POSVETIMO par minuta malom ispitu razumijevanja općeg dobra. Zamislite da vam je neimenovani mecena javnog interesa povjerio 60 milijuna kuna za unaprjeđenje kvalitete života u Republici Hrvatskoj.

Kako rasporediti milijune za zdravstvo, socijalu, obrazovanje, kulturu i vjerske zajednice?

Na vašu zbunjenost ponuđenim sredstvima, donator vam objašnjava da novac trebate uložiti u podizanje kvalitete života u onim lokalnim zajednicama gdje je takva pomoć najpotrebnija. Novac, dalje tumači, trebate, prema vlastitoj prosudbi, uložiti u fizičku infrastrukturu obrazovnih, zdravstvenih, socijalnih, kulturnih i vjerskih institucija, nastojeći da desetljećima previđani krajevi države postanu ugodnije mjesto za život. Ovdje dolazimo do političke vježbe, koja se sastoji od jednostavnog pitanja: Kako biste potrošili novac? 

Biste li ga uložili u obnovu opustjelog parka oko kvartovskog vrtića, gdje krhotine staklenih boca votke učenika obližnje srednje škole vire iz tla? Ili biste, razmišljate, njime radije proveli sanaciju zapuštene gradske bolnice čiji stropovi prokišnjavaju, a interijeri nalikuju na scenografiju domaćih filmova strave s početka osamdesetih, kada su takve bolnice posljednji put uređene? Možda ste bliže upoznati sa stanjem u kulturi pa biste donirana sredstva utrošili na obnovu javne čitaonice neke zabačene općine koju nikada niste posjetili, no znate da je ta čitaonica tamo jedino preostalo mjesto intelektualnog života i socijalizacije, osim seoske gostionice. 

Nije teško potrošiti taj novac u državi koja je zapuštena poput naše

Međutim, ne možete zaobići sumnju da je važnije pokoju stotinu tisuća odvojiti za obnovu fasade lokalne osnovne škole, čija boja otpada u trakama, a dijelovi koji još uvijek prianjaju uza zid sadržavaju vulgarne poruke. Možda biste i iz temelja izgradili školu tamo gdje je uopće nema. Ili biste učinili sve od navedenog, i to u svim krajevima Hrvatske, jer ipak baratate sa šezdeset milijuna kuna? U svakom slučaju, u državi tako marljivo zapuštanoj poput naše potencijalnih primatelja takve ispomoći ima nebrojeno mnogo, a odabir konačnoga adresata potrebnih sredstava za obnovu fizičke infrastrukture za svaku je moralnu osobu proizvod duge i pažljive kalkulacije.

Vladajući u Hrvatskoj nemaju moralnih problema s davanjem ogromne većine tog novca Crkvi

Odgovorne osobe Republike Hrvatske, čiji je posao doslovno brinuti za javno dobro, ne nailaze na takve moralne teškoće. Otkad je 2017. godine Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije pokrenulo altruistično nazvani Program ulaganja u zajednicu, ukupno 53,2 od dostupnih 58 milijuna kuna za ulaganje u, citiramo, “neprofitne organizacije iz područja zdravstva, obrazovanja, kulture i socijalne skrbi te vjerske zajednice” dodijelilo je upravo crkvama. 

>> Pavić objašnjavao zašto je vlada na natječajima od 58 milijuna kuna 53 dala Crkvi

Ako postotni udjeli bolje ilustriraju situaciju, 92 – slovima: devedeset i dva – posto dostupnih sredstava, prikupljenih iz novca poreznih obveznika, Ministarstvo nije odlučilo dodijeliti tisućama zapuštenih vrtića, osnovnih škola, gimnazija, javnih učilišta, bolnica, poliklinika, kazališta, knjižnica i kina, nego dekorativnim potrebama svake na natječaj prijavljene crkve, župe, biskupije, nadbiskupije, udruge sestara, katoličke škole i franjevačke provincije.

300.000 kuna za glancanje novčića u župi Uznesenja Marijina

No, pozabavimo se brojevima jer u ovom su slučaju doista slikoviti. Ove je godine od dostupnih 20 milijuna kuna crkvama otišlo njih 17,7.

>> Vlada na natječaju od 20 milijuna kuna Crkvi dala 18, školama i vrtićima ni milijun

Drugim riječima, od sto dvadeset i četiri prihvaćena projekta, crkava i župa je stotinu i petnaest. Prokopamo li sumornu tablicu odobrenih projekata, otkrit ćemo da mizernih devet ulaganja u sekularne aktivnosti uključuju tri projekta iz javnog zdravstva (jeftine sanacije općih bolnica u Slavonskom Brodu i Virovitici te jedne poliklinike za rehabilitaciju djece), dvije manje obnove dječjih vrtića na Pagu i u Medulinu, tri obrazovna projekta u Novskoj, Puli i Ližnjanu te jedno sitno ulaganje u kulturu – u rasvjetna tijela Kazališta Marina Držića u Dubrovniku – koje nam govori sve što trebamo znati o stavu hrvatske države o ispravnom razmjeru svjetovne i crkvene dokolice. 

Ipak, bilo bi pošteno istaknuti da su neka od odobrenih ulaganja u Katoličku crkvu itekako opravdana: tko bi se mogao suprotstaviti skromnom džeparcu od 300.000 kuna, inače najvećem ove godine odobrenom iznosu, za glancanje zbirke novčića Svetoga Šime u župi Uznesenja Marijina? Ponavljam, za one koji nisu čuli: projekt koji, sudeći po iznosu, najviše pridonosi “jačanju socijalne kohezije, izvornih vrijednosti, vjerskih sloboda i očuvanju kulturne baštine” te koji obuhvaća “ulaganje u obnovu, izgradnju i rekonstrukciju građevina javne namjene” jest divljenje kolekciji zlatnika. No, ruku na srce, raspodjela je ove godine bila znatno pravednija nego na nekima od prethodnih natječaja.

Obrazovanje, zdravstvo, kultura i socijalni programi su očito posve nevažni

Prema web stranicama Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije, Program ulaganja u zajednicu – koji bolje upoznati zaposlenici Ministarstva od milja zovu crkvenim fondom – prve je godine svojega postojanja, 2017., od skromnih sedam milijuna kuna čak 6,7 milijuna dodijelio crkvama, za sve prihvaćene svjetovne prijavitelje odvojivši crkavicu od 300 tisuća kuna. Sjećamo se na što je taj isti iznos potrošen ove godine. Sljedeće je godine, 2018., Ministarstvo za taj program ulaganja u kvalitetu života izdvojilo znatno veći iznos od jedanaest milijuna kuna i svaku lipu dodijelilo crkvama, od čega je 10,7 milijuna pripalo Katoličkoj, a po 150.000 kuna Evangeličkoj i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. 

Nijedan drugi prijavitelj – ni zdravstveni, ni predškolski, ni obrazovni, ni socijalni, ni kulturni – tada nije zavrijedio ispomoć za obnovu svoje infrastrukture. Prošle je godine Program ulaganja u zajednicu baratao s jednakom količinom novca kao i ove pa je, kao i ove, Crkvi dodijelio 17,5 milijuna kuna. Ako se pitate kako je moguće da procjenitelji prijava svake godine, eto, ocijene da su obrazovanje, zdravstvo, kultura, socijalni programi i skrb za djecu nešto za zajednicu sasvim nevažno, instruktivno je proučiti shemu bodovanja prijavljenih projekata. Vjerske institucije, naime, dobivaju drugi najveći broj bodova, njih osam. Obrazovanje koje se ne odvija u katoličkim školama zavrjeđuje šest bodova, a sve kulturne ustanove zajedno – i muzeji, i kazališta, i kina, i knjižnice, i kulturni domovi – samo četiri. 

Ispada da nam je zdravstvo u zavidnom stanju

Jedino što zbunjuje jest da bi, prema tablici, najviše bodova trebalo odlaziti projektima iz sfere zdravstva, dvanaest, pa nije jasno kako je svake godine novac uspjela dobiti jedva nekolicina zdravstvenih ustanova. No, možda je hrvatsko zdravstvo u tako zavidnom stanju da se bolnice, poliklinike i rehabilitacijski centri na natječaj jednostavno – ne prijavljuju. Možda se ne prijavljuju jer, duboko u sebi, znaju što kod nas spada, a što ne spada u interese zajednice. 

Sagledamo li ove brojeve, ne čudi da se Program ulaganja u zajednicu porodio kad se đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić tada nadležnoj ministrici Gabrijeli Žalac, začetnici programa, 2017. godine požalio da nedostaje natječaja na koje bi se Katolička crkva mogla javiti. Bivši ministar Pavić, osoba odgovorna za ovogodišnju dodjelu sredstava, ponovio je da je ovo jedna od rijetkih prilika da i Crkva novcem iz proračuna obnovi svoju infrastrukturu.  

Pljuska zdravom razumu

No, to je pljuska zdravom razumu: lako je doznati da je Katolička crkva samo u posljednje četiri godine iz državnog proračuna temeljem Vatikanskih ugovora isposlovala 950 milijuna kuna. Nadalje, za ovakve se projekte obnove fizičke infrastrukture – ili, dogodi se, laštenja numizmatičkih zbirki – Crkva redovito javlja na programe zaštite nepokretnih i pokretnih kulturnih dobara Ministarstva kulture, preko kojih je u posljednje tri godine dobila preko 300 milijuna kuna, pa se znalo događati da su crkve za istu obnovu po nekoliko puta dobile novac iz različitih ministarstava. 

Neovisno, dakle, o Programu ulaganja u zajednicu, navodno jedinom natječaju na koji se vjerske institucije mogu prijaviti, hrvatski su porezni obveznici – pa i oni koji se deklariraju kao ateisti ili agnostici – Katoličkoj crkvi posredno pružili najmanje milijardu i tristo tisuća kuna. Doista je teško povjerovati da bi bilo koje načelo katoličkog morala – ili, zapravo, bilo koje moralne doktrine, onoliko vjerske koliko i sekularne, koja drži do sebe – odobrilo sustavno zanemarivanje potreba najranjivijih pripadnika našeg društva: djece, bolesnih i korisnika socijalne pomoći. Netko optimističan i okrenut budućnosti mogao bi zatražiti promjenu bodovanja projekata od javnog interesa, kako bi država župnim ogradama i podovima nadredila barem esencijalne projekte iz sfere zdravstva i obrazovanja, poput izgradnje novih bolničkih odjela tamo gdje ih nema. 

Ogoljene su dvije jednostavne istine, jedna o Crkvi i jedna o državi

Međutim, teško je ne ostati zadivljen činjenicom da je crkveni fond – mislim, Program ulaganja u zajednicu – uspio u jednom posve nepredviđenom naumu: posve je ogolio dvije sasvim jednostavne istine. Kao prvo, Katolička crkva u Hrvatskoj ima malo zajedničkog s katoličkom doktrinom skromnosti i davanja slabijima. Kao drugo, postao je savršenim zrcalom dugogodišnjeg odnosa Republike Hrvatske prema zdravlju, izobrazbi i socijalnoj zbrinutosti svojih građana. Oni su, naime, točno osam posto važni.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala