NAKON nekoliko tjedana suđenja, došao je trenutak kada je Gisèle Pelicot odlučila kako je vrijeme da skine naočale. Nije to bila samo zbog slabijeg jesenskog sunca u francuskom gradu Avignonu, nego i pokazatelj da je prešla prekretnicu - jednu od mnogih koje su obilježile njezin bolni put od spokojne bake, preko tjeskobne i posramljene žrtve silovanja, uplašene svjedokinje u sudnici, do globalne ikone hrabrosti i prkosa.

"Imala je sunčane naočale da sakrije oči, kako bi zaštitila svoju intimu", rekao je Stéphane Babonneau, odvjetnik koji je dvije godine vodio slučaj Pelicot protiv njezinog bivšeg supruga Dominiquea i pedesetak drugih muškaraca za navodno silovanje, piše BBC.

"Ali došao je trenutak kada je osjetila da se više ne treba štititi. Nisu joj više trebale naočale", objasnio je Babonneau, iskoristivši taj trenutak da ilustrira sporu transformaciju skromne osoba koja je u suđenje ušla zabrinuta i šokirana pažnjom javnosti i još uvijek osjećajući snažan sram zbog onoga što joj se dogodilo.

Prekretnica

Tijekom suđenja 72-godišnja Gisèle Pelicot nije govorila gotovo ništa o svom iskušenju, osim povremenih i kratkih komentara svojim pristašama okupljenim u Palais de Justice u Avignonu.

Babonneau je BBC-ju omogućio uvid u način na koji se ponašala na sudu i kojim je polako i metodično pokušavala ponovno izgraditi svoj život i u određenoj mjeri svoj duševni mir.

Još je jedan trenutak bio prekretnica.

Bilo je to u svibnju ove godine. Babonneau i njegov kolega Antoine Camus tragali su za nekim od 20.000 eksplicitnih videa i fotografija koje je policija otkrila 2020. na računalu Dominiquea Pelicota. Mračan zadatak.  "Snimke su bile apsolutno odvratne", rekao je Babonnea, ali posebno šokantan bio je zvuk.

"Može se čuti Pelicot kako hrče i diše. Uznemirujuće je slušati kako se guši dok je muškarci zlostavljaju. Zvuk je bio vrlo važan dokaz", rekao je Babonneau, dodavši da bez videa vjerojatno ne bi bilo suđenja.

Pelicot je također to razumjela i mogla je zbog vlastitog zdravog razuma izbjeći gledanje bilo koje snimke. Umjesto toga, prisjeća se Babonneau, jednog je dana jednostavno objavila: "Sada sam spremna."

Njeni odvjetnici objasnili su joj tko su ti muškarci na snimkama i što će vidjeti da joj rade. Zatim je Babonneau pritisnuo play i slike spavaće sobe Pelicotovih, u njihovom bungalovu u selu Mazan, pojavile su se na ekranu.

Gisèle je ostala mirna, pozorno promatrajući. "Kako je mogao?", na kraju je upitala svojim tihim glasom. Bio je to izraz koji će ponavljati sljedećih dana. Zatim je nešto kasnije zabilježila datum na jednom od videa: "To je bila moja rođendanska večer. To se dogodilo u krevetu moje kćeri. U njezinoj kući na plaži."

Nikad nije plakala

Babonneau se sjeća kontinuiranog ogorčenja gospođe Pelicot, ali je također primijetio da ona nikada nije plakala i da je uz pomoć stručnjaka uspjela postaviti impresivnu udaljenost između onoga što je vidjela i svog mentalnog zdravlja.

Odvjetnici su ovaj trenutak shvatili kao "konačni test" da je njihova klijentica povratila ravnotežu u četiri godine od 4. studenog 2020. godine, kada je bila obaviještena o postupcima svog supruga i kada se njezin svijet srušio.

Sada je bila spremna suočiti se s javnim suđenjem. Pelicot je željela pogledati snimku kako bi shvatila tko su svi ti ljudi i kako bi popunila rupe u svom sjećanju, nastale godinama kroz je trpjela drogiranje od strane supruga.

"Ona ima cijele dijelove svog postojanja kojih nema u njezinoj glavi", objasnio je Babonneau.

Iste praktične brige prvo su oblikovale njezinu odluku da se odluči za javno suđenje i da se založi za prikazivanje videa na sudu.

Traumatičan prvi dan

Bila je više nego ljutita, sigurno. Ali u toj fazi nije željela promijeniti svijet. Jednostavno je bila nervozna zbog ideje da provede mjesece u zatvorenoj sudnici krcatoj desecima svojih zlostavljača. Javno bi suđenje, mislila je, djelovalo manje zastrašujuće.

Prvi dan suđenja ipak je bio traumatičan. Pelicot se prvi put pojavila u javnosti. Hodajući prema zgradi suda, Babonneau je primijetio i prepoznao neke od optuženih muškaraca. Bili su maskirani.

"To je za nju bilo stresno. Bila je iznenađena kako je sve izgledalo ležerno", prisjetio se Babonneau.

A onda je došao trenutak - prvi u četiri godine - kada su se pogledi Gisèle i Dominiquea Pelicota sreli u prepunoj sudnici. Sjedili su tako da je kontakt bio neizbježan.

"Vidio sam da su ponekad razmjenjivali poglede, primijetio je Babonneau.

Dominique Pelicot je na sudu sve priznao i svoju obitelj molio za oprost. Gisèle Pelicot mu nije oprostila. "Ona mu ne može oprostiti", objasnio je Babonneau.

U braku su bili 50 godina

Pa ipak, nekoć su bili zaljubljeni. U braku su bili 50 godina i nisu mogli u potpunosti ignorirati svoju zajedničku prošlost. Što je odvjetnik vidio u njihovim pogledima? Osjećao je da jedno drugome prenose zajednički osjećaj nevjerice. Gotovo kao da promatraju agoniju dvoje stranaca: "Kako smo završili ovdje?"

Branitelji optuženih muškaraca pokušali su sugerirati da Gisèleina pribranost i izostanak suza nekako impliciraju da je bila suučesnica u vlastitom zlostavljanju.  "Kad žrtva ne plače ili plače previše, uvijek postoji nešto za kritiziranje", rekao je prezirno Babonneau.

No, iako su napadi očito uznemirili Pelicot, rekla je svojim odvjetnicima da ne brinu.

Za to je postojao jednostavan razlog. Ništa što je mogla čuti na sudu ne može se usporediti s najgorim trenutkom njezina života, onog dana u studenom 2020. godine, kada joj je policajac pokazao joj prve mračne slike sa suprugovog računala.

Kako je suđenje odmicalo, Gisèle Pelicot bila je iznenađena kada je otkrila da interes javnosti i medija nije nestao. Umjesto toga, počela je primati pisma i darove i pljesak okupljenih.

Shvatila je jedinstvenost svog slučaja – snimke znače da to nije bila samo "riječ žrtve protiv riječi osumnjičenika" i sada ima rijetku priliku promijeniti društvo.

Njezin je odvjetnik primijetio je praktičnu prirodu svoje klijentice. Ona nema interesa biti aktivistica, već razmišlja o tome kako bi njezino iskustvo drogiranja,kojeg nije bila svjesna, moglo pomoći drugim ženama da potraže moguće znakove sličnog zlostavljanja.

Da je tada znala ono što sada zna cijela Francuska, možda bi mogla okončati svoje muke. Možda i druge žene sada mogu učiniti isto.

Što se tiče budućnosti, Pelicot bi mogla prekinuti svoju šutnju s nekoliko intervjua u nadolazećim mjesecima, ali jasno je dala do znanja da želi želi živjeti jednostavan život.

Iako možda nikada neće oprostiti svom bivšem mužu, pronašla je način kako upravljati svojim sjećanjima na njega i držati se sretnih trenutaka koje su nekad dijelili.

Neki psihijatri tvrde da je Dominique Pelicot tipičan psihopat – visoko funkcionalni narcis bez sposobnosti empatije koji se kretao između svog prljavog skrivenog života i samozadovoljavajuće glume obiteljskog čovjeka. Gisèle Pelicot stvari vidi jednostavnije, prihvaćajući ideju podvojene ličnosti iznesenu na suđenju.

Kako Babonneau kaže, "u Dominiqueu Pelicotu bila su dva čovjeka, a ona je poznavala samo jednog od njih."