretmana jer mama nije dala da razgovaramo o tome, mami se bilo teško s tim nositi. No onda sam u ratu imala još neku djecu koja su ili svjedočila seksualnom zlostavljanju svojih majki ili su i sama bila seksualno zlostavljana", rekla nam je Buljan Flander.

Nakon tih slučajeva počeo je njen interes za traumatiziranu i zlostavljanu djecu, a najviše zbog toga što joj, kaže, nije bilo jasno zašto tu djecu ne štitimo od zlostavljajućih roditelja, nego im dozvoljavamo da se ponašaju kao da su vlasnici svoje djece.

Potom se 1995. godine uključila u, kako navodi, sedmogodišnju sjajnu edukaciju koju su organizirali Amerikanci iz Children's Mental Health Alliancea, a istovremeno je išla na specijalizaciju iz integrativne psihoterapije u Englesku. Tijekom tih 7 godina educirali su je najveći stručnjaci s područja zaštite zanemarene i zlostavljane djece te je, uz njihovu pomoć i podršku, 1997. pokrenula otvaranje Hrabrog telefona kao linije za zlostavljanu djecu.

"1997. su svi mislili da se djeca u Hrvatskoj seksualno ne zlostavljaju"

Potom je te iste godine s dr. Dubravkom Kocijan pokrenula edukaciju 7 multidisciplinarnih timova (u kojima su bili stručnjaci koji su radili u policiji, na sudu, školama, zdravstvenim ustanovama, centrima socijalne skrbi) po cijeloj Hrvatskoj koje su educirali o zaštiti zlostavljane i zanemarene djece. Nakon završene edukacije, ti su timovi dalje nastavili educirati ljude u svojim sredinama.

"Kad sam 1997. pokrenula Hrabri telefon, to je bilo razdoblje kad se smatralo da se to u Hrvatskoj ne događa, da to roditelji u Hrvatskoj ne rade, da se to događa samo u Americi i serijama. Zato sam krenula provoditi znanstvena istraživanja da vidimo kakva je situacija u Hrvatskoj i dobili smo iste podatke kao i u svijetu, da je svako peto dijete seksualno zlostavljano, da je 30 posto djece fizički zlostavljano i 30 posto djece emocionalno zlostavljano. Naš prvi plakat Hrabrog telefona na kojem je pisalo 'Ako te tuku, govore ružne riječi ili te diraju tako da ti je neugodno nazovi taj i taj broj', nijedna škola nije htjela staviti na svoj hodnik jer su smatrali da je 1997. tekst bio prejak", rekla nam je dr. Buljan Flander.

Nakon što je s dva-tri studenta psihologije pokrenula Hrabri telefon u Klaićevoj, počeli su puno raditi na suradnji s medijima, što su je, kaže, naučili na edukaciji u Americi.

"Rekli su mi ako želim upozoriti javnost da zlostavljanje postoji, da mi je potrebna suradnja s medijima i političarima. S medijima je išlo puno lakše", kaže.

A da nije bilo tako dobre suradnje, Hrabri telefon, navodi, ne bi tako zaživio, kao ni poliklinika jer je tada imala daleko bolju suradnju s medijima nego s vlastitom strukom.

"Čak je i struka, kad sam objavila rezultate istraživanja, govorila da istraživanje možda nije bilo metodološki dobro postavljeno jer je nemoguće da se u Hrvatskoj to događa i u tolikom broju", dodaje.

Puno djece počelo se javljati na Hrabri telefon

Nakon dvije godine rada Hrabrog telefona, puno im se djece počelo javljati.

"A onda kad su se djeca počela javljati, vidjela sam da uglavnom nema ustanove koja ih hoće primiti, tako da se znalo događati da dijete luta od jedne do druge ustanove jer nitko ne želi s njim raditi, posebno sa seksualno zlostavljanom djecom. Onda sam se pitala što sam to napravila, djeci smo rekli da nam se jave, a onda im nema tko pomoći. Shvatila sam da jedna mala udruga poput Hrabrog telefona ne može pokriti cijelu problematiku pa sam otišla u tadašnju vladu i dala prijedlog da država otvori ustanovu koja će se baviti zaštitom zlostavljane i traumatizirane djece, dobila sam odgovor da država nema novaca. Onda sam otišla u Grad i zaista moram priznati da sam naišla na razumijevanje. Ljude sam poticala da me slušaju tako što sam nosila crteže djece koja su seksualno zlostavljana, a koji su pokazali sve strahote što ih proživljavaju. No imala sam sreću da je gradonačelnik odmah rekao da nam treba takva ustanova", rekla nam je dr. Buljan Flander.

Na osnivanju Poliklinike za zaštitu djece i mladih počela je raditi 2000., a otvorila ju je krajem 2002. godine, i to kao jednu potpuno novu ustanovu u zdravstvu.

Objašnjava kako je inzistirala na tome da poliklinika bude u sustavu zdravstva kako bi zlostavljana djeca dobila svu pomoć na jednom mjestu te dijagnozu i tretman od multidisciplinarnog tima, a ne da se šeću od ustanove do ustanove.

"Kad nas nazovu djeca koja su suicidalna, odmah u poliklinici imamo psihijatra koji može reagirati"

Uz to je, navodi, htjela da sve bude besplatno, a kako sva djeca imaju besplatno zdravstveno osiguranje, zaključila je da ustanova svakako mora biti u zdravstvenom sustavu preko HZZO-a, no dodaje da se dosta namučila dok je sve uspjela uvjeriti u to jer je puno ljudi mislilo da zlostavljane djece nema toliko i da nam takva ustanova ne treba. I na otvorenju poliklinike kolege su joj rekle da neće imati pacijente.

Prvi projekt poliklinike napravila je s 11 zaposlenika, no tadašnji pročelnik gradskog ureda za zdravstvo, Zvonimir Šostar, rekao joj je, kaže nam, da poliklinici treba još toliko radnika pa su tako počeli s 22 zaposlenih, a Poliklinika je prvo 2002. otvorena u Gajnicama, da bi se kasnije prebacila u Đorđićevu, gdje je i danas.

"Već smo 2008. dobili nagradu za najbolji multidisciplinarni tim za značajne doprinose dobrobiti djece. To je bila velika nagrada jer je dobivena u konkurenciji od preko 170 razvijenih zemalja svijeta i jedna mala Hrvatska s ustanovom starom 5 godina je tu nagradu dobila. I ono što je bilo impresivno je kako su djeca dobro reagirala, sve više su se javljala na Hrabri telefon, a i roditelji su vidjeli da imaju mjesto gdje se mogu obratiti. Dobro je da je Hrabri telefon kao zasebna organizacija dijelio prostor s poliklinikom, a i danas je tako. Recimo kad nas nazovu djeca koja su suicidalna, odmah u poliklinici imamo psihijatra koji može reagirati, a isto tako naši stručnjaci iz poliklinike educiraju volontere Hrabrog telefona i to je izvrstan primjer suradnje vladinog i nevladinog sektora. Bez obzira što su to dvije različite organizacije, one vrlo dobro surađuju", rekla nam je dr. Buljan Flander.

2010. je započela kampanja Vijeća Europe "1 od 5", kampanja zaustavljanja seksualnog nasilja nad djecom, i te je godine poliklinika pozvana da predstavi svoj rad pred 47 zemalja Vijeća Europe i UN-om kao primjer dobre prakse.

"Ovakva poliklinika ne postoji ni u jednoj zemlji EU-a"

"Konferencija Vijeća Europe održavala se u našoj poliklinici da drugi vide kako to radimo i procijene što mogu prenijeti u svoje države. Prvo sam mislila da ovakva ustanova ne postoji u regiji, a potom sam se uvjerila da ne postoji ni u jednoj zemlji EU-a, a da bi na ovako sveobuhvatan način štitila djecu. Znači nijedna država nema ustanovu gdje se radi dijagnostika, tretman, znanstvena istraživanja, edukacija drugih sustava, suradnja sa sudovima, a da se u svemu tome kroz dječji odbor i odbor mladih čuje i glas djece. Stekli smo veliki ugled i u EU, i svijetu", rekla nam je dr. Buljan Flander.

Poliklinika je, kaže nam, provodila velika nacionalna istraživanja na 4 do 5 tisuća djece, a na osnovi njih su radili preventivne programe i pisali znanstvene radove.

Prvo su mislili da će biti specijalizirani isključivo za zlostavljanu i traumatiziranu djecu, a onda su shvatili da je puno djece kojima prijeti rizik od zlostavljanja i traume.

Kaže nam da su zbog svog rada ponekad i na meti roditelja koji nisu zadovoljni ili im je teško prihvatiti da nešto pogrešno rade.

"Češće se dogodi da roditelj koji zlostavlja dijete neće priznati i prihvatiti da zlostavlja dijete te ne prihvaća da je on taj koji nanosi štetu djetetu. Osim sa seksualno zlostavljanom djecom, dosta se često susrećemo s emocionalnim zlostavljanjima djece. Od 1700 djece godišnje, velik je broj djece iz visokokonfliktnih razvoda u kojima su djeca emocionalno zlostavljana od jednog ili oba roditelja. Roditelji neće prihvatiti da svojim ponašanjem štete djetetu, nego radije misle da smo mi na strani onog drugog roditelja. Mi smo uvijek na strani djeteta i ne zanima nas je li roditelj visoko obrazovan, je li kolega. Ako radi štetu djetetu, mi ćemo se zauzeti za dijete. Zato što se bavimo ovim poslom često smo izloženi prijetnjama roditelja da će nas dati u medije, tužiti ministarstvima. Dok god se držimo struke i radimo za dobrobit djeteta, mi smo mirni", ispričala nam je dr. Buljan Flander.

"U Hrvatskoj su potrebne bar još 3 poliklinike"

U svojoj dugogodišnjoj karijeri radila je s preko 1500 seksualno zlostavljane djece, no otkriva što joj je ipak najteže.

"Kad radim s djecom, znam da im mogu pomoći, prići im, psihoterapeut sam, klinički sam psiholog, a ono što mi je teško je borba sa sustavom, nerazumijevanje sustava i dužina trajanja procesa koji bi trebali štititi djecu. Ponekad se osjećam da smo mi i kolege sami u tome da bi trebalo štititi dijete, ali ne može zdravstvo samo, treba nam i socijala, i pravosuđe, i DORH, i policija. Radila sam analizu slučajeva naših vještačenja i koliko je vremena prošlo od trena kad su se roditelji razišli do trena kad je podnesen zahtjev za vještačenje s kim će dijete živjeti. Pokazalo se da u prosjeku prođu 3 godine, a dijete za to vrijeme živi u ratnoj zoni, možda ni ne viđa drugog roditelja. To mi je teško, frustrira me neefikasnost i nekoordiniranost sustava i frustrira me što vidim da bez obzira što se kunemo u djecu, što govorimo da nam dijete treba biti u fokusu, često nam dijete uopće nije u fokusu", kaže dr. Buljan Flander.

Navodi kako bi u Hrvatskoj trebalo otvoriti bar još 3 poliklinike za djecu, u Rijeci, Osijeku i Splitu, a doći će, kaže nam, vrijeme kad će se takve ustanove morati otvoriti.

"Dijete koje k nama dođe iz Dubrovnika može nam doći na dijagnostiku, no ne može na tretman. Onda djeca iz drugih krajeva Hrvatske idu psihologu u mjestu stanovanja, iako ima mjesta gdje uopće nema psihologa niti dječjih psihijatara. Ipak su djeca u Zagrebu u najboljoj poziciji, a htjela bih da svako dijete u Hrvatskoj ima jednaku šansu", rekla nam je dr. Buljan Flander.

Na pitanje mogu li se zlostavljana djeca ikad oporaviti, rekla je da mogu. Tretman traje bar godinu dana, tijekom kojeg dolaze jednom tjedno ili jednom u 10 dana, a nakon završenog tretmana, još im neko vrijeme dolaze na praćenje.

Koji su simptomi da je dijete seksualno zlostavljano?

"Ako se dogodi neko suđenje ili događaj koji dijete podsjeti na traumu, bitno je da mu mi budemo podrška. Djeca koja su kod mene bila u tretmanu uglavnom su se sjajno oporavila, ali je sve skupa jako ovisilo o reakciji najprije drugog roditelja, pa i drugih institucija. Ako ja s djetetom radim na tome da shvati da ono nije krivo ni odgovorno, a počinitelj bude oslobođen, onda mu je sustav poslao poruku da ni počinitelj nije odgovoran i dijete misli da je ono odgovorno", kaže nam.

Kako se mogu primijetiti simptomi da je dijete seksualno zlostavljano, pitali smo je.

"Nekad dijete dođe radi glavobolja, lošeg učenja, smetnji koncentracije i kad krenemo s njim u tretman, otkrijemo da je dijete zlostavljano. Puno djece nam se i samo javi na Hrabri telefon nakon naših medijskih nastupa. Nekad se jave nakon neke radionice u školi na tu temu. Važno je da prepoznamo simptome zlostavljanja, ako je dijete jako seksualizirano, to može biti znak da se nešto događa, ili ako je obrnuto, ako se jako pokriva brojnim slojevima odjeće. Ako se boji soba sa samo jednim vratima, ako se često tušira, tad se osjećaju prljavo, a istraživanja su pokazala da su djeca koja su seksualno zlostavljana 7 puta češće u riziku od suicida od djece s drugim traumama. Važno je da roditelji promatraju svoju djecu i da ako bilo kakve promjene primijete, što odstupa od uobičajenog ponašanja, da potraže stručnu pomoć", rekla nam je dr. Buljan Flander.

"Hrvatska štedi na djeci"

A onda i kad potraže pomoć, na nju moraju, kaže, čekati mjesecima.

"Hrvatska štedi na djeci, treba puno više savjetovališta, više ovakvih poliklinika, trebali bi postajati sistematski pregledi od strane psihologa za djecu od 4 do 5 godina kako bi se otkrila rizična djeca, kako bismo na vrijeme intervenirali. Ne bismo smjeli toliko štedjeti na djeci i da tako dugo čekaju na stručnu pomoć. Jako se štedi na zapošljavanju stručnjaka koji se bave djecom. A ono na čemu danas štedimo, sutra će nam se jako loše vratiti, jer sutra ćemo plaćati puno više. Umjesto da danas platimo psihologe, sutra ćemo plaćati psihijatarske preglede, dane bolovanja, nezaposlenost", rekla je dr. Buljan Flander.

I dok po vrtićima, kaže, još ima psihologa, u školama ih je nedovoljno. Kronično ih nedostaje.

"Psiholog u školi bi mogao prepoznavati rizičnu djecu, ali i davati podršku nastavnicima koji se ponekad ne snalaze s bullyingom, cyberbullyingom, nesuradljivim roditeljima i slično", zaključila je dr. Buljan Flander.

Ako te netko seksualno zlostavlja ili prepoznaješ nekog od svojih prijatelja ili vršnjaka kojima se to događa potraži pomoć i nazovi Hrabri telefon za djecu na broj 116 111 (svakim radnim danom od 9 do 20, linije su besplatne i anonimne za nazivatelje)

Ako imate dijete i sumnjate da mu se nešto događa, tu je i Hrabri telefon za roditelje, a poziv na broj 0800 0800 je također besplatan.