Njemački analitičar o odnosu Hrvatske i BiH: Milanović se pretvorio u ultradesničara
BODO Weber njemački je analitičar i jedan od najboljih poznavatelja stanja u Bosni i Hercegovini.
Weber je zaposlen u berlinskom "think tanku" Democratization Policy Council (DPC), u kojem se bavi analizom situacije u BiH. Autor je više studija na tu temu, a naročito je usmjeren na tematiku vladavine zakona, policijske reforme i decentralizacije.
Bosna i Hercegovina je ponovno u fokusu interesa međunarodne javnosti, između ostaloga i zbog pobjede Joea Bidena, izvrsnog poznavatelja stanja u regiji, na američkim predsjedničkim izborima, a jučer su i nakon 12 godina održani prvi lokalni izbori u Mostaru.
>> Diplomati EU i SAD-a pohvalili izbore u Mostaru: Neka budu inspiracija za reforme
>> Prvi službeni rezultati, HDZ BiH i dalje u velikoj prednosti. Evo kakvo je stanje
Stoga smo se Weberu obratili za intervju, koji je vođen u subotu 19. prosinca, dakle, dan prije mostarskih izbora. Weber u intervjuu, između ostaloga, žestoko kritizira politiku Hrvatske prema BiH, kao i predsjednika Zorana Milanovića.
Na nedavnim lokalnim izborima SDA je izgubila Sarajevo, a SNSD Milorada Dodika poražen je u utrci za gradonačelnika Banje Luke. Je li to pokazatelj da je u BiH barem na lokalnom nivou moguće kazniti loše političare? Ili se precjenjuje važnost rezultata lokalnih izbora u Sarajevu i Banjoj Luci?
Možda najznačajnija, održiva reforma provedena u nefunkcionalnoj dejtonskoj državi u postratnom periodu pod patronatom međunarodne zajednice bilo je jačanje lokalne samouprave putem uvođenja izravnog izbora gradonačelnika te fiskalne decentralizacije 2004. i 2005. godine. Time danas lokalna razina u BiH ostaje jedina razina vlasti na kojoj nema potpunog prekida veze između vlasti i vladajućih elita i građana, njihovih interesa i potreba. Prema tome, puno je lakše na lokalnim izborima kazniti nekog gradonačelnika ili vladajuću koaliciju ili stranku, na način da to ima određeni efekt, nego u kantonima, entitetima ili na državnoj razini. Uz to, ti značajni izborni porazi dominantnih etnopolitičkih stranaka u BiH, zbog toga što tradicionalno vode kampanju za lokalne izbore kao da se radi o općim izborima, u određenom smislu reflektiraju i krizu tih stranaka. U slučaju SDA imamo razne afere i rascjepe, dok je SNSD oslabljena s jedne strane epizodom prosvjeda udruge "Pravda za Davida", a s druge nepromišljenim potezom njenog lidera Milorada Dodik prije zadnjih izbora 2018. da poslije 15 godina apsolutne vladavine u RS-u prijeđe u Sarajevo, na državnu razinu. On se tu, očigledno, ne snalazi baš najbolje.
S druge strane, na porazu SDA se u Sarajevu uzdigla stranka Narod i pravda Dine Konakovića, dok je novi gradonačelnik Banje Luke mladi Draško Stanivuković iz PDP-a. Oni se zapravo predstavljaju kao poštena verzija konzervativne, nacionalističke politike koju inače zastupaju SDA i SNSD. Kako komentirate te pobjednike, može li se od njih očekivati neka nova, bolja politika?
Postavlja se pitanje jesu li te stranke i njihovi predstavnici nešto demokratičniji nego vladajuće u entitetima i državi. Stanivukoviću se mora dati priznanje za hrabrost koju je pokazao kad se odlučio ubaciti u borbu sa Dodikovim režimom, u obrani pokreta "Pravda za Davida", jer je svojevremeno bilo sve samo ne jasno da će se taj angažman politički isplatiti. No problem u BiH je strukturalni – dejtonski sustav je takav da se iznutra ne može napraviti značajnije promjene, a mijenjati ustavni poredak iznutra, bez podrške međunarodnih suautora ustava, skoro je pa nemoguće.
Hrvatska je pojačala diplomatske aktivnosti kada je riječ o BiH, napose o tome da se promijeni izborni zakon kako bi bilo onemogućeno da brojniji Bošnjaci u Federaciji BiH biraju i člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Smatrate li vi da se izborni zakon treba mijenjati i na koji način?
Izborni sustav treba mijenjati, ali tek u okviru suštinske promjene ustavnog sustava BiH, što je nemoguće kroz reformu postojećeg, dejtonskog ustava, nego jedino kroz potpuno novi ustav. Ovako, bez ustavne promjene, svi zahtjevi za izmjenom izbornog sustava su zapravo zakriveni pokušaji posrednog mijenjanja ustavnog poretka. U Hrvatskoj se temu zahtjeva HDZ-a BiH i njenog lidera Dragan Čovića ne razumije ili ne želi razumjeti.
Pokojni Zdravko Grebo, jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih intelektualaca, i moj dobar prijatelj, jednom je bivšeg lidera Socijaldemokratske partije BiH (SDP), Zlatka Lagumdžiju, nazvao najvećom štetočinom Bosne i Hercegovine. Nije daleko bio od istine. Desant SDP-a 2010. na destruktivni etnopolitički sustav BiH, tj. desant putem kandidiranja predstavnika za hrvatskog člana Predsjedništva, koji je prvi put ostavljao HDZ BiH bez tog položaja, možda je bio najštetniji politički potez u post-ratnoj BiH. Ne iz formalnih razloga - izbor hrvatskog člana uz djelomičnu pomoć bošnjačkih glasova sasvim je bio legalan - nego zbog toga što je taj potez bio učinjen bez ikakvog cilja. Time su se pružili savršeni platforma i pokriće za sad već desetogodišnju HDZ-ovu organiziranu histeričnu kampanju o navodnoj, a nepostojećoj diskriminaciji bh. Hrvata. Tim potezom nije bila ugrožena ravnopravnost „konstitutivnog naroda“, nego položaj HDZ-a BiH kao „konstitutivne stranke“.
Što time podrazumijevam? Veliki broj ljudi u današnjoj BiH i Hrvatskoj ne zna da je izvor koncepta konstitutivnog naroda u Titovoj, socijalističkoj Jugoslaviji nastao u kontekstu ustavnih reformi 1970-ih, u kuhinji Edvarda Kardelja, Titovog ideologa nacionalne politike. Kao kopija sovjetske nacionalne politike, na snazi je bio socijalistički "social engineering". U kontekstu prvih višestranačkih izbora 1990. godine u BiH, nove nacionalne stranke pluralizirale su koncept “konstitutivnih naroda", očistile od svog socijalističkog izvora te pretvorile u sredstvo za stvaranje tri spojena partijsko-državna aparata. Da stvar bude još ironičnija, taj socijalistički sustav konstitutivnih naroda bio je, mada nedemokratski, značajno liberalniji od današnjeg dejtonskog. Potezom SDP-a lišenog svake političke strategije je, dakle, ugrožen položaj HDZ-a BiH kao konstitutivne stranke. Rješenje za stranku i njenog lidera Čovića, dakle, jedino leži u zakonsko-institucionalnom ostvarivanju položaja konstitutivne stranke – a te promjene izbornog sustava u isto vrijeme znače stvaranje virtualnog, trećeg hrvatskog entiteta na dijelu teritorija Federacije BiH (bez teritorijalnog kontinuiteta i bez Hrvata u RS-u). A kakvu bi „dobit“ bh. Hrvati od toga imali može se vidjeti u tmurnom stanju društva, politike i ekonomije u RS-u.
Hrvatski predsjednik Zoran Milanović u Zagreb je pozvao Milorada Dodika, srpskog člana Predsjedništva BiH i neformalnog vladara Republike Srpske. Je li to bio dobar potez?
Čini se da se predsjednik Milanović od stupanja na dužnost pretvorio u ultradesničara, a na štetu kako njegove Socijaldemokratske partije, tako i zemlje u cjelini.
Javno deklarirani cilj vanjske politike Hrvatske je promjena izbornog zakona u BiH. Ima li Hrvatska snage da postigne nešto tako?
Hrvatska je, na moju veliku žalost, od ulaska u Europsku uniju sa svojom politikom prema BiH postala trojanski konj politike proširenja. Jer svim skepticima prema proširenju unutar EU daje odlične argumente, a to je ogroman udar za sve nas koji smo svojevremeno upravo protiv tih skeptika lobirali za ulazak RH u Uniju. Zbog neraščišćenog odnosa sa nedavnom prošlošću, hrvatska politika, od ultradesnice do ljevice, dok službeno nastupa kao branitelj interesa bh. Hrvata, uistinu ostaje zarobljena u položaju produžene ruke i glasnogovornika Dragana Čovića i HDZ-a BiH, a na ogromnu štetu hrvatskog naroda, te na vlastiti ugled unutar EU, u Europskom parlamentu, u Vijeću EU gdje se hrvatske predstavnike doživljava kao remetilački faktor. Naprimjer, predstavnici vlade godinama u pregovorima o svakom zaključku o BiH zahtijevaju da se ubaci formulaciju "ravnopravnost konstitutivnih naroda" te izbaci "ravnopravnost građana", jednog od temelja acquisa. Time Zagreb zapravo signalizira ništa manje nego da se Hrvatska prošvercala u EU, jer ne stoji iza demokratskih vrijednosti Unije. Otjelovljenje te nakaradne, ideologizirane politike je Željana Zovko koja, malo u ulozi ambasadora BiH ili tajnika HDZ-a BiH, a malo kao zastupnica RH-a u Bruxellesu, zapravo podriva suverenitet i BiH i RH.
Znakovito je da se sve manje govori o ideji trećeg entiteta s hrvatskom većinom. S tim obećanjem je izašlo i nekoliko lista za dijasporu na hrvatskim parlamentarnim izborima, no one nisu dobile značajniju podršku glasača iz BiH, već je opet pobijedio HDZ. Je li treći entitet mrtva ideja?
Kao što sam već rekao, ideja etabliranja trećeg entiteta stoji iza Čovićevog političkog projekta "reforme" izbornog sustava, ali kroz stražnja vrata. Ne zastupa se kao otvorena ideja, jer kao takva je davno odbijena od strane zapada.
Kako komentirate savezništvo HDZ-a BiH i SNSD-a, odnosno Dragana Čovića i Milorada Dodika?
Povezali su ih koncept vladavine konstitutivnih stranaka putem patronaže i (međuetničkog) straha te projekt tzv. decentralizacije, federalizacije ili konfederalizacije BiH. Sve to je svojevrsna kopija Titovog projekta decentralizacije socijalističke Jugoslavije koja je počela 1960-ih, a završila u autoritarnoj decentralizaciji umjesto demokratizaciji.
Vodeća bošnjačka stranka SDA je očito u krizi. Napuštaju je poznati kadrovi, izgubila je Sarajevo, Sebija Izetbegović je omražena figura u javnosti… Hoće li Bakir Izetbegović biti grobar stranke koju je osnivao njegov otac Alija? I bi li političkoj sceni u BiH uopće nedostajala SDA?
Nisam siguran, ali on je očigledno slab lider. Njegov otac, to se često previđa, u biti je bio muslimanski, moralni intelektualac, ali slab političar i državnik. Bakir je džepno izdanje svog oca. No razlog u trenutačnoj slabosti SDA ipak ne bih vidio u samoj stranci, nego u slaboj i nedosljednoj politici međunarodne zajednice, EU-a i SAD-a prema BiH u zadnjem desetljeću i pol, koja je ojačala nacionalističku hrvatsku i srpsku politiku i elite, a na štetu države BiH, a i bošnjačke politike. I Dodik je samo džepno izdanje Miloševića, ali mu je slaba politika Zapada omogućila da se transformira u najjaču političku figuru u BiH.
O BiH se, u povodu 25. godišnjice Daytonskog sporazuma, oglasio i izabrani američki predsjednik Joe Biden. Što iščitavate iz njegove izjave? Hoće li se Bidenova administracija aktivnije pozabaviti stanjem u BiH?
Ja to upravo iz toga iščitavam. Američka politika ima određeni dug prema sudbini BiH koji nije ispunila zadnjih 15 godina, odnosno, otkad je prebacila zapadno vodstvo na Zapadnom Balkanu na EU, a kojega se EU nije konzistentno dohvatila. SAD mora konačno naći način da blisko i učinkovito surađuje s Europskom Unijom kada je u pitanju BiH, ali i cijela regija.
Postoji li šansa za nekakav Dayton 2? I je li to uopće dobra ideja?
Niti postoji šansa niti je to dobra ideja, zapravo je nakaradna ideja. To bi opet bila konferencija međunarodne zajednice s političkim liderima i elitama u BiH. BiH treba novi ustav, koji nije današnji sustav lažne, autoritarno-anarhične decentralizacije. BiH treba ustavni poredak koji nije unitarna država niti konfederacija ili federacija. BiH treba sustav koji osigurava balans između kolektivnih, etničkih i individualnih prava na način da osigurava jaku demokraciju i vladavinu prava, a ne da, kako je u sadašnjem sustavu, nema ni kolektivna ni individualna prava, jer nema ni vladavine prava ni demokracije. Takav jedan ustav ne može napisati Zapad, kamoli napisati ga a la Dayton. Rješenje vidim u pretvaranju prošlogodišnjeg Mišljenja Europske komisije za BiH, koji je svojevrsni inicijalni masterplan za sveobuhvatne strukturalne reforme sa ustavnom reformom u centru, u dugoročnu strategiju EU, uz jaku podršku i ulogu SAD-a. U toj strategiji Zapad bi određivao uvjete strukturalnih reformi i njihov konačan rezultat, tj. državu, politički sustav i ekonomiju BiH koji čine zemlju spremnom za euroatlantsku integraciju. Pri tome bi Zapad uvjetovao osnovne principe budućih ustavnih reformi te prihvaćao građane BiH kao saveznike, a odgovorne osobe u BiH odlučivale bi kako će se buduća ustavna struktura ispregovarati na osnovu tih principa.
Koja je pozicija EU, a koja Njemačke kada je riječ o BiH? Može li se očekivati da će Berlin i Bidenova administracija biti na istoj liniji?
Ja vjerujem da hoće te da ćemo vidjeti zajedničku inicijativu prema BiH. Berlin je u zadnje tri godine imao pune ruke posla u obrani regije od krajnje opasnih pokušaja guranja ideje o razmjeni teritorija u okviru pregovora o konačnom sporazumu između Kosova i Srbije, a koji su prvo došli iz same EU, a potom i iz SAD-a. Vjerujem da će poslije odlaska Federice Mogherini i sad još i Trumpove administracije, s kojom odlaze i šanse za realizaciju tog projekta, i Berlin imati više vremena i volje da se ozbiljnije pozabavi Bosnom i Hercegovinom.
Sutra se održavaju lokalni izbori u Mostaru nakon više od deset godina. Žestoko ste kritizirali postignuti dogovor koji je omogućio održavanje tih izbora. U čemu je problem s njim i koji bi dogovor bio bolji za Mostar i Mostarce?
Zapadni pregovarači, u rascjepu između povišenog političkog pritiska da se konačno riješi problem Mostara i blokade lokalnih izbora na jednoj strani, te nemogućnosti suštinskog rješavanja zbog dugogodišnjeg odsustva ozbiljne, odlučne politike EU-a i SAD-a prema BiH na drugoj strani, našli su izlaz u jednom prljavom dealu s liderima SDA i HDZ-a BiH. To je jedna trgovina. Zapad je dobio deblokadu izbora u Mostaru te formalnu implementaciju presude Ustavnog suda BiH iz 2010. kojom je bio poništen prethodni sustav lokalnih izbora. Zauzvrat su se stranke obvezale na dvoje. Jedno je toleriranje novog statuta grada Mostara, ispregovaran isključivo između SDA i HDZ-a BiH, a koji formalizira etno-teritorijalnu podjelu grada, a poslije 25 poslijeratnih godina međunarodnih investicija u reintegraciju Mostara.
Drugo se tiče političkog sporazuma o tzv. principima buduće reforme izbornog sustava, koji po svojoj formulaciji sadrži projekt trećeg entiteta, a koji ide na ruku Čoviću. Dogovor je postignut unatoč tomu što su pregovarači u trenutku potpisivanja tog dokumenta znali da ni Zapad, ni SDA nikad ne mogu pristati na njegovu implementaciju. Zato sad bježe od tog dokumenta, koji su međunarodni predstavnici 17. lipnja u Mostaru na službenoj ceremoniji u zadnji trenutak odbili potpisati, što je naljutilo Čovića. Sve to Čović pokušava sakriti od javnosti. Zato Mostarci imaju izbor, ne između raznih stranaka i programa, nego između glasanja za podjelu svog grada, tj. za HDZ i SDA, i protiv prljavog deala i njihovih domaćih autora. Mogu spasiti grad od podjele zapadne liberalne vrijednosti. Poslije toga EU zajedno s Bidenovom administracijom mora zaustaviti daljnju implementaciju tog deala i tako sanirati nastalu štetu.
HDZ je na nedavnim lokalnim izborima zadržao svoje pozicije. Zbog čega ne postoji pravi politički pluralizam među Hrvatima u BiH kakav postoji među Bošnjacima i Srbima? Je li Komšić postao savršen izgovor HDZ-u i Čoviću da zauzimaju poziciju preglasane žrtve i tako oko sebe okupljaju preostale glasove nestajućih Hrvata u BiH?
Upravo tako, Komšić je postao savršeno sredstvo za organiziranu histeriju o lažnoj kolektivnoj diskriminaciji bh. Hrvata te tako puno više učinio za osiguravanje pozicije HDZ-a BiH kao konstitutivne stranke, nego što ju je zauzimanje HDZ-ovog mjesta u Predsjedništvu BiH ikad moglo ugroziti.
Čini mi se da se u raspravama o državnosti, nacijama i konstitutivnosti, izbornom zakonu, entitetima i svemu iz etnonacionalnog kompleksa tema posve zaboravlja na ekonomsku i socijalnu situaciju u BiH. Ljudi se iz BiH masovno iseljavaju, djeca se odgajaju za emigraciju u EU. Treba li svemu tome posvetiti više pažnje?
Upravo je u tome bit dejtonskog sustava - u vladavini na osnovu patronaže i straha. Gubitnici su svi narodi i svi građani BiH, a što se najviše vidi kroz masovnu emigraciju iz zemlje u zadnje 3-4 godina. A jedno od tih područja iz kojeg se ljudi masovno iseljavaju su zapadna Hercegovina i Mostar. Javna je tajna u Mostaru da su Hrvati tako u međuvremenu izgubili etnodemografsku većinu. Jedan od razloga za novi etnički power-sharing aranžman između HDZ-a BiH i SDA koji se krije iza Mostarskog deala je upravo to da je dosadašnja osnova HDZ-ove politike prema Mostaru, tj. da su Hrvati većina u gradu, izgubljena.
Kako je pandemija koronavirusa utjecala na političku situaciju u BiH?
Nije previše – vidjeli smo na početku pandemije određenu, izvanrednu spremnost za suradnju između vladajućih stranaka i lidera, ali od toga nije previše preživjelo. Osim toga, pandemija je razotkrila (još više) koliko je institucionalni sustav u BiH bolestan. Ne treba zaboraviti da je etno-teritorijalno fragmentiran, korumpiran zdravstveni sustav jedan od najvećih žrtava dejtonske Bosne i Hercegovine.