POČETKOM 4. stoljeća Rimsko Carstvo suočavalo se s unutarnjim nemirima i vanjskim prijetnjama. Car Dioklecijan, poznat po svojim reformama i uspostavi Tetrarhije, nastojao je obnoviti stabilnost i jedinstvo Carstva.

Međutim, rastuća prisutnost kršćana, koji su odbijali sudjelovati u tradicionalnim rimskim obredima, smatrana je prijetnjom jedinstvu i tradicionalnim vrijednostima. Ovo je dovelo do posljednjeg i najintenzivnijeg progona kršćana u povijesti Rimskog Carstva, poznatog kao Dioklecijanov ili Veliki progon.​

Početak progona

Pod utjecajem svog suvladara Galerija Dioklecijan je 23. veljače 303. godine izdao prvi edikt protiv kršćana. Ovim ediktom naređeno je uništavanje kršćanskih crkvi i svetih spisa, zabranjeno je kršćansko bogoslužje, a kršćani su izgubili građanska prava.

23. veljače obilježavao se rimski festival Terminalija, jedan od starih rimskih obreda koje je Dioklecijan repopularizirao. Nakon objave edikta rimski vojnici su srušili glavnu crkvu u Nikomediji, spalili svete knjige i započeli sustavni progon kršćana diljem Carstva.

Progoni i edikti

Nakon prvog edikta uslijedila su još tri koja su zabranjivala propagiranje kršćanstva, poticala uhićenja vjernika i silila stanovništvo da sudjeluje u rimskim obredima. Ovi edikti imali su cilj iskorijeniti kršćanstvo i vratiti tradicionalne rimske religijske vrijednosti.​

Intenzitet progona varirao je diljem Carstva. Dok su Dioklecijan i Galerije bili gorljivi u provođenju edikta na Istoku, na Zapadu je situacija bila drugačija. Car Konstancije Klor, koji je vladao zapadnim provincijama, bio je manje revan u provođenju progona, ograničavajući se uglavnom na simbolične geste poput rušenja crkvi, bez masovnih uhićenja ili pogubljenja.

Njegov sin Konstantin Veliki odmah je nakon preuzimanja vlasti 306. godine zaustavio progon i vratio kršćanima njihova prava i imovinu.

Unatoč brutalnosti progona, kršćanstvo je nastavilo rasti. Mnogi kršćani su postali mučenici, a njihova stradanja su dodatno učvrstila zajednicu i privukla nove vjernike. Progon je također doveo do unutarnjih podjela unutar Crkve, posebno između onih koji su se odrekli vjere pod pritiskom i onih koji su ostali postojani. Ove podjele su kasnije rezultirale pojavom različitih kršćanskih sekti i sporova unutar Crkve. ​

Završetak progona i legalizacija kršćanstva

Dioklecijan se povukao s trona 305. godine i sadio je kupuse u svojoj palači, a njegovi nasljednici nisu više provodili progone jednakim intenzitetom. Već 313. godine Konstantin je donio Milanski edikt, kojim je kršćanstvo priznato kao jedna od religija u Carstvu. Do kraja tog stoljeća ova vjera prevladala je u cijeloj državi.