U MNOŠTVU Hrvata koji su otišli živjeti i raditi u Irsku je i Eduard Soudil.

Nakon 20 godina rada u novinarstvu odlučio je započeti novi život. Kao i u većini dosadašnjih odluka, pomogla mu je supruga Lea.

No, već nakon godinu dana vratili su se u Hrvatsku. U Irsku su išli samo zaraditi novac kako bi otplatili dugove, piše Deutsche Welle.

"Više mi nitko ovdje ne može reći: 'Ako ti nećeš, ima tko će raditi za minimalac'"

"To je jedno jako, jako dobro iskustvo. Uz činjenicu da sam nešto zaradio, stekao sam nešto što je puno vrednije - izgubio sam strah od egzistencijalnih problema. Jer sad znam da mogu otići bilo kamo i tamo živjeti i raditi. Više mi nitko ovdje ne može reći: 'Ako ti nećeš, ima tko će raditi za minimalac.' Naučio sam cijeniti svoje vrijeme i svoj rad. Više me ne brine što ću raditi ako izgubim posao, propadne firma ili dam otkaz. To je ogroman teret koji mi je pao s leđa. To je oslobađanje od egzistencijalnog straha u kojem živi većina hrvatskih građana, zato bih svakom preporučio da ode i isproba svoje sposobnosti. Da svi imamo to iskustvo, onda bi i ovdje bilo puno drugačije", započinje svoju priču Soudil.

Odlučili su se za Irsku nakon što je supruga ostala bez posla

"Ono što je bilo vrlo bitno da donesem odluku je što je moja tadašnja djevojka i danas supruga ostala bez posla pa smo jedan dan sjeli i porazgovarali. Mnogo prijatelja nam je bilo već u Irskoj. U kontaktu s njima smo dobili informacije da se tamo može zaraditi tri do četiri puta više nego ovdje. Velik je to bio korak, velika odluka. Ostavljaš stare roditelje, prijatelje, svoj način života i svjestan si da ideš u nepoznato i da će ti se život sasvim promijeniti. Iskreno, odluka nije bila nimalo laka", govori Soudil.

Otišli su u mjesto veličine Đakova

"Imali smo sreću što nismo otišli u Dublin, otišli smo u Letterkenny koji je skroz na sjeveru i mali je grad. Veličine Đakova, ali puno urbaniji i neću reći ljepši jer nema meni ništa ljepše od ovoga ovdje. Ja sam napredovao u nekoliko dana od urednika do domara. Radio sam za agenciju koja iznajmljuje stanove i kuće i mogu samo reći da sam tamo bio vrhunski cijenjen, poštovan i plaćen za posao koji sam radio", govori Soudil.

Odmah po dolasku bilo mu je ponuđeno da radi četiri sata dnevno, ali je to odbio jer su posao i bolja plaća bili motivi zbog kojih je otišao iz Hrvatske. Kako sam kaže, posao mu nije bio zahtjevan, a na njegovu radnu etiku i kvalitetu obavljenog posla nitko se nije žalio.

"Zadnjih četiri ili pet mjeseci radio sam još jedan posao jer sam shvatio da mogu još zaraditi 40-ak eura dnevno, a novac je dobrodošao. Lako je kada posla ima i kada se prema vama korektno odnose."

Kako dodaje Soudil, hrvatska putovnica je svojevrsna preporuka za posao jer su Hrvati na glasu kao vrijedni i odgovorni radnici.

Kaže da su sve dugove iz Hrvatske vratili za tri mjeseca i još kupili auto

"Kada smo odlazili, nismo rekli: 'Nećemo se nikad više vratiti u Hrvatsku.' Otišli smo vidjeti kako je i nešto zaraditi. Pokriti ovrhe i dugove koje smo imali ovdje. Imali smo neplaćenih računa, ovrhe za parkiranje, struju... Sve dugove koje smo neminovno nagomilali u Hrvatskoj vratili smo za tri mjeseca i još kupili i automobil", govori Soudil.

Život u Irskoj opisuje kao izuzetno ugodan i lijep. Kaže da se nikad nije dogodilo da na šalteru "fali papir". Čovjek iz Hrvatske osjeti svojevrstan kulturološki šok kada ga u banci dočekaju kao najboljeg prijatelja, iako je potpuni stranac, tek sišao s aviona, napominje Soudil.

"S 19 godina sam se počeo baviti novinarstvom, bio sam svjestan da se ne mogu tamo baviti tim poslom, ali sam živio u uvjerenju da ne znam ništa drugo raditi. Ono što je bio moj hobi dok sam bio novinar, to nekakvo drvodjelstvo, obrada metala, rad sa strujom... To sam naučio iz prijeke potrebe da ne moram plaćati majstore i sasvim mi je bilo dovoljno da se snađem. Daleko od toga da sam bio vrhunski majstor, ali sam shvatio da znam raditi puno drugih stvari“, kaže Soudil.

U Irskoj ne pitaju koju školu je radnik završio

Kaže i da ga tamo nitko nikada nije pitao koju je školu završio i kakav "papir" ima.

"Ovdje ti je bitno imaš li svjedodžbu, tamo je bitno hoćeš li raditi. Poslodavac je spreman uložiti u tebe da te educira o svom trošku i daje ti priliku sukladno tvojim sposobnostima. U godinu dana me nitko nije pitao za diplomu, izvod iz matične knjige rođenih i potvrdu o nekažnjavanju", priča Soudil za Deutsche Welle.

Po povratku u Hrvatsku dobro se snašao. Radi bolje plaćen posao kojim je zadovoljan, a kako kaže, ako ikad "zaškripi", u Irskoj ga čeka posao. Priznaje da bi ovaj put ipak otišao bliže.

"Irska je odlična, ali ima jednu manu - daleko je. Onaj tko radi u Münchenu može skoro svaki vikend provesti u Osijeku, a to je velika stvar kada pritisne nostalgija", kaže.

"Kod kuće je ipak najljepše"

Njegova supruga Lea ima nešto drukčiju životnu priču - rođena je u Njemačkoj, živjela je u Londonu i rad u stranoj zemlji nije joj nepoznanica.

"Posao sam pronašla odmah. Prvo sam radila kao sobarica, a kako su vidjeli da znam nekoliko stranih jezika, prebacili su me na recepciju", kaže Lea.

Usprkos nostalgiji, ni ona ne žali što se upustila u to iskustvo. Jer, kako kaže, probala je stotinu stvari koje nije imala u životu priliku probati, vidjeti, pojesti...

"Za moje tri tjedne plaće smo kupili Mini Cooper, polovni doduše, ali to se u Hrvatskoj ne može ni u ludilu. Velike su razlike u životu ovdje i tamo, ali kad se sve stavi na papir, kod kuće je ipak najljepše", zaključuje Lea.