Uz silne nagovore pogledao sam Bridgerton. Evo dojmova
NAJDRAŽI čitatelji,
kaže se da je melodrama u osnovi svakoga žanra, kao što je valjda u osnovi svakoga života. Ako priče vlastitih života promatramo kroz žanrovsku prizmu, manje je vjerojatno da će one nalikovati akcijskim pucačinama pandurskih filmova iz osamdesetih, ili avanturama Indiane Jonesa.
Također, nitko od nas nije putovao svemirom, sreo vanzemaljce ili robote, prolazio kroz vremenske portale, da bi se ono što živimo moglo nazvati SF-om. Ponekad, svjedoci smo prilično smiješnih situacija, a ponekada se obrecnemo u istinskom užasu, ali to nije opće pravilo te, ako ćemo biti iskreni, ako bi netko ka gotovo bilo kome od nas uperio kameru i snimao nas iz neke neutralne pozicije, vrlo je vjerojatno da bi gledano na naše glavne motivacije kao dramskih likova žanrovski to ipak moralo biti okarakterizirano kao jedna velika, duga, dosadna, na momente divna, na momente patetična, beskrajna ljubavna priča.
Svi smo uhvaćeni u više isprepletanih društvenih krugova sa specifičnim pravilima komunikacije, gdje imamo nositi masku kao na balu ništa manje drugačiju od aristokracije iz baroknog vremena. Bilo na faksu, školi, poslu, tečaju plesa, jezika, kompjutora, uvijek je suština ista - hoćemo li nekoga upoznati, hoće li taj netko privući našu ili mi njezinu/njegovu pažnju i ako da, ne postaje li to glavna tema razgovora s frendovima koji nam također dijele svoje priče?
Nije li to najsočniji dio svakog razgovora iza ćoška - mi ne pričamo o tome kako ćemo opljačkati svjetske rezerve zlata ili zaustavit globalno zatopljenje, ili pripremiti se za zombie apokalipsu, mi pričamo o tome tko se na koga loži, tko je s kim bio, koga je mrknuo, u koga je zaljubljen, s kim je u tajnoj vezi, tko kako i koga voli u braku ili švalerancije i, na koncu, tko je uspio pronaći "onog pravog" i otploviti u veliko "happily ever after".
Svi smo mi likovi Bridgertona
Htjeli mi to priznati ili ne, mi smo svi likovi nečega što se zove Bridgerton.
I upravo zbog toga sam, valjda na izazov ženskog djela svojega radnog kolektiva, odlučio da se na kratko vrijeme odmorim od svojih standardnih žanrovskih preokupacija i krenem gledati treću sezonu Bridgertona, ne bi li o njoj napisao koju riječ, odgovorio potvrdno. "Proširi vidike", rekle su mi one. Pa stvarno - pomislio sam - odmori malo od tih tvojih Cthulhua i Kraljeva u žutom. Razumljivo, taj spomenuti suštinski razlog mi je isprva izmicao.
Isprva, želio sam ovo bljutavo žensko sranje razmontirati u sastavne dijelove - i to se nije činilo naročito teškim. Dovoljan mi je bio pogled na trailer (jer normalno, dok ga moje drage dame nisu spomenule, ja o Bridgertonu nikada u životu nisam ni čuo), pa da poželim vrištati od užasa.
Gossip girl meets Pride and Prejudice, glasio je kraći opis u jednom od sižea koji sam uzeo odgledati ne bih li se lakše uključio u treću sezonu. Pa još kada sam vidio tamnopute lordove i povrh svega toga, kao šlag na tortu, kraljicu Charlotte kao CRNKINJU, kraljicu Charlotte od Mecklenburg-Strelitza (ovo da napomenem nije ni u Maliju, ni u Burkini Faso), tlak mi je skočio na 200.
U kojem se ovo izopačenom woke revizionističkom imaginariju događa? Dakle na početku 19. stoljeća, dok ljudi iste boje kože beru pamuk po jugu, a dobar dio Afrike je pod čizmom upravo te iste imperije čiju zašećerenu verziju ovdje imamo gledati, crni ljudi su nekako postali dio britanskog plemstva. Oni koje su toliko dugo trudili učiniti poluljudima, odjednom postoje kao dio tisućljetnih krvnih linija kultiviranih i čuvanih brižljivije no što su Bene Gesserit gene Atreidesa i Harkonena - minglaju, sparuju se, prave potomstvo i nikom ništa.
Zar ne reče onomad Meghan Markle u intervju s Oprom, kako je najveći strah kraljevske obitelji bio - koliko će tamna bit njezina i Harryjeva beba.
Dakle, Bridgerton je populistička sapunjara iz žanra kostimirane dosade koja "na mala vrata" briše najsramnije detalje iz povijesti kolonijalizma i predstavlja nam nikad postojeću realnost koja će, uzevši u obzir cijelu Netflix i sličnu produkciju, za gen Z i sve ostale generacije što dolaze, jednog dana imati snagu službene povijesti.
Krivo si shvatio
"Krivo si shvatio", uzvratile su mi kolegice na prve tirade. "Povijest je ovdje nebitna. Pogledaj još jednom."
Hmm, pa hajde, možda i jesam.
Ostavljajući prvobitni, politički kritizerski impuls sa strane, vratio sam se svojoj tabeli s likovima i njihovim naizgled kompliciranim, a u biti vrlo jednostavnim odnosima. Bridgertonovi s njihovo osmero djece, od kojih u svakoj sezoni po jedno biva inicirano u socijalni svijet na otvarajućem balu sezone, koji organizira kraljica Charlotte-Zulu, mati udovica Violet, niz kćeri ljepotica u fokusu i niz sinova koji očekivano izgledaju kao mixevi Hugha Granta i Colina Firtha.
Pa Featheringtonovi, nešto niže pozicionirani na društvenim ljestvama, s tri kćeri, dvije "Pepeljugine sestre" i, naravno, najmlađom "Pepeljugom" - bucmastom i nesnađenom Penelope i plus još gomila sporednih likova u labirintu "idi mi - dođi mi", na prvoloptaške emocije usmjerenih zapleta i podzapleta tisuću puta viđenih u tisućama teenage serija, a opet vješto rabljenih i uspješnih u proizvođenju nenormalno visoke gledanosti i popularnosti.
Malo pomalo i suština mi je počela biti jasnija. Ako stvari pogledamo malo drugačije, Bridgerton svakako nije povijesno usklađen s istinom epohe u kojoj se nominalno odigrava, ali u smislu žanra i stila, to svakako jest. Jer upravo negdje u to vrijeme - krajem 18. i početkom 19. stoljeća - počeo se u književnosti formirati ljubavni roman u svim svojim iteracijama kao literarni izraz kroz koji se čitava epoha izražavala.
Naravno, ako zađemo dublje u teoriju književnosti, sigurno je da između romana sentimenta, romana manira ili gotskog romana ne možemo staviti grubi znak jednakosti bez da izazovemo bijes ozbiljnijih poznavatelja književnosti.
Pa opet, u praksi i životu s vremenom razlike blijede i iz iskustva znamo da, pogotovo ženska gledateljska publika, cijeli taj korpus epohe, bilo da su u pitanju spomenuti Ponos i predrasude, Jane Eyre ili Orkanski visovi, trpa u isti koš i čita i gleda uglavnom zbog ljubavne priče, a ne nekih drugih kvaliteta.
Idealizacija
Idealiziranje muško-ženske romantične ljubavi, iako nije osnovna tema i cilj baš spomenutih primjera, jest u globalu dobila svoju fundamentalnu strukturu upravo u ovom vremenu i kao takva se prenosila na sve potonje književne, a onda i filmske inkarnacije, kulminirajući naravno u Hollywoodu i njegovom prikazu romantičnog odnosa između muškarca i žene.
Prikriveni u malo modernije kostime, ovi bazični principi, kako zaljubljenost treba izgledati, što se očekuje da muškarac radi, što radi žena, što se govori i kako se nastupa i što je željeni ishod (happily ever after) nastavili su živjeti sve do najrecentnijih primjera u pop kulturi, a samim time i u našim životima.
I možemo mi biti edgy i dark i underground i nihilisti koliko god hoćemo, nekako djeluje da kada padnemo, padamo upravo po ovim principima i pravilima, a onda se valjda i ponašamo kao neki od Bridgertonovaca.
Zato nam valjda sama vjerodostojnost epohe - kako mi rekoše kolegice - i nije toliko važna jer su njezini za ovu priču nebitni dijelovi uklonjeni, a ostaje samo to - lijepi kostimi i balovi, arhetipski junaci, njihova flertovanja i zavođenja, upoznavanje misterioznih i egzotičnih stranaca i strankinja, seksanje u raskošnom ambijentu, peripetije oko nevjerstava i slomljenih srca i razočaranja te na kraju neminovni odlazak u slatku sutrašnjicu za one najsretnije.
I koliko onda glupo izgleda netko poput mene koji sapunici zamjera zašto je samo ono što želi biti - sapunica, bez ambicije da bude bilo što drugo. To je kao posjetitelj heavy metal koncerta koji se žali na da mu je previše bučno.
Čekamo sretan kraj
Ako bi uistinu postojao melodramski Westworld, s robotima koji imaju glumiti suštinu naše programirane ideje o romansama, on bi se neminovno odvijao u ovo vrijeme i na ovome mjestu - i na kraju, tako ga i pravdam sebi, kao veliku kupolu neke budućnosti koju je sačinio čovjek sličan Anthonyju Hopkinsu iz istoimene serije, u kojoj za dobar novac možete ući na tjedan ili na mjesec i prisustvovati čitavom ciklusu društvene sezone.
S obzirom na to da je ovo inkluzivan diverzitetan svijet, a i da su ljudi drugih boja kože odavno postali zapadnjaci oboljeli od istih romantičnih bolesti kao i mi, nije nimalo pogrešno uključiti ih u čitavu priču bez straha od osude za revizionizam.
Onda se možete kretati kroz taj zabavni park u svojem ili tuđem liku, pokušavati odvojiti mladu Daphne Bridgerton od onog razbacanog Dukea, možete pritrčati Colinu prije nego ga Penelopa na kraju odvoji ili toj istoj Penelopi prići i reći - i ja sam isto tako neukalupljen kao i ti, nitko ne vidi tvoj sjaj i ljepotu, ali ja ću te voljeti i cijeniti do samoga kraja ili makar dok sezona ne završi.
A i kada završi, vratit ćemo se u naše doba i naše okruženje, gdje će nas, kao što rekosmo već, čekati isto to, samo manje lijepo, manje ušminkano i bez osiguranog sretnog kraja koji nam Bridgerton ipak zagarantirano dostavlja i zato mu, čak i ako ga ne volimo, niti ga gledamo, ne možemo pobjeći.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati