BROJ slučajeva samovoljnog napuštanja postrojbe i dezertiranja u ukrajinskoj vojsci raste u trenutku kada se zemlja suočava sa sve većim nedostatkom pješaštva na bojišnici, što ruskim trupama omogućuje napredovanje u slabo popunjenim sektorima. U listopadu 2025. godine broj takvih slučajeva dosegnuo je rekordnih 21.602, piše The Kyiv Independent.

Vojnik Jaroslav, 33-godišnji zamjenik zapovjednika voda koji se vojsci pridružio 2015., napustio je svoju postrojbu zbog frustracije zapovjedništvom i onoga što je opisao kao "ravnodušnost" vodstva prema životima vojnika. Tvrdi da je zapovjedništvo neprestano naređivalo misije koje su dovodile do nepotrebnih žrtava, poput dugih marševa preko otvorenih polja pod prijetnjom dronova. "Zapovjednik zna kamo šalje dečke, a on, taj gad, i dalje ih šalje, moglo bi se reći, u smrt", rekao je Jaroslav.

Novi ministar obrane Mihajlo Fedorov izjavio je u govoru 14. siječnja da je oko 200.000 vojnika trenutačno samovoljno napustilo postrojbe. Potpukovnik Kirilo Berkal, zamjenik zapovjednika elitnog Trećeg armijskog korpusa, rekao je da bi se povratkom borbeno sposobnih vojnika ponovno stekla sposobnost "provođenja protunapadnih operacija duž cijele fronte".

Samovoljno napuštanje postrojbe (AWOL) odnosi se na vojnike koji napuštaju jedinice bez dopuštenja, ali s namjerom povratka, dok dezertiranje označava odlazak radi trajnog izbjegavanja vojne službe. Oba djela kaznena su prema Kaznenom zakonu Ukrajine i tijekom ratnog stanja kažnjavaju se zatvorskom kaznom od pet do 12 godina.

Gubitak povjerenja u zapovjedništvo

Za mnoge vojnike odluka o odlasku počinje gubitkom povjerenja u zapovjedništvo, nakon naredbi koje doživljavaju kao smrtnu presudu. Časnici navode da takve zapovijedi često proizlaze iz zapovjedne strukture sovjetskog tipa, u kojoj više vodstvo nalaže podređenima da po svaku cijenu drže položaje, neovisno o stvarnom stanju na terenu.

Ilija, 30-godišnjak koji je dezertirao 2024. nakon pola godine službe kao zapovjednik tenkovske posade, na taj se korak odlučio nakon sedam misija koje je doživio kao "jednosmjerne". Njegova desetogodišnja kći neprestano ga je molila: "Nemoj umrijeti." Ilija je dodao: "Ili ćeš poginuti, ili ćeš poginuti - nema druge opcije."

Drugi dezerter, Ruslan, napustio je svoju mehaniziranu brigadu u ožujku 2022., nakon jurišne misije u Harkivskoj oblasti. Tvrdi da je njegova satnija od 70-ak ljudi poslana u selo za koje im je rečeno da je prazno, no ondje ih je dočekalo oko 2000 ruskih vojnika. Vratilo ih se samo 16. "Ja sam patriot, ali nisam spreman umrijeti i hraniti zemlju zbog nečijih medalja i promaknuća", rekao je Ruslan.

Zapovjednici satnija i vodova često se pokušavaju oduprijeti naredbama koje smatraju "besmislenima", ali ih na kraju moraju provesti kada više zapovjedništvo inzistira na držanju položaja pod svaku cijenu.

Iscrpljenost i nedostatak ljudstva

Stalni pritisak i prebacivanje s jednog žarišta na drugo iscrpljuju vojnike, a nedostatak osoblja produljuje njihovo vrijeme provedeno na bojišnici. "Vojnici su stisnuti do krajnjih granica, jer nema dovoljno ljudi, pa mjesecima ostaju na terenu", rekao je časnik za psihološku podršku iz 80. zračno-desantne brigade.

Ruslan Gorbenko, zamjenik predsjednika parlamentarnog odbora, izjavio je da neke brigade djeluju sa svega 30 posto kapaciteta zbog nedostatka novih, motiviranih vojnika. Zapovjednici satnija također ističu da rijetko dobivaju popunu, a novi vojnici često su loše obučeni ili fizički nesposobni za borbu, što ih prisiljava da produžuju boravak postojećih vojnika na bojišnici.

Sustavni problemi i potraga za rješenjem

Zapovjednici ističu da Ukrajina mora riješiti probleme u kulturi zapovijedanja i sustavu upravljanja vojskom, umjesto da se oslanja isključivo na kažnjavanje. Potpukovnik Bogdan Krotevič, bivši načelnik stožera brigade Azov, za porast problema okrivio je "nezdrav sustav upravljanja". "Vojne reforme trebale su biti provedene prije godinu dana", rekao je Krotevič, nazivajući problem "kritičnim".

Ministar obrane Fedorov najavio je analizu učinka zapovjednika temeljenu na rezultatima, a ne na činu, kao jedan od ključnih koraka. Glavni stožer priopćio je da su već poduzete mjere poput poboljšanja medicinskih pregleda i olakšavanja procedura za vojnike koji se zbog bolesti ili ozljeda ne mogu vratiti u službu.

Potpukovnik Berkal smatra da je za smanjenje broja bjegova ključno da zapovjednici daju prednost životima vojnika. "Vojnici koji se osjećaju zbrinuto, od kvalitetne obuke do borbenih operacija, razumiju cijenu svoje prisutnosti u ratu", rekao je.

Taras Čmut, voditelj zaklade "Vrati se živ", naglasio je da je riječ o "problemu za državu", a ne isključivo za vojsku. "Pitanje je hoćemo li nešto poduzeti po tom pitanju ili nećemo učiniti ništa. Ako država ne želi izgubiti rat, mora reagirati na ove probleme", zaključio je Čmut.