TEMA cijepljenja već neko vrijeme zauzima vodeću poziciju u javnom prostoru. Kada se spominje cijepljenje, najčešće se traže izjave stručnjaka iz područja epidemiologije.

No u kontekstu aktualne pandemije postoje pitanja koja zahtijevaju obrazloženje više stručnjaka različitih struka koji mogu dati odgovore na neka možda neodgovorena pitanja.

S obzirom na to da je epidemiologija složeni odnos biološkog agensa, okoliša, ljudskog tijela i ponašanja, temu cijepljenja u vrijeme pandemije u ovom tekstu objašnjavaju: 

• prof.dr. Zlatko Trobonjača, voditelj Imunologije na Katedri za fiziologiju, imunologiju i patofiziologiju Medicinskog fakulteta u Rijeci
• dr.sc. Stribor Marković, magistar farmacije i medicinske biokemije
• dr.sc. Anita Korajlija, izvanredna profesorica na Filozofskom fakultetu, Katedra za kliničku i zdravstvenu psihologiju, te članica istraživačkog tima Covidovih 13 koji se bavio mentalnim zdravljem građana tijekom pandemije
• i dugogodišnji računalni stručnjak, novinar, bloger i autor priručnika za prepoznavanje lažnih vijesti Radoslav Dejanović.

No ono najvažnije što veže autore današnjeg teksta je dugogodišnje volontiranje u Facebook grupi Cijepljenje/Vakcinacija - grupa za sve koji imaju pitanja i nedoumice, gdje informiraju građane o pitanjima imunizacije te svoje slobodno vrijeme posvećuju radu s ljudima koji su neodlučni te traže znanstveno provjerene informacije o cjepivima i cijepljenju.

Zlatko Trobonjača: Dok tijelo ne stvori antitijela i limfocite, virus napada tijelo 

U ovo pandemijsko vrijeme, svima nam treba, svi je hoćemo. No, što je to zapravo imunost? Često kažemo da je to otpornost na djelovanje patogenih mikroba iz okoliša.

Njih ne vidimo, mikroskopski su sitni, ali ulaze u naše tijelo, kroz kožu, sluznice, u krv i napadaju naše stanice, tkiva i organe. Svojim rastom nanose nam štetu, ponekad uzrokuju čak i smrt. Imunost je protuudar i zaštita, imunost je barijera između našeg zdravlja i bolesti.

Posebna vrsta patogena su virusi. Toliko su sitni, jednostavni sklopovi da se mogu uvući u naše stanice, tamo se množiti i pri tome se zaplesti u normalne stanične procese da ih nitko više ne može izvući a da poštedi stanicu.

Zato naša imunost ima način da pronađe onu stanicu u kojoj se virusi nalaze i doslovce je – ubije. A ako ubiješ stanicu, ubio si i viruse u njoj. To čine imunosne stanice koje zovemo limfociti.

Ipak, dio virusa pliva u našim tjelesnim tekućinama, nije u stanicama, nego u krvi ili u sluzi. Na njih se pak lijepe antitijela, naprave ovojnicu, kukuljicu oko virusa pa se takav niti ne može uvući u naše tjelesne stanice, nego ga druge imunosne stanice, čistači - probave. I eto, ako nema virusa u stanicama, ako ga nema u tjelesnim tekućinama, imunost je obranila zdravlje.

Dakle, lijepo ju je u ovo pandemijsko vrijeme imati, no kako je steći? Kako dobiti antitijela i limfocite da nas brane od virusa? Kad živi virus uđe u tijelo, stvorimo i antitijela i limfocite, ali tek nakon 6, 7, 8 ili više dana. Za to vrijeme virus napada organizam, a ništa ga ne zaustavlja. Širi se, množi i šteti i, naravno, izaziva bolest. 

"Naša je odluka hoćemo li čekati virus s pripremljenim protutijelima"

Što ako prethodno stvorimo imunost, ako imamo gotova, pripremljena protutijela i aktivne limfocite? Tada borba protiv virusa kreće odmah po njihovom ulasku u tijelo. U tom hrvanju virusa i imunosti dogodi se da je virus puno jači pa čovjek oboli, a ako ima neke druge bolesti i oštećenja, može i teže oboljeti, čak i umrijeti. Ponekad je imunost puno jača pa čovjek ni ne zna da je došao u kontakt s virusom, jer ga imunost u tišini eliminira. No, vrlo često, u tom nadjačavanju, virus uspije izazvati blagu bolest, ali ga protutijela i limfociti relativno brzo unište.

Kako stvoriti imunost i imati je spremnu prije ulaska živog virusa u naše tijelo? Postupak se zove cijepljenje, a u osnovi je unošenje dijela virusa ili neživog virusa, čime zavaramo imunosni sustav koji stvara protutijela i limfocite kao da se radi o pravom, živom virusu. Tako unaprijed pripremljena protutijela i limfociti čekaju eventualni ulazak živog virusa, a ako uđe, odmah ga napadnu.

Naša je odluka hoćemo li čekati virus s pripremljenim protutijelima i limfocitima ili ćemo mu pustiti prednost od 7 dana. 7 dana ne izgleda puno, ali ponekad i sat može značiti granicu između zdravlja i bolesti.

Stribor Marković: Cjepiva protiv koronavirusa nastala su brzo, ali ne i ishitreno

U dugoj povijesti cjepiva SARS-CoV-2 je tek jedan od uzročnika bolesti, ni prvi niti zadnji. Cjepiva nisu novotarija, njihova povijest seže u tradicionalnu medicinu Indije i Kine, a kao klasa lijekova stariji su od antibiotika, lijekova protiv povišenog krvnog tlaka te legendarnih lijekova poput acetil-salicilne kiseline (Aspirina).

Kao i druge lijekove, cjepiva je mijenjao napredak znanosti, osamdesetih godina nastalo je prvo rekombinantno cjepivo protiv virusa hepatitisa B i to je tada bilo pravo tehnološko čudo. Cjepiva protiv SARS-CoV-2 virusa su nastala brzo, no ne i ishitreno.

Prethodnici ovog virusa, SARS-CoV-1 i MERS, podučili su nas koje su slabe točke ove skupine virusa. Znanost je brza. Kao što smo nekoć imali spori internet preko modema, gdje se protok megabajta mjerio katkad i satima, sada „skidamo“ gigabajte u kratkom vremenu. Izolacija DNK nekoć je trajala tri dana, danas student biologije izolira DNK u dvadesetak minuta. Otkrivanje virusa hepatitisa C trajalo je godinama, SARS-CoV-2 virus je izoliran u par tjedana.

"RNK lijekovi postoje od 1998."

Protiv napretka se doista ne treba buniti. Ako nešto niste do sada čuli, to ne znači da nije postojalo. Imena poput mađarske biokemičarke Katalin Karikó bila su nepoznata većini ljudi. Tek je vrlo maleni broj ljudi koji prate razvoj cjepiva pratio njen rad koji je omogućio razvoj RNK cjepiva. Nitko ne očekuje od široke javnosti da prati razvoj lijekova, no taj razvoj je bio oduvijek tu i dostupan kroz znanstvene radove. RNK lijekovi postoje od 1998. godine.

Povijest cjepiva isprepletena je s mitovima i krivim percepcijama. Cjepiva nisu nastala samo protiv izrazito smrtonosnih bolesti. Dječja paraliza je bolest probavnog sustava, tek u manje od 1% zaraženih virus napadne živčani sustav. I ta brojka je bila dovoljna da su bezbrojna djeca dobivala posljedice dječje paralize. Ti ljudi nestaju polako, sada su već stari, ali ja ih trenutno poznajem još dvoje živih. Neke zarazne bolesti su nestale, poput velikih boginja, a dječja paraliza je pred nestankom.

Neke bolesti će ostati tu, poput tetanusa i difterije, jer njihov rezervoar nije samo čovjek. Moderna društva takve bolesti ne susreću. Dovoljno je tek nekoliko godina raspada sustava cijepljenja, kao u slučaju difterije u bivšim zemljama Sovjetskog Saveza, pa da ih sretnemo ponovo.

"I cjepivo protiv hepatitisa B, malarije i pneumokoka daje se tri do četiri puta"

Cjepiva se nisu razvijala samo u tehnološkom smislu. Kroz povijest cjepiva pratimo veće zahtjeve za sigurnosti. Jennerovo cjepivo protiv velikih boginja je prihvaćeno u medicini jer je bilo daleko sigurnije od prethodnog postupka variolizacije. Oralno, trivalentno cjepivo protiv dječje paralize imalo je veće nuspojave od injekcijskih oblika koji se danas koriste u našoj zemlji.

Niti jedno cjepivo nije 100% djelotvorno. Neka su odlično djelotvorna, poput cjepiva protiv ospica. Neka su slabije djelotvorna, poput cjepiva protiv gripe ili malarije, no još uvijek spašavaju veliki broj života. Treća doza cjepiva protiv SARS-CoV-2 virusa u mnogima je izazvala negativne emocije, bez razloga.

Cjepivo protiv virusa hepatitisa B daje se tri puta, odnosno koriste se dva „boostera“, baš kao i cjepivo protiv malarije. Cjepivo protiv pneumokoka, ovisno o starosti djeteta, daje se do četiri puta. Cjepivo protiv tetanusa trebalo bi se davati u prosjeku svakih deset godina. Neka cjepiva izazivaju kraću imunost i zaštitu, poput cjepiva protiv gripe koja se daju svake sezone čak i ako su isti sojevi. Neka se ne trebaju davati često – imunost protiv virusa hepatitisa B u prosjeku traje preko 15 godina. Nova cjepiva protiv SARS-CoV-2 nisu ništa u tom pogledu različita u odnosu na druga cjepiva.

Usprkos nazivu „cijepi se, misli na druge“, svako cjepivo je prije svega razmišljanje o sebi. Zaštita od najtežih oblika, hospitalizacije i smrti su statističke kategorije, ali i osobne. Sve što mi možemo je pomoći si i nadati se najboljem.

Biologija je neumoljiva i naše sociološke kategorije su nebitne u odnosu na biološku realnost. Virus ne zanima previše ljudski bunt protiv vodećih struktura i raspad sustava autoriteta; našim plućima neće puno pomoći bezbrojne mesije društvenih mreža diljem svijeta, ovisnih o lajkovima i podjelama kao o kokainu; našim krvnim žilama u covidu-19 malo znače naša virtualna junačenja i objave.

Anita Korajlija: Kako je moguće da na temelju istih informacija ljudi donose tako različite odluke?

U psihologiji, na cijepljenje gledamo kao na zdravstveno ponašanje, odnosno ponašanje ili aktivnost koju poduzimamo kako bismo očuvali, poboljšali ili zadržali svoje zdravlje. Cijepljenje spada u kategoriju zaštitnih zdravstvenih ponašanja, koje još nazivamo bihevioralnim imunogenima. To su ponašanja koja mogu imati pozitivan utjecaj na zdravlje, kao što su vježbanje, odlasci na redovite zdravstvene preglede ili dobre navike spavanja.

Puno se priča o tome što nas sprječava da usvojimo neke dobre zdravstvene navike ili da prestanemo s nekim štetnima. Od anegdotalnih primjera u kojima je netko samo jedan dan odlučio da više neće pušiti i zaista nikad više nije cigaretu zapalio, do primjera neuspješnih višestrukih pokušaja držanja dijete. A priča o promjeni ponašanja zaista nikad nije jednostavna.

Tako je i s cijepljenjem. Osobe koje su se cijepile, prilikom donošenja odluke o tome razmatrale su cijeli niz informacija – koja je prijetnja mom zdravlju i zdravlju ljudi oko mene ako se ne cijepim, koje su posljedice ako se cijepim, što će moja okolina misliti o tome i koliko mi je to jednostavno za ostvariti. Isti proces odlučivanja prolaze i osobe koje su se odlučile ne cijepiti ili koje su pri tome još uvijek neodlučne.

Kako je onda moguće da na temelju istih informacija ljudi donose tako različite odluke?

"Strah od cijepljenja je potpuno razumljiv"

Prvo, zato što ne barataju istim informacijama ili ih, čak i ako imaju iste informacije, različito tumače. Npr. podatak o tome da cijepljenje štiti od težih oblika bolesti, ali da i dalje postoji vjerojatnost da ćete se razboljeti jedni tumače kao snagu, a drugi kao nedostatak cjepiva. Uvijek smo skloniji informacije tumačiti tako da budu u skladu s našim početnim stavovima i odlukama, a one koje su suprotne skloni smo odbacivati kao neistinite ili nevažne.

Danas je količina kontradiktornih informacija, lažnih informacija i iskrivljenih informacija o cijepljenju ogromna i lako je moguće da prilikom donošenja, za sve nas u ovom trenutku važne odluke o cijepljenju, možda ne baratamo sa svim točnim informacijama. Strah od cijepljenja je potpuno razumljiv i mislim da ga malo tko nema. Važno je da odluke donosimo uvažavajući naše strahove, ali i suočavajući se s njima.

Ako ste zbunjeni informacijama koje vas okružuju, ako vam je teško donijeti odluku o cijepljenju jer ne znate kome vjerovati, pokušajte otvoreno razgovarati o tome s osobama koje su se cijepile – pitajte kako su one donijele tu odluku, posavjetujte se sa stručnjacima i porazgovarajte s njima sa svojim strahovima. Nemojte se sramiti svojih razmišljanja i briga – ali pokušajte biti otvoreni za mišljenja suprotna vašima. Jer iz sadašnje situacije naprijed možemo samo zajedno.

Radoslav Dejanović: Ja sam se sa strahom odlučio suočiti

Strah je jedna od onih primitivnih, prastarih reakcija. Ne straši se samo čovjek, već i vuk i lisica, žabac i vjeverica. Snažna reakcija koja često spašava, udaljuje nas od opasnosti.

Prirodno je strašiti se bolesti. Od lava se možemo čuvati, vuka također, brzu rijeku nećemo prelaziti niti izlaziti u snježnu oluju. Bolesti? One su opake. Nikada ne znamo kada će nas napasti, kada ćemo neku „zaraditi” vlastitim ponašanjem ili jednostavno bivanjem u blizini zaražene osobe. Strah od bolesti težak je, neizvjestan i ne znamo kako posve otkloniti tu opasnost.

Na taj strah možemo reagirati na dva načina: možemo se s njim suočiti, a možemo ga i ignorirati, čekati da nestane sam od sebe. Obje su te reakcije posve ljudske.

Ja sam se sa strahom odlučio suočiti. A mogao sam izabrati i suprotno: mogao sam prihvatiti ideju kako je riječ o velikoj zavjeri, plandemiji, kako bolest ne postoji ili možda postoji, ali je zavjera sjena na zidu špilje, nepoznatih, ali definitivnih, stvarno postojećih, moćnih i zlih aktera.

Takav stav uveo bi me u kontemplaciju kako sam sve razumio, sve mi je jasno, pa ako možda i ne mogu ništa učiniti, barem znam pravu istinu.

"Možemo puno bolje od tvrdoglavog nihilizma"

No, nisam. Izabrao sam proverbijalni teži put, kritičko promišljanje situacije i skupljanje ispravnih informacija. I uvažavanje stavova stručnjaka; to je posebno teško kad pogledamo kako kontradiktorne stavove vlada i Stožer šalju gotovo od samog početka pandemije, a oni bi trebali predstavljati crème de la crème ekspertize i svjetlo u neizvjesnom mraku.

Zato ne zamjeram ljudima koji su, nažalost, izgubili povjerenje u znanost ili u struku.

Neskromno mislim da mogu puno bolje od tvrdoglavog nihilizma, od pasivnog prihvaćanja prve teorije zavjere koja mi se svidi i koja će me uljuljkati u osjećaj lažne sigurnosti. Mislim da to možemo svi mi, samo se trebamo suočiti sa strahom, usprotiviti mu se, ne dozvoliti mu da manipulira našim razumom.

U trenutku u kojem vlast gotovo pa otvoreno poručuje građanima da je sad "sve do njih”, u trenutku kad država pokazuje kako nije u stanju ispuniti onu svoju osnovnu zadaću zaštite građana, ne preostaje nam drugo nego uzeti stvar u svoje ruke: uključiti mozak i zaštititi sebe i svoje bližnje, potom i ljude oko nas.

"Kad se odlučite suprotstaviti strahu i oslobodite razum, stvari se polako razbistre"

Nema potpune zaštite, nažalost, i toga trebamo biti svjesni. No postoji vrlo dobra zaštita, i da stvar bude bolja, o njoj praktički svi sve znamo: cijepljenje, higijena, distanca. Ponavljano i ponavljano već tisućama puta. Osporavano i osporavano, također tisućama puta – riječju i perom raznih likova s raznim interesima, nikada vašim zdravljem kao interesom.

Kad se odlučite suprotstaviti strahu, kad mu pokažete zube i oslobodite razum – stvari se polako razbistre. Pronađete ispravne izvore informacija, prestanete slušati opsjenare, lobiste i luđake. Počnete uistinu razmišljati o svemu što vam se servira. Proučite informacije relevantnih izvora. Educirate se (znam, naporno je i dugotrajno).

Cijepili smo se. Nosimo maske. Nastojimo držati distancu. Ali i živimo, izlazimo, družimo se. Da, u pozadini uma još uvijek je taj strah od bolesti jer znam da nismo apsolutno zaštićeni, ali taj je rizik sada puno manji i prihvatljiviji. Na neki način vratili smo se "u normalu”. Neki se drugi ljudi i dalje tješe kako je riječ o velikoj teoriji zavjere i strah im i dalje razum drži u svojim okovima, a život o niti.

Imam li ozbiljnu alternativu svojoj odluci?

Četiri mjere da sami sebe zaštitite

Smatrate li kako je država digla ruke od vas i kako je vrijeme da uzmete stvari u svoje ruke, ne otkopavajte AK-47 iz vrta i ne čistite sijeno s djedovih trofejnih Staljinovih orgulja. Upute za preživljavanje puno su miroljubivije, zakonitije i – vjerojatno ih već znate i sami.

1. Cijepite se. Da, cjepivo nije potpuna zaštita, no jest izvrsna zaštita od najtežeg obolijevanja. Ne zaboravite da čin cijepljenja nije magičan, niste imuni već po izlasku s cjepilišta: do razvoja pune zaštite treba proći više tjedana, a za to vrijeme trebate se ponašati kao da ste bez ikakve zaštite.

2. Nosite maske u zatvorenim prostorima. Da, maske su relativno slaba zaštita, ali i takva je bolja od nikakve. Maske vam mogu pomoći da prilikom infekcije unesete u organizam manji broj virusa, što rezultira razvojem blažeg oblika bolesti.

3. Higijena. Dovoljno je rečeno.

4. Održavajte razmak između sebe i drugih osoba. Izbjegavajte gužve, jer se tamo virus najlakše prenosi. Suzdržite se od nepotrebnih aktivnosti u zatvorenim prostorijama: umjesto ispijanja kave u kafiću, prebacite se na ispijanje kave u šetnji. Aktivnosti provodite na otvorenom ako je ikako moguće.

Osim tih osobnih mjera, pripremiti možete i svoju zajednicu: slično kao i u prvom valu, očekuje nas veliki broj ljudi koji će morati ostati u domovima. Dogovorite se na razini ulaza, zgrade, ulice, naselja: organizirajte dežurstva ili volontiranja koja će oboljelima donositi nužne namirnice i lijekove, kako oni ne bi bili prisiljeni ići u nabavku i tako štetiti svom zdravlju, ali i širiti zarazu.

Održavajte komunikaciju s bližnjima, ali i susjedima – posebice starijima. Čak i običan telefonski poziv bit će im velika psihološka pomoć, to znanje da u svojoj blizini imaju pomoć i podršku na koju mogu računati.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala