U RAZDOBLJU od Nove godine 2020. pa do potresa, na današnji dan prije pet godina, tih dakle jedva dva i pol mjeseca, situacija u centru grada ali i mnogo šire također nije bila dobra. Sjećam se još kao da je jučer bilo, kako mi je gazda u Charlieju govorio o tome da u Kini zbog nekog virusa u karantenu stavljaju višemilijunske gradove, ljudima brane napuštanje domova, a dućanima i kafićima – pazite molim vas ovo – zabranjen je rad.

Vidio sam na Youtubeu…, rekao mi je početkom godine, kako se ljudi ruše po cesti i umiru.

Često mi je taj moj prijatelj Davor znao prepričavati neke stvari koje je vidio na internetu, a uglavnom su bile vezane za neke teško provjerljive stvari koje su se navodno dogodile u Rusiji, Africi ili baš toj Kini, pa bih mu svaki put na to odmahnuo rukom i rekao da ne vjeruje svemu što vidi na World Wide Webu.

Isti je slučaj, bezbeli, bio i s ovom pričom o nepoznatom virusu iz Kine. 

Odmahnuo sam rukom u nevjerici, komentiravši još i da kada bi to bila istina, pa da su ih zbilja toliko zatvorili u kuće, za Kinu me to uopće ne bi čudilo. Kod njih sloboda ionako nije na prevelikoj cijeni.

Čuj šišmiš…, ismijao sam još dodatno cijelu tu situaciju sa zarazom, sasvim uvjeren da to do nas nikada ne može doći.

Popili smo nakon toga naše kave i teme su nam opet postale isključivo nogometne…(Tu je on, kao bivši profesionalni nogometaš i osvajač prvenstva Jugoslavije s Dinamom ’82, odmahivao rukom na sve moje promašene opservacije).

A onda...

Nije, međutim, dugo prošlo, a ja sam s medicinskom maskom preko lica i gumenim rukavicama na rukama kršio odredbe o zabrani posjećivanja ugostiteljskih objekata i izražavao sućut gospođi Zdenki, njegovoj mami, u samo za tu tužnu prigodu otvorenom Charliju.

I nas su, naime, sve zatvorili(!), niti jedan ugostiteljski objekt nije mogao raditi, a ja zbog opasnosti od širenja virusa među okupljenima nisam mogao ni na sprovod svome iznenada preminulom prijatelju.

Potres je, čini mi se sada, bio samo logičan slijed zbivanja u toj 2020. godini koja je zbilja katastrofalno započela… Elem, razdoblje koje uslijedilo nakon moga nonšalantnog odmahivanja rukom obilježilo je prije svega dugotrajno sjedenje pred televizorom.

Stožer civilne zaštite javljao nam se dva puta na dan, u devet sati prijepodne i četiri poslijepodne, a između toga vodili su se razgovori sa stručnim gostima u studiju, epidemiolozima, infektolozima i higijeničarima, puštali su se razni prilozi o opasnostima covida-19 te prikazivale prazne ulice drugih europskih i svjetskih gradova.

Tijekom tih press konferencija koje smo kao hipnotizirani gledali, prisjetiti ćete se, ni muha se nije smjela čuti. Cijela obitelj bi se okupila, kava bi se zakuhala, ali zbog strogih uputa stožera o tome kako se trebaju izbjegavati veća okupljanja, a za koja nismo znali drugo nego da ih slijepo poštujemo, fildžan se ne bi ostavljao. Ako tko naiđe – da parafraziram hit Zabranjenog pušenja – ne bi ga se pozvalo da nam se priključi.

Preko noći HRT 4 je postao, bez pretjerivanja, najvažniji televizijski program u državi te svojevrsna domaća inačica CNN-a na kojemu smo iz sata u sat pratili nove informacije o broju oboljelih, umrlih i izliječenih.

Tolerirali smo tih dana, sjećam se toga vividno, i smiješnu irokez frizuru na glavi voditelja Petra Vlahova koji je iznenada dobio priliku da – iako ranije po kazni sklonjen na taj relativno nepoznat program – sada postane hrvatski Anderson Cooper.

Veći dokaz od toga, da ta prva dva i pol mjeseca prije potresa nisu bila dobra, zbilja vam ne treba.

Pust grad

Grad je, nadalje, tih dana bio sasvim pust. Građanima je poručeno da što manje izlaze u javnost i da ne borave u većim društvima kako bi se smanjila mogućnost zaraze.

Pred katedralom utihnuo je žamor turista koji hvataju kadrove te monumentalne sakralne građevine ne bi li zauvijek zabilježili trenutak ispred impozantnog gotičkog zdanja i spomenika hrvatske kulturne baštine. Inače nezamisliva bez ljudi i buke, Bogovićeva ulica nikada nije bila toliko pusta i tiha. Ni Sukija se, vjerujte mi na riječ, tih dana nije moglo sresti pred Bulldogom. Utihnuo je i inače živahni Cvjetni trg na kojem su ostali šetati samo golubovi, a tramvajske stanice na Jelačić Platzu bile su posve prazne jer se nitko više nije žurio na posao. Većinom su svi, kako se to moderno kaže, počeli raditi od kuće…

Centar grada se doimao zlokoban, ali istovremeno i nekako neobično spokojan. Kao da je čitav grad na trenutak stao da se malo odmori od buke, gužve i žurbe, a ono malo ljudi što bi se moglo vidjeti na ulici – njih se od zaštitnih maski nije moglo prepoznati.

Prepoznati se kod ljudi mogao samo za živote i egzistenciju zabrinuti pogled iznad te jednokratne medicinske maske koju su koristili višekratno, a koji smo – uslijed zaustavljene gospodarske djelatnosti, nedovoljne i presporo komunicirane državne pomoći te nesusretljivih bankarskih i inih drugih službenika – prečesto viđali i u vlastitom ogledalu.

Pri tome, naravno, nismo mogli prići tim ljudima, zagrliti ih i reći im da ne brinu, da nisu sami u tome, da nam je svima isto i da će naposlijetku sve ipak nekako izaći na dobro. Morali smo, naime, i dalje paziti na fizičku distancu od dva metra te da ništa ne diramo golim rukama, a pogotovo ne nečije tuđe – pazite molim vas kako ovo strašno zvuči – gole ruke.

Ona alternativa koju su nam za to ponudili, da se pozdravljamo nogama i laktovima, nipošto nije mogla imati potreban terapeutski učinak za tu vrstu stresa.

Eh da, skoro sam zaboravio: jedan dan u tom prvom kvartalu godine, snašao nas je i onaj neki pustinjski pijesak koji je prijetio da će nam ukoliko napustimo svoje domove i izađemo malo na zrak, ući u pluća pa čak i u krvotok, te će nam – kako su stručnjaci tih dana upozoravali – izazvati akutne i kronične respiratorne probleme a moguće i teške kardiovaskularne poteškoće.

Jedino dobro u svemu tome bilo je to da smo već tada rijetko i nerado izlazili iz kuće pa nas taj pijesak iz pustinje Karakum nije mogao previše ugroziti, ali i sama ta činjenica da se strah od napuštanja vlastita četiri zida može smatrati nečim dobrim, dovoljno govori o razdoblju koje je prethodilo velikom zagrebačkom potresu…

Tako je, međutim, bilo u cijelom svijetu.

Nigdje nije bilo dobro, pa tako ni ti naši prvi, poprilično loši mjeseci u godini ni po čemu nisu bili iznimka od onoga što se događalo u svim ostalim zemljama, a onda se, eto, dogodilo to nedjeljno jutro dvadeset i drugog ožujka.

Današnji dan prije pet godina

Odjedanput smo se, bez da smo to željeli, istaknuli po tome koliko nam je lošije nego svima drugima čak i u ovom “novonormalnom” svijetu.

Ne samo da poput svih ostalih više nismo mogli izlaziti iz naših domova, a što sasvim sigurno nikome ne može previše odgovarati, već uslijed razarajućeg potresa koji je bez krova nad glavom ostavio na desetke tisuća naših sugrađana, više nismo, jebatga, mogli biti ni u njima!

Nakon takovog početka godine nema više toga događaja, ma kako se nemoguć i dalek činio, na koji bih – kao u razgovoru s prijateljem na početku priče – odmahnuo rukom u nevjerici…

Centar grada je tada, jasno, malo propao. Zgrade su se urušile, ljudi su iselili iz zgrada u centru, o pravnim osobama da ni ne govorim, većina ih se ni do sada nije vratila jer su shvatili da im ljudi ne moraju sjediti u uredima da bi radili niti ti uredi moraju biti na skupim lokacijama, a ugostiteljski objekti bez uvjeta i gostiju za rad, zatvarali su svoja vrata u tolikoj brzini da nisu stigli na vrata ni zalijepiti onaj legendarni ali ipak pomalo lažni natpis: zatvoreno zbog preuređenja  ili vraćam se odmah, a koji negdje stoje već više godina.

Neki dijelovi centra, i na Zrinjevcu i na Tomislavcu, u Đorđićevoj, Gajevoj ili Teslinoj, doimali su se kao da su ondje doslovno padale bombe.

Tada mi je, evo, bilo jasno da u centru grada nije dobro niti da je baš poželjno tamo boraviti ili, recimo, sjediti po onome što je ostalo od ugostiteljskih objekata. Baš kao, je l’, u mjesecima koji su prethodili potresu…

Zašto se međutim centar grada od tada pa u ovih pet godina nije oporavio od potresa, to zbilja ne znam. Zašto Bogovićeva ulica, ta žila kucavica grada, danas izgleda gore nego nakon potresa iz 19. stoljeća a kamoli ovog od prije pet godina?! I, zašto su još mnoge takve?

Skele su po cijelom gradu, na znakove da budemo oprezni jer pada fasada smo toliko već navikli da uopće nismo oprezni, a nije nas ni briga što svako malo negdje otpadne dio neke zgrade dok zahvaljujući pukoj sreći još uvijek, evo, nikoga nije poklopio.

Ne bi bilo čudno, palo mi je neki dan na pamet dok sam hodao Ilicom, da ponovno Petar Vlahov počne izvještavati iz centra grada koji na određenim mjestima i dalje djeluje kao ratna zona.

Samo nam ovaj put nije kriva prirodna katastrofa niti neka globalna pandemija, već oni koji su odgovorni i koji trebaju skrbiti o gradu. Nema par dana kako su izbacili logo Zagreb volim te, a evo već pet godina – u tome je problem a ne u dizajnu – to ne uspijevaju pokazati… Bojim se da je već predugo vremena prošlo i da je, jebatga, sada ovo trajno stanje centra grada.

Odmahivanje rukom na tu konstataciju, shvatio sam već ranije, moglo bi nas skupo koštati…

Piše: Miro Par

Tekst je, uz dozvolu, u cijelosti prenesen s portala Kult Plave Kamenice.