DA JE SVIJET sve više podijeljen na interesne sfere velikih sila odnosno imperija, nije nešto što treba posebno objašnjavati početkom 2026. godine.

Isto tako, sve je jasnije da Europska unija nije jedna od tih velikih sila - štoviše, ona ni ne zna još želi li i može li biti saveznica jednoj od tih sila, ne zna ni bi li se više federalizirala ili išla u smjeru još labavije zajednice neovisnih država. Ipak, unatoč tome, postoje politike koje itekako stavljaju na kušnju što je i koliko je takva Europska unija ujedinjena.

Te politike, koje već neko vrijeme odaju nejedinstvo ove zajednice, vjerojatno će eskalirati u 2026. godini, sudeći po tome da rat u Ukrajini još traje bez jasnog rješenja na vidiku, da se Trump u korist "Amerike na prvom mjestu" sve više odriče saveznika, a nekima čak i prijeti, te da se EU i sve njezine članice pojedinačno suočavaju s neriješenim pitanjima i dugoročnim krizama kao demografska i migrantska kriza.

Nejedinstvo u migrantskoj politici

Migrantska kriza koja je neprestana od 2015. godine do danas bit će glavni test jedinstva, a time i snage EU u 2026. godini. Znamo da je ranijih godina to jedinstvo padalo u vodu zbog "neposlušnosti" Mađarske, a kojoj se onda pridruživalo sve više zemalja, naročito "nove" srednje Europe. Nejedinstvo po pitanju rata u Ukrajini još traje, ali se ono prvenstveno odnosi na "prema van" (zemlju i sukob izvan granica EU).

Migrantsko se pitanje odnosi izravno "prema unutra" stanja u zemljama članicama EU, a pogađa životnu svakodnevicu skoro jednako kao i neposredna ekonomska i socijalna pitanja. Različita iskustva s migracijama i migrantskom populacijom zadnjih deset godina, a naročito zaoštravanja najjačih zemalja EU u tom pogledu (npr. Njemačke) bitno će odrediti migrantsku politiku EU.

Vrlo moguće da ona bude u tome opet "skoro jedinstvena", ali u suprotnom smjeru – ono što je nekoć predvodila Mađarska sada polako postaje mainstream i to bi mogao biti smjer u kojemu će krenuti i ostale zemlje članice EU. Iznimke, zbog kojih bi opet palo jedinstvo EU samo sada sa suprotnih polazišta, mogle bi biti Španjolska i Portugal - vjerojatnije Španjolska.

Novi dogovor nije zaokret, nego utvrđivanje prakse koje su se godinama neformalno provodile

Još je 2024. godine usvojen Pakt o migracijama i azilu, a službeno će se primjenjivati od lipnja ove 2026. godine. Taj pakt možda najbolje od svih poteza dosad ukazuje na promjenu migrantske politike te potrebe da se u jednom novom, realističnijem okviru (nakon neuspjelih praksi od 2015. godine) promisli jedinstvo EU po ovom osjetljivom pitanju.

Sâm Pakt ne predstavlja radikalni zaokret, nego pravno kodificiranje praksi koje su se već godinama neformalno uvodile. Iako za migrantsku politiku formalno nije potreban jednoglasni konsenzus, nego kvalificirana većina, upravo se oko tog pitanja lomi politička percepcija što EU danas jest - zajednica suverenih država ili politička cjelina. U tom smislu, jedinstvo u migrantskoj politici bila bi važna poruka snage EU kao subjekta u međunarodnim odnosima jer se ipak radi o vjerojatno najvećem problemu EU kao takve.

Zašto je migrantsko pitanje ključni problem?

Zašto je migrantsko pitanje najveći problem za EU? Prvo, migrantska kriza uzrokovala je najveću destabilizaciju zemalja EU i EU kao cjeline u 21. stoljeću. Nije samo stvar u tome što nije postignuto jedinstvo svih članica EU, nego i u svemu što je ta kriza donijela sa sobom - problemi integracije (i u socijalni sustav i na tržište rada), velike kulturološke razlike između domicilne i migrantske populacije, rast percepcije nesigurnosti, pa i pojava tzv. "paralelnih društava", porast euroskeptičnih tzv. desno-populističkih opcija itd.

Drugo, dok su se zemlje EU tako borile s unutrašnjim društvenim problemima, Rusija je iskorištavala te i brojne druge slabosti, kako podupirajući opcije koje su stavljale u središte migrantsko pitanje, tako i računajući da će joj invazija na Ukrajinu bolje proći u međusobno zavađenoj EU.

Treće, migrantskoj krizi nema kraja, pritisak na granice (a time i na sigurnosni sustav) stalan je, a Europa je demografski opadajući kontinent, dok populacija odakle pristižu migranti jest u stalnom rastu. Postavlja se pitanje ne samo političke i ekonomske budućnosti EU i zemalja članica, nego i društvenog i kulturnog identiteta.

Od liberalne do restriktivne politike

Takva EU od 2015. do danas u neformalnim fazama cijelo vrijeme ustvari uvodi sve restriktivniju migracijsku politiku, a stranke centra, službeno protiv desno-populističkog antiimigrantskog diskursa, sve više prilagođavaju svoje politike rastućim pritiscima zdesna.

Prva faza 2015. i dijelom 2016. isključivo je migrantsku krizu promatrala kao humanitarnu krizu i iskazivale su se geste solidarnosti, pri čemu je najviše prednjačila Njemačka na čelu s Angelom Merkel, dok je Mađarska od početka restriktivna, a otada i politički izolirana.

Druga faza od 2016. do otprilike 2019. odnosi se na prevenciju dolazaka (najviše kroz sporazum EU i Turske, uz snažnu ulogu Njemačke), da bi nakon 2019. ušli u treću fazu normalizacije restrikcija. Konačno je ta treća faza kulminirala Paktom o migracijama i azilu kojim se restrikcije institucionaliziraju.

To predvode zemlje centra - od Njemačke koja je u početku imala najliberalniju migrantsku politiku, preko Austrije, Nizozemske i Švedske koje su na svojoj koži osjetile posljedice nekontroliranih migracija - od neuspješnosti integracije, porasta kriminala, do rasta euroskeptičnih antiimigrantskih opcija. Mađarska je ostala toliko na "tvrdoj" poziciji da joj nije odgovarao ni takav Pakt, a po svemu sudeći, njegova praksa i mogući novi pakt u budućnosti neće biti daleko od mađarskih početnih postavki.

Jedinstven stvar EU pokazao bi da Europa nije vreća za napucavanje

Jedinstveni stav EU po ovom pitanju signalizirao bi da je moguće da se ova zajednica neovisnih država može nositi s vlastitim (svakako nadnacionalnim) problemima i da nije vreća za napucavanje kakvom je svakako smatra Putin, a vrlo vjerojatno i Trump.

Da opet neće biti konsenzusa, samo s druge strane, ukazuje još uvijek vrlo liberalno držanje Španjolske koja i po drugim sličnim pitanjima prkosi političkom zaokretu na razini EU. Iako je Španjolska uistinu jedna od rijetkih zemalja u kojima je lijevi centar na vlasti, valja napomenuti da ovo čak više i nije toliko pitanje gdje se razdvajaju ljevica i desnica – primjerice, Danska sa socijaldemokratskom vlašću već neko vrijeme ima prilično restriktivnu migrantsku politiku (što ju je na neki način i obranilo od desno-populističkih tendencija).

Ovaj prvi test koliko se EU uistinu može ponašati kao jedinstveni subjekt vjerojatno neće završiti dobro po EU - unatoč tendenciji restriktivnijih politika, sad će "crne ovce" biti zemlje (ili samo jedna zemlja – Španjolska) s liberalnijom migrantskom politikom.

EU bi mogla dokazati da ne zna rješavati vlastite ključne probleme 

Nadalje, moguće da će "suverenistički prvaci" poput Mađarske i dalje biti nezadovoljni i ovoliko institucionaliziranom restriktivnom politikom. Prema tome, izgleda da će i ovo ostati unutarpolitičko pitanje pojedinih država članica, bez obzira na slične politike koje su postale mainstream. Na dobitku će u konačnici vjerojatno opet biti imperiji koji će i o drugim pitanjima, na kojima se lomi subjektivitet EU (kao npr. odnos prema ratu u Ukrajini), vidjeti da jedino ima smisla pojedinu državu članicu dovoditi bilateralno na zajednički stol.

Ako se zajednička migrantska politika pokaže neprovedivom ili politički neodrživom, to neće biti samo neuspjeh jedne politike, nego potvrda da Europska unija još uvijek nije politički subjekt sposoban rješavati vlastite strukturne probleme. U tom slučaju, logika bilateralnih odnosa velikih sila - logika imperija - postat će ne iznimka, nego pravilo.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala