NAKON poraza u Bitci kod Leipziga 1813. godine, Napoleon Bonaparte bio je prisiljen abdicirati i otići u izgnanstvo na otok Elbu u travnju 1814. godine. Iako je bio pod nadzorom, Napoleon nije odustajao od svojih ambicija. Njegov bijeg s Elbe 26. veljače 1815. godine označio je početak razdoblja poznatog kao Sto dana, tijekom kojeg je ponovno preuzeo vlast u Francuskoj prije konačnog poraza kod Waterlooa.​

Tijekom boravka na Elbi, Napoleon je pomno pratio političku situaciju u Francuskoj i Europi. Nezadovoljstvo restauriranom monarhijom Burbonaca i ekonomske poteškoće potaknule su ga na razmišljanje o povratku. Uz podršku lojalnih pristaša, počeo je planirati bijeg. Pripreme su uključivale osiguravanje brodova, regrutiranje vojnika i uspostavljanje tajnih komunikacijskih kanala s pristašama u Francuskoj.​

Ne tako suptilan bijeg

Dana 26. veljače 1815., Napoleon se s oko 1000 vojnika ukrcao na nekoliko brodova i napustio Elbu. Unatoč britanskoj mornaričkoj patroli u tom području, uspio je izbjeći otkrivanje. Nakon nekoliko dana plovidbe, 1. ožujka 1815. iskrcao se u zaljevu Juan na južnoj obali Francuske, blizu Cannesa.​

Plan o bijegu nije orkestrirao sam Napoleon, već su mu pomogli mnogobrojni francuski vojnici, kao i njegova sestra Paulina, koja je, za razliku od ostalih braće i sestara, uvijek s njime bila u prisnim odnosima.

Treba isto tako napomenuti da Napoleonov bijeg nije bio nimalo suptilan. Ukrcali su se na brodove usred bijela dana, a prije odlaska organiziran je domjenak u njegovo ime. To je bilo moguće jer je osiguranje oko njega bilo relativno slabo, a njegovi protivnici nisu mislili da bi se Korzikanac ikako mogao ponovno domoći vlasti.

Nakon iskrcavanja, Napoleon je krenuo prema sjeveru, izbjegavajući veće gradove kako bi smanjio rizik od sukoba s kraljevskim trupama. Njegov dolazak izazvao je različite reakcije; dok su neki ostali lojalni kralju Luju XVIII., mnogi su se vojnici i civili pridružili Napoleonu.

Najznačajniji trenutak dogodio se kada je kraljevska vojska pod zapovjedništvom maršala Michela Neya poslana da ga zaustavi. Umjesto sukoba, Ney i njegovi vojnici prešli su na Napoleonovu stranu. Svega tri tjedna nakon odlaska s Elbe, Napoleon je ponovo postao vladar u Francuskoj.

Rat protiv jednog čovjeka

Napoleonov povratak izazvao je šok i zabrinutost među europskim silama. Na Bečkom kongresu, koji je bio u tijeku, brzo je formirana Sedma koalicija sastavljena od Velike Britanije, Pruske, Austrije i Rusije, s ciljem da se Napoleon ponovno svrgne. Koalicijske snage počele su mobilizaciju za odlučujući sukob.​ U proglasu koji su dale sile s Bečkog kongresa, Sedma koalicija nije objavila rat Francuskoj, već isključivo Napoleonu Bonaparteu.

Mnogi su se bojali da slijedi novi period Napoleonovih ratova, no francuski je car pobijeđen kod Waterlooa u lipnju 1815. godine, nakon čega je ponovno protjeran. Povjesničari objašnjavaju da je Napoleon počeo gubiti u posljednjim godinama najviše zbog činjenice što su ostale europske sile, nakon gotovo 20 godina čistih poraza, počele primjenjivati drukčije vojne taktike kako bi savladale njegovu reformiranu vojsku.

Novo izgnanstvo

Nakon poraza predao se Britancima. Odabir je bio jednostavan jer je Napoleon znao da će da mu Britanci poštedjeti život. Rusija nikako nije dolazila u obzir, a Pruska još manje, gdje se već godinama pozivalo na javno pogubljenje francuskog cara.

Britanci su bili svjesni njegove popularnosti i isto tako svjesni svoje pozicije kao najvećeg neprijatelja Francuza, stoga su ga prognali na otok Sv. Helenu u Atlantiku. Smatrali su da bi im pogubljenje Napoleona stiglo na naplatu u obliku novih ratova s Francuzima u idućem periodu.

Napoleon je živio na Sv. Heleni do 1821. godine, kada je umro. U novom zatočeništvu uvijek su ga pratili britanski vojnici, a oko otoka godinama su kružili britanski ratni brodovi kako bi se spriječio novi bijeg.