NA AMERIČKI građanski rat danas gledamo kao na veliku prekretnicu u povijesti SAD-a, no on zapravo nije počeo zbog pitanja slobode crnačkog stanovništva. Zemlje Konfederacije odstupile su iz američke unije nakon što je predsjednik postao Abraham Lincoln, a rat koji je trajao četiri godine počeo je jer su sjevernjaci htjeli očuvati jedinstvo američke države.

Nakon pritiska s raznih strana i novonastale situacije u ratu, Lincoln je 22. rujna 1862. najavio Emancipation Proclamation, odnosno predsjedničku odluku po kojoj oslobađa robovskog statusa više od tri milijuna crnaca.

Ropstvo kao ekonomsko pitanje, a ne moralno

Amerikanci koji su živjeli od robovskog rada na jugu zemlje branili su instituciju ropstva citirajući Bibliju ili objašnjavajući da bi bez robova financijski propali. Do druge polovice 19. stoljeća ropstvo je bilo uvelike smatrano barbarskim u Europi te su razni istaknuti pojedinci iz svijeta politike i kulture često kritizirali SAD.

No nisu u pitanju bili samo Europljani, mnogi istaknuti intelektualci sa sjevera SAD-a također su kritizirali ropstvo. Oni su pak živjeli u industrijaliziranom dijelu zemlje gdje su tvornice i tehnologija obavljale najteži dio posla, a nije bilo ni potrebe za masovnom ljudskom snagom kako bi se pokrenula ekonomija.

Kada se Lincoln pojavio kao kandidat tada nove Republikanske stranke u Americi, u svojim je govorima isticao da je ropstvo zastarjelo i nemoralno te da američko vodstvo mora pronaći način da ga ugasi. No, nikada nije pozvao na direktno ukinuće ropstva, već je pažljivo birao riječi i više napominjao da ga treba limitirati pa će ono s vremenom samo umrijeti.

Njegovi glasači slagali su se s njim: većina polemike oko pitanja statusa crnačkog stanovništva bila je Amerikancima ekonomski problem, samo jedan dio je o njemu govorio kroz moralnu prizmu. Doduše, nitko nije smatrao ovaj rat ničim drugim nego ratom za očuvanje Unije. Ipak, tijek rata prisilio je Lincolna da donese radikalnije odluke.

Oslobađanje robova dogodilo se zbog novonastale situacije u ratu

U prvim godinama rata Sjeveru baš nije išlo dobro na bojištu. Izgubili su bitku kod Bull Runa gdje je Konfederacija pobijedila vojsku Unije, a nakon poraza kod Wilson's Creeka i još težeg poraza u kolovozu 1862. godine postalo je sasvim realno da Konfederacija prisili Lincolna za pregovarački stol i dobije od njega priznanje.

Ali postoji puno bitniji razlog zašto je Lincoln u rujnu 1862. izdao dokument o ukinuću ropstva. Konfederacija je zbog robova proizvodila ogromne količine pamuka i duhana koji su se u velikoj mjeri izvozili u Veliku Britaniju i prodavali po vrlo povoljnoj cijeni. Kada je nastupio rat, ta je trgovina prekinuta, a Velika Britanija nije marila tko će pobijediti u tom ratu, samo je htjela da on završi da bi dobila svoj pamuk.

Nakon što je glavni vojni zapovjednik Konfederacije Robert E. Lee zadao teške poraze sjevernjacima tijekom ljeta 1862. godine, u britanskom parlamentu prevladalo je mišljenje da Sjever ne može pobijediti. Bio je to glasan alarm Lincolnu jer kad bi se europske zemlje počele diplomatski miješati u rat, stale bi na stranu svog najvećeg trgovačkog partnera za pamuk i duhan, a to bi efektivno značilo da predsjednik mora priznati poraz.

Zato je uz svoje savjetnike 22. rujna 1862. godine rekao da je svrha rata ne samo očuvanje Unije već borba protiv nemoralnog sustava ropstva. U očima američke vlade 3.5 milijuna crnaca u južnim zemljama smatralo se slobodnima. Zakon je službeno stupio na snagu 1. siječnja 1863.

Kraj rata i institucije ropstva

Zakon je imao višestruki utjecaj na Američki građanski rat. Prvenstveno je omogućio sjevernjacima da puno lakše mobiliziraju ljude za rat sad kada je postojao puno plemenitiji cilj. Drugo, zakon je uveo nemir u južnim zemljama, a robovlasnici su se susretali s puno češćim pobunama robova, barem ondje gdje su oni čuli što se dogodilo u Washingtonu.

Treći razlog bio je najvažniji, a ticao se europskih sila koje nakon donošenja zakona nisu htjele stati na stranu Konfederacije i tako braniti sustav koji su i same ukinule pedesetak godina ranije.

Zakon je sproveden odmah nakon završetka rata 1865. godine i okupacije južnih zemalja. Iako slobodni, mnogi su se bivši robovi pronašli u teškoj situaciji jer su kao građani bez škole, znanja i drugih sposobnosti bili prisiljeni raditi slabo plaćene poslove i jedva preživljavati. Njihovi potomci nastavili su borbu za građanska prava crnaca duboko u 20. stoljeće, a iz neke perspektive ona traje i danas.