AKO NISTE još počeli gledati hit-seriju Černobil američkog HBO-a, ovaj tekst sadrži određene spoilere - u mjeri u kojoj igrana serija o stvarnom događaju koji je obilježio svjetsku povijest uopće može sadržavati spoilere.

Čak i ako mislite da znate sve o Černobilu, ova će vas serija zasigurno prikovati za sjedala, a prikaz stravičnih posljedica visokih doza nuklearne radijacije duboko potresti. A glavni tragični lik u seriji, ruski znanstvenik Valerij Legasov, stvarna je osoba.

Prva epizoda serije počinje upravo Legasovljevim samoubojstvom, točno dvije godine i jedan dan nakon nesreće. Tek se onda vraća na trenutak u kojem je sve počelo.

>> "Černobil", zastrašujuća serija koja se ne propušta

No što se točno dogodilo te kobne noći, 26. travnja 1986., u Černobilu?

Ukratko, sigurnosni test nuklearnog reaktora 4 doveo je, nevjerojatnom kombinacijom pogrešaka u dizajnu i ljudskog nemara, do nezamislive katastrofe. Jezgra nuklearnog reaktora nije se samo rastopila već je doslovno eksplodirala, a njen ekstremno radioaktivni sadržaj rasuo se kroz krov koji je uništen eksplozijom, po području elektrane.

Dim iz uništenog reaktora, koji je sadržavao čestice nuklearnog goriva (uranij-235) i produkte nuklearne fisije (cezij-137, jod-131, stroncij-90 i drugi) nastavio je sukljati danima, dok požar konačno nije ugašen, a nova eksplozija spriječena.

"Radijacija dvije atomske bombe u Hirošimi svakog sata"

Oblak s radioaktivnim česticama proširio se ne samo Ukrajinom i Sovjetskim Savezom nego i znatnim dijelom Europe. Tek kad je ujutro 28. travnja Švedska detektirala povišenu radijaciju, svijet je otkrio da se u SSSR-u dogodila strašna nuklearna nesreća. Sovjetski režim dotad je pokušavao sve zataškati. 

Katastrofa bi se možda mjerila ne u desecima poginulih i stotinama tisuća ozračenih, nego u milijunima, da nije bilo nezamislive požrtvovnost osoblja elektrane, vatrogasaca i, u tjednima i mjesecima koji su uslijedili, stotina tisuća takozvanih likvidatora. Njih najmanje 28 je, primivši smrtonosne doze radijacije, u roku od nekoliko dana do nekoliko tjedana umrlo u najgorim mukama.  

"Vatra koju gledamo vlastitim očima ispušta gotovo dvostruko veću radijaciju od bombe u Hirošimi. A to je svakog sata. Tako da, sat za satom... dvadeset sati nakon eksplozije, dakle četrdeset bombi dosad. I neće prestati. Ne za tjedan, ne za mjesec. Gorjet će i širiti svoj otrov dok cijeli kontinent ne bude mrtav." Ovo su riječi koje lik znanstvenika Valerija Legasova izgovara u seriji. Ne znamo, naravno, je li ih stvarni Legasov zaista izrekao u tim presudnim danima nakon eksplozije. 

No znamo da bi se radioaktivna kontaminacija nastavila do danas da uništeni reaktor nije u prosincu 1986. prekriven i zapečaćen ogromnim betonskim sarkofagom koji je 2017. zamijenjen novom i trajnom zaštitnom strukturom.

Također znamo da je serija -  uz iznimku par izmišljenih likova radi bolje dramatizacije - temeljena na stvarnim likovima i stvarnim događajima koje vrlo vjerno prenosi. Jedan od tih likova je i Legasov. A citirane riječi, kao i one da su "suočeni s nečim što se nikad ranije nije dogodilo na ovom planetu", odgovaraju istini. 

Legasov je bio sovjetski anorganski kemičar i član Akademije znanosti Sovjetskog Saveza. Rođen je u Tuli, nekih 200 kilometara južno od Moskve, u obitelji državnih službenika. Diplomirao je na Moskovskom institutu Mendeljejev za kemiju i tehnologiju, a nakon toga na Institutu Kurčatov za atomsku energiju. 

Uvjerio je sovjetske birokrate da evakuiraju grad od 50 tisuća stanovnika 

Doktorirao je kemiju 1972., sa samo 36 godina. Postao je profesor na Moskovskom institutu za fiziku i tehnologiju, a onda, od 1983. do smrti, ravnatelj Odjela za kemijsku tehnologiju na Državnom sveučilištu u Moskvi. 1981. je postao i član Akademije. Kao prvom zamjeniku ravnatelja instituta, vlasti su mu se 26. travnja 1986. obratile s naredbom da se uputi u Černobil jer je tamo došlo do nekakve eksplozije. 

Legasov je postao ključni član vladine komisije koja je formirana kako bi se istražili uzroci katastrofe i donijeli planovi za ublažavanje posljedica. Iako je bio stručnjak za kemiju i molekularnu fiziku i nije bio specijaliziran za nuklearne reaktore, izabran je jer u trenutku katastrofe naprosto nije bilo dostupnih stručnjaka. 

Upravo je on donio najvažnije odluke kojima se izbjeglo ponavljanje takve nesreće te informirao sovjetski režim, uključujući i samog predsjednika Mihaila Gorbačova, o situaciji u području zahvaćenom radijacijom.

Inzistirao je na evakuaciji čitave populacije obližnjeg grada Pripjata, s 50 tisuća stanovnika, što je nakon početnog protivljenja ipak provedeno 27. travnja 1986., 36 sati nakon nesreće - i nakon što su, kao što je u prvoj epizodi serije prikazano, neki od stanovnika s mosta gledali požar, dok ih je radijacija zasipala. Pripjat, koji je i osnovan 1970. zbog obližnjeg Černobila, danas je "grad duhova".

Nakon što je grad evakuiran, Legasova je dopala nezavidna zadaća zaustavljanja radijacije iz izloženog reaktora. Naredio je gašenje požara izbacivanjem pijeska i bora iz helikoptera. Helikopteri nisu smjeli letjeti izravno iznad gorućeg reaktora, ali nisu ga mogli niti pogoditi iz prevelike daljine. Nekoliko mjeseci kasnije, jedan od helikoptera se srušio pored zgrade reaktora kad mu se rotor sudario s kabelom obližnje dizalice, a svi u njemu su poginuli. 

Nakon što je otišao u Moskvu izvijestiti o daljnjim opasnostima, prvenstveno od kontaminacije podzemnih voda, vratio se u Černobil iako je znao da je već izložen opasnim količinama radijacije. 

Radijacija je bila tolika da su  se i roboti koje su poslali u čišćenje, kako je sam Legasov rekao 1987., kvarili. Umjesto robota, odlučio je poslati "biorobote" - ljude u zaštitnim odijelima koja ipak nisu mogla potpuno blokirati zračenje. Stoga ovi hrabri likvidatori nisu smjeli provesti više od 40-90 sekundi u čišćenju blokova raznesenog grafita i drugih ostataka na krovovima černobilskih zgrada.

Ovaj se znanstvenik istaknuo i po tome što se nije ustručavao govoriti svojim kolegama u znanstvenoj zajednici, ali i novinarima, o sigurnosnim rizicima uništene elektrane. U kolovozu 1986. održao je i prezentaciju sovjetske delegacije na specijalnom sastanku Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) u Beču. Tom je prilikom detaljno i iskreno razložio razloge i posljedice nesreće - unatoč tome što su dotad sovjetski državni mediji inzistirali da takve nuklearne katastrofe nisu moguće u SSSR-u. Na kraju sjednice, Legasov je dobio ovacije od kolega zbog svojih napora u zaustavljanju katastrofe. 

Otkrio fundamentalnu pogrešku u dizajnu reaktora i objasnio je svijetu 

RBMK je imao fundamentalnu pogrešku u dizajnu - ono što fizičari zovu pozitivni koeficijent ispražnjenja. Naime, reaktor proizvodi paru za turbine koje proizvode električnu energiju tako što nuklearnim gorivom grije do ključanja vodu u samom reaktoru. Povećanje pare povećava tempo same nuklearne reakcije, što onda bez kontrolnih mehanizama stvara nekontrolirani krug i pregrijava reaktor.

No sigurnosni mehanizam za automatsko gašenje sam je bio ugašen, a kad su operatori pokušali ručno ugasiti reaktor, dogodilo se upravo suprotno - temperatura jezgre naglo je skočila i izazvala eksploziju. A budući da sovjetski reaktori, za razliku od zapadnih, nisu imali zaštitnu zgradu oko reaktora, eksplozija je raznijela krov zgrade i kontaminirala okoliš. 

Osoblje elektrane, kao i njihovi nadređeni, u početku nije bilo svjesno da je reaktor eksplodirao. To je, prema svim njihovim izračunima, bilo naprosto nemoguće. Ali ipak se dogodilo, a upravo je Legasov, čim je došao u Černobil, otkrio strašnu istinu. Iako je bio svjestan dugoročnih posljedica radijacije, iduća četiri mjeseca proveo je u Černobilu, pokušavajući u isto vrijeme zaustaviti katastrofu i shvatiti kako se najcrnji - navodno nemogući - scenarij uopće dogodio. 

27. travnja 1988. Legasov si je oduzeo život objesivši se u svom uredu. Prije smrti je na magnetofonskoj snimci dao svoj komentar černobilske katastrofe i otkrio neke dotad nepoznate činjenice o njoj. U snimci je tvrdio da je na njega vršen politički pritisak kako ne bi otkrio inkriminirajuće detalje o tome kako, zbog državne cenzure, ni operatori u elektrani nisu znali za greške u dizajnu i prethodne probleme s nuklearnim reaktorom tipa RBMK. 

Zbog toga operatori nisu ni znali u kojoj se mjeri igraju s vatrom kad su te noći tijekom sigurnosnog testa isključili čak sedam sigurnosnih mehanizama. "To je bilo kao da piloti aviona eksperimentiraju s motorima tijekom leta", objasnio je Legasov. 

Greške u reaktoru ispravljene tek nakon njegove smrti

Prema BBC-jevom televizijskom filmu Chernobyl Nuclear Disaster, Legasovljevo samoubojstvo bilo je barem dijelom motivirano njegovim žaljenjem što mu nije dozvoljeno da na konferenciji u Beču govori o ovim faktorima te što ga se i kasnije blokiralo u pokušajima da otkrije te informacije.U SSSR-u je nominiran i za nagradu Heroja socijalističkog rada, ali nije ju dobio. 

Odbijanje vlasti da isprave greške u dizajnu reaktora i tako preveniraju novi Černobil učinilo ga je usamljenim, razočaranim i ogorčenim, pisao je Bulletin of Atomic Scientists. Ovo "talasanje" je imalo i štetne posljedice na njegovu znanstvenu karijeru, što je samo produbilo njegov očaj. 

Legasov je završio u bolnici u kolovozu zbog posljedica radijacije, a tamo je navodno prvi put pokušao samoubojstvo. Nakon što je spašen, nastavio je grozničavo raditi na istraživanju černobilske katastrofe. Pisao je članke u kojima je oštro kritizirao niske standarde u sovjetskoj nuklearnoj industriji , a postao je i skeptičan prema sovjetskom sustavu, piše portal Meaww.

Ironično, tek je njegovo samoubojstvo, koje je šokiralo sovjetsku nuklearnu industriju, nagnalo odgovorne da priznaju fatalne greške u RBMK reaktorima, odnosno njihovim kontrolnim mehanizmima, i isprave ih. No sovjetski mediji to nisu, izvještavajući o njegovoj smrti, uopće spomenuli.

Neki su ipak izrazili sumnju u njegovo samoubojstvo jer je na njegovom stolu pronađen pištolj, a čvor užeta kojim se objesio svezan je profesionalno. Dio snimki koje je ostavio iza sebe, kako piše njemački Spiegel, ubrzo je izbrisan. Uostalom, da na vlasti nije bio Gorbačov, posljednji predsjednik SSSR-a poznat po svojim liberalnim reformama glasnosti i perestrojke, možda ništa od toga što je Legasov otkrio ne bi ugledalo svjetlo dana. 

A kad su sovjetski službenici ušli u njegov ured s radijacijskim dozimetrom, ispostavilo se da su sve njegove stvari bile ozbiljno ozračene. Sve su ih spalili. 

Deset godina nakon černobilske katastrofe i osam godina nakon njegove smrti Legasova je prvi predsjednik Ruske Federacije Boris Jeljcin odlikovao odličjem Heroja Ruske Federacije. No svojim heroizmom ovaj je znanstvenik zadužio ne samo Rusiju nego i cijelo čovječanstvo.