VISOKO na Arktiku, u blizini Sjevernog pola, Svalbard je jedinstven geopolitički slučaj - arhipelag je dio Norveške, ali je reguliran posebnim sporazumom iz razdoblja nakon Prvog svjetskog rata koji gotovo svakome omogućuje život na otocima bez vize.

Desetljećima su znanstvenici dolazili u međunarodnu istraživačku postaju, Norvežani i Rusi su održavali šahovske turnire, a kineski i europski studenti zajedno su se vozili motornim sanjkama. Međutim, danas Norveška nastoji čvršće potvrditi svoj suverenitet, ukida pravo glasa strancima, blokira prodaju zemljišta stranim kupcima i pooštrava nadzor nad stranim istraživačima, piše The New York Times.

Ove mjere dio su nove ere geopolitičkog nadmetanja, potaknutog globalnim zatopljenjem i borbom za resurse. Norveški potezi izazvali su oštre prigovore europskih i NATO saveznika.

"Moramo zaštititi svoj dio Arktika"

Norveška, s druge strane, inzistira da mora zaštititi svoj dio Arktika kako Svalbard ne bi postao polazišna točka za neprijateljske sile. Arhipelag je strateški važan za preuzimanje satelitskih podataka, praćenje putanja projektila te zbog potencijalnih nalazišta rijetkih metala ispod okolnog mora.

Kontrola nad Svalbardom osigurava dominantan položaj na Arktiku, području od sve veće sigurnosne važnosti za Europu, Sjevernu Ameriku i Aziju. Američki dužnosnici optužuju kineske istraživače za provođenje ilegalnih vojnih istraživanja, dok Rusija ističe svoja prava na Svalbardu jezikom sličnim onome kojim je opravdavala svoje postupke u Ukrajini.

"Norveška se sada nalazi u najozbiljnijoj sigurnosnoj situaciji od 1945. godine", izjavio je u intervjuu norveški državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova, Eivind Vad Petersson. Prema njegovim riječima, nacije su Svalbard predugo smatrale "nekom vrstom slobodne zone, gdje svatko tko želi može doći i raditi gotovo što god želi". "To nije činjenica", dodao je. "Ovo je norveški suvereni teritorij. Stoga to malo jasnije ističemo."

Više nije tako udaljen

Leif Terje Aunevik, gradonačelnik Longyearbyena, najvećeg grada na Svalbardu, stigao je na arhipelag prije više od 25 godina kao vozač psećih zaprega. Sjeća se da ga je Svalbard privukao kao "egzotično, čudno mjesto". "Imao sam ovu teoriju da što sjevernije idete, ljudi postaju divljiji", rekao je. Danas, priznaje, Svalbard više nije tako divlji.

Longyearbyen ima restorane, hotele, svakodnevne letove za kopno i 2500 stanovnika iz 50 različitih zemalja, dvostruko više nego kad je on stigao. Prije nekoliko stoljeća, Norvežani su Svalbard smatrali ničijom zemljom (terra nullius).

Nakon Prvog svjetskog rata, pobjedničke sile priznale su norveško pravo na arhipelag, ali uz uvjete. Svalbardski sporazum iz 1920. zabranio je vojne aktivnosti i svim potpisnicama dodijelio jednak pristup lovu, ribolovu, rudarstvu i posjedovanju zemlje. Od tada je sporazum potpisalo gotovo 50 zemalja, uključujući Kinu i tadašnji Sovjetski Savez.

Bitka za morsko dno

Nedavna istraživanja pokazala su da se na oceanskom dnu oko Svalbarda nalaze goleme količine bakra, cinka, kobalta, litija i rijetkih zemnih elemenata, ključnih za nove tehnologije. U siječnju 2024. norveška vlada objavila je da će provoditi istraživanje dubokomorskih minerala na području veličine Njemačke, uključujući vode oko Svalbarda.

Ta je objava izazvala zabrinutost. Ekološke skupine u Norveškoj usprotivile su se zbog potencijalne prijetnje morskom životu. U inozemstvu je potez viđen kao zadiranje izvan okvira Svalbardskog sporazuma. Rusko Ministarstvo vanjskih poslova potez je osudilo kao "nezakonit", podsjećajući Norvešku da "ne vrši bezuvjetni suverenitet" nad arhipelagom.

Island i Europska unija također su izrazili neslaganje s norveškim stavom. Zbog pritiska oporbenih stranaka, norveška vlada pristala je pričekati četiri godine prije izdavanja dozvola za rudarstvo na morskom dnu, no Ministarstvo energetike potvrdilo je da cilj ostaje "profitabilno i održivo" istraživanje minerala.

Manje dobrodošli nego prije

Braća Nathapol i Nattanagorn Nanthawisit stigli su na Svalbard s Tajlanda kao dječaci prije više od 20 godina. Njihova majka došla je raditi kao sobarica, a oni su se brzo prilagodili, naučili norveški i osjećali se kao dio društva. "Osjećamo se Norvežanima", rekao je Nathapol.

Međutim, prije nekoliko godina situacija se počela mijenjati. Vlasti su prvo proglasile tajlandske i neke druge strane vozačke dozvole nevažećima, što je kod mnogih stranaca stvorilo osjećaj nesigurnosti.

Zatim je vlada promijenila izborna pravila. Prije tri godine objavljeno je da stranci na Svalbardu ne mogu glasati na lokalnim izborima ako prethodno nisu živjeli na kopnenoj Norveškoj najmanje tri godine. Državni tajnik Petersson izjavio je da je to "trebalo učiniti davno", dodajući da Svalbardski sporazum jamči "jednak pristup, a ne jednaka prava".

Na prodaju? Ne tako brzo

Norveška vlada kontrolira 99 posto zemljišta na Svalbardu, a na preostalom dijelu ne dopušta prodaju strancima. Tijekom proteklog desetljeća, skupina privatnih norveških vlasnika pokušavala je prodati parcelu od oko 50 četvornih kilometara. Prema njihovom odvjetniku, Peru Kyllingstadu, interes su pokazali kupci iz SAD-a i europskih zemalja potpisnica sporazuma.

Zemljište je oglašavano kao lokacija od "ekološke, znanstvene i ekonomske važnosti" s "jedinstveno povoljnim uvjetima za satelitsku komunikaciju", s obzirom na blizinu Sjevernog pola. Međutim, norveška vlada je 2024. godine donijela kraljevski dekret kojim je strogo ograničila prodaju, navodeći da bi mogla "naštetiti nacionalnim sigurnosnim interesima".

Odvjetnik Kyllingstad smatra da je stav vlade nezakonit i da se time pokušava prisiliti vlasnike na prodaju po niskoj cijeni. "Ono što je na kocki je vjerodostojnost Norveške kao države vladavine prava na Svalbardu", rekao je.

Ruska prisutnost

U Barentsburgu, ruskoj rudarskoj koloniji na Svalbardu, prisutnost Rusije seže stoljećima unatrag. Iako je broj stanovnika pao s više od 1000 na oko 300, a nekadašnja bolnica je napuštena, Rusi jačaju svoje veze s arhipelagom. Nedavno je u Barentsburg stigao i stalni svećenik Ruske pravoslavne crkve, Pjotr Gramatik, što norveški dužnosnici vide kao jedan od napora Moskve da ojača utjecaj.

Ruski dužnosnici ističu povijesne veze i naglašavaju da imaju obvezu zaštititi govornike ruskog jezika na Svalbardu, slično kao u Ukrajini. Ivan Lavrentiev, znanstvenik Ruske akademije znanosti, smatra da Rusija nikada neće napustiti Svalbard. Iako rudnik ugljena posustaje, Barentsburg je najzapadnija točka Rusije na Arktiku i strateški važan. "Dakle, rudarit ćemo zauvijek", rekao je.

Kineske aktivnosti i norveška reakcija

Ispred kineske istraživačke stanice Žuta rijeka, unutar međunarodnog centra Ny-Alesund, već 20 godina stoje dva granitna lava. Prošlog srpnja, oko 200 turista iz Kine iskrcalo se s kruzera, mahalo kineskim zastavama i fotografiralo se ispred stanice, što je navelo norveške vlasti da pozovu kineske diplomate na razgovor.

Norvežani su također naredili Kinezima da uklone lavove, smatrajući ih simbolom nespojivim s norveškim suverenitetom. U američkom Kongresu postoji zabrinutost da Kina na Svalbardu provodi vojna istraživanja, što sporazum zabranjuje. Navodi se da kineski znanstvenici imaju pristup snažnom radarskom sustavu te da su podaci iz najmanje tri istraživačka projekta podijeljeni s kineskom obrambenom organizacijom.

Prošlog srpnja, Sveučilišni centar na Svalbardu, pozivajući se na sigurnosni rizik, prvi put je zabranio pristup kineskim studentima. Kinesko veleposlanstvo u Norveškoj odbacilo je kritike kao "iskrivljavanje činjenica i neutemeljene spekulacije".