DVADESET i osmog dana siječnja 1573. godine započela je najveća buna na ovim prostorima. Seljaci s područja Hrvatskog zagorja te Štajerske i Kranjske digli su ustanak nakon što su brojne prijave caru i banu o zlodjelima plemića prošle bez konkretnih poteza. Buna je ugušena do 9. veljače.

Buna je ujedinila seljake protiv Franje Tahyja, stubičkog vlastelina koji je povećao rentu i učinio živote seljaka neizdrživima. Nakon što su mu seljaci odbili platiti novu visoku rentu, Tahy je poslao svoju stražu, a seljaci su se naoružali i ušli s njima u sukob. Započeo je najveći ranonovovjekovni prosvjed na ovim prostorima.

Najveći bunt na ovim prostorima

Vođa bune postao je Ambroz iz Gornje Stubice. Ambroz je bio zapisan u feudalnim knjigama kao inkvilin, što znači da je bio kmet koji ne posjeduje nikakav komad zemlje. Kada je počela buna, zvali su ga begom, a kasnije je zapisan kao Matija Gubec. Moguće da ga Matijom nisu uopće zvali u vrijeme bune, već da mu je to ime dano tek kasnije.

Buna koja je trajala dva tjedna brzo je ugušena kombiniranom akcijom Franje Tahyja i njegovih vazala. Zadnje utočište ustanika, kod današnjih Stubičkih Toplica, palo je 9. veljače 1573., a njih je predvodio Gubec. Bilo ih je navodno oko 6000. Napad na njegove snage nije uključivao samo vojsku Franje Tahyja već i snage hrvatskog bana Draškovića koji se tada uključio na strani plemstva.

Od Gubeca do Kvaternika

Zarobljeni Gubec odveden je u Gradec te je 15. veljače pogubljen na Trgu svetog Marka. Prema legendi, Matiju su mučili, raščetvorili i na njega stavili užarenu krunu prije nego što su mu okončali život. Pogubljen je pred velikom masom kako bi se poslala poruka budućim generacijama.

Bila je to posljednja velika buna u predmodernoj Hrvatskoj. U našim udžbenicima idući buntovni događaj koji je okupio narod bila je Rakovička buna u 19. stoljeću, kada je Eugen Kvaternik digao ustanak zbog politika iz Budimpešte. Ta je buna brzo ugušena, a brojala je oko 500 ljudi, dok je Seljačka buna vjerojatno okupila više od 10.000 seljaka.