RELJA Bašić, legendarni glumac kojeg publika pamti kao gospodina Fulira iz kultnog filma "Tko pjeva zlo ne misli", rođen je 14. veljače 1930. u Zagrebu, a preminuo je 7. travnja 2017. godine. Njegova majka Elly Bašić bila je cijenjena glazbena pedagoginja i pijanistica, a otac Ivo Prišlin dirigent. Nakon razvoda Elly se preudala za dirigenta Mladena Bašića.

Do 2010. godine Relju Bašića redovito se moglo vidjeti u šetnji središtem Zagreba. Tada je, nakon loma bedrene kosti i napuknuća zdjelice, uglavnom bio vezan uz stan u Ilici. Do tada je odigrao 3766 predstava, snimio 137 domaćih i stranih filmova te potpisao 26 režija.

Zanimanje za glumu pokazivao je odmalena

Bašić je isticao da je u svojoj obitelji bio peta generacija pravih Zagrepčana. "Uvijek sam bio okružen intelektualcima poput Ranka Marinkovića, Bratoljuba Klaića, Borisa Papandopula... To mi je imponiralo, ali je ujedno bilo i hendikep", rekao je jednom prilikom. Objasnio je i da je bio prvi Zagrepčanin koji je uspio proći sve prijemne ispite na Akademiji, na kojoj se smatralo da se u Zagrebu ne govori dobar štokavski.

Zanimanje za glumu pokazivao je odmalena, a poslije je diplomirao glumu na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. U mladosti se bavio i glazbom kako bi se uzdržavao. "Počeo sam svirati kao student na ljetnim gažama na moru da bih se prehranio, a u Zagrebu sam dobar dio mladosti proveo u orkestru Miljenka Prohaske", ispričao je 1969. godine.

Početak karijere i uloga koja ga je proslavila

Godina 1954. bila je jedna od ključnih u njegovoj karijeri jer je tada upoznao slavnog francuskog glumca Gérarda Philipea. "Ja sam bio jedini student na Akademiji koji je pohađao privatne satove francuskog jezika i dobro govorio francuski. Zato mi je Gérard Philippe odlučio dati dvomjesečnu stipendiju u Parizu. Dok nisam otišao onamo, nisam ni znao da to uključuje i stanovanje u njegovoj kući", prisjetio se Bašić.

U Hrvatskom narodnom kazalištu glumio je do 1967., a potom je postao samostalni umjetnik. Sedamdesetih je s kolegama osnovao prvo hrvatsko putujuće privatno kazalište, Teatar u gostima, na čijem je čelu ostao do gašenja 2004. godine.

"Počele su se pojavljivati televizijske sapunice koje se nisu uklapale u naš način razmišljanja i došlo je do fizičkog zamora pa sam odlučio nakon trideset godina i 3766 izvedbi zatvoriti Teatar u gostima", objasnio je.

Na filmu je debitirao 1954. u "Koncertu" Branka Belana, a Zlatnu arenu u Puli dobio je 1966. za ulogu u "Rondu" Zvonimira Berkovića. Ipak, uloga koja ga je najviše obilježila bila je ona gospodina Fulira u filmu "Tko pjeva zlo ne misli", koji je poslije proglašen najboljim domaćim filmom svih vremena.

"Tražeći telefonski liječničke i farmaceutske usluge uvijek kažem: 'Ovdje Relja Bašić, ali možda me se bolje sjećate kao gospodina Fulira'", šalio se glumac.

Međunarodna karijera

Kao poliglot koji je tečno govorio nekoliko stranih jezika, Bašić je ostvario i zapaženu međunarodnu karijeru. Snimao je s velikanima poput Franca Nera, Petera Ustinova i Emme Thompson. S Marcellom Mastroiannijem 1957. snimio je svoj prvi film izvan Hrvatske, a godinama poslije Mastroianni ga je slučajno sreo u Rimu i srdačno pozdravio.

Posebno je pamtio prijateljstvo s Richardom Burtonom, s kojim je glumio u "Sutjesci". "Zbog financijskih razloga snimanje 'Sutjeske' imalo je dvije višednevne pauze, a Richard i Elizabeth Taylor uzeli su me pod svoje! Njih dvoje ili su se beskrajno voljeli ili su se tukli, svađali i razbijali. Bilo je vrlo zanimljivo gledati to iz neposredne blizine", prisjećao se Bašić.

Zanimljivu epizodu doživio je i s gitaristom Rolling Stonesa Keithom Richardsom i njegovom tadašnjom suprugom Anitom Pallenberg, s kojom je snimao film "Michael Kohlhaas" u Slovačkoj 1969. godine. "Anita je glumila moju ženu, a Keithu se toliko svidjelo na setu da je preklinjao da mu se dodijeli uloga kako bi snimao s nama. I dobio je ulogu mog sluge", ispričao je Bašić.

Dodao je i da su ga neprestano nagovarali da proba hašiš, što je jednom prilikom u Londonu i učinio, ali nije završilo slavno. "Hašiš je počeo djelovati pa sam gurnuo glavu kroz prozor i iz taksija povraćao po cijelom Londonu", prepričao je kroz smijeh.

Posljednje godine i privatni život

Nakon nesreće zbog koje je bio vezan uz stan, najteže mu je padala društvena izolacija. "Ne samo da mi fali gluma, fali mi kontakt s kazalištem. Živim na stometarskoj distanci od Gavelle, HNK-a, Komedije i ZKM-a, a nemam pojma što se u njima događa", govorio je s tugom, kritizirajući tadašnje sapunice kao "čisti bijeg glumca u potrazi za honorarom".

Ipak, najvećom životnom srećom smatrao je svoje kćeri, Ninu i Niku, koje je dobio u dva braka. "Nikad nisam želio sina jer sam uvjeren da žensko dijete puno dulje ostaje emotivno vezano uz obitelj i dom i roditelj na njih može više računati. To je istina!", istaknuo je.