IMA TOME već tri ljeta kako je izraelski premijer Benjamin Netanyahu usred rata u Gazi izjavio: "Morate se sjetiti što vam je Amalek učinio, kaže naše Sveto Pismo. I mi se sjećamo."

Bilo je tih dana moderno među njegovim istomišljenicima ponavljati istu frazu. Nedavno ju je Netanyahu opet izgovorio, ovaj put imajući na umu Iran. Kako ćemo vidjeti, nije slučajna ta poveznica ( i duboko pogrešna).

Svakako treba izučiti što je to Biblija rekla o Amaleku. Ali je puno važnije što učiniti s tim tekstom.

Zla rodbina Izraelaca

Pretpostavljam da ste već čuli priču o Jakovu i Ezavu, dvojici Izakovih sinova (i Abrahamovih unuka). Knjiga Postanka 36,9-12 nabraja i Ezavovo potomstvo, jedan od njegovih unuka zove se Amalek.

No, ti su rodbinski odnosi ubrzo zaboravljeni i stoljećima kasnije Amalekovi potomci napadaju Izraelce koji su se upravo vratili iz Egipta. Jošua predvodi Izraelce u dramatičnoj pobjedi, a nakon bitke Jahve veli Mojsiju da će potpuno izbrisati spomen na Amalečane (Izlazak 17,15).

Nešto kasnije opet dolazi do sukoba, ovaj put Izraelci izvlače deblji kraj (Brojevi 14,45), da bi smo onda u Sucima čitali kako su Amalečani iznova napadali tada razjedinjena izraelska plemena (Suci 6 i 7).

Stoljećima nakon prvih sukoba prorok Samuel nalaže prvom izraelskom kralju Šaulu da izvrši "herem" nad Amalečanima. Ako vam riječ "herem" nije jasna, evo vam Samuelovog objašnjenja: "Pobij muškarce i žene, djecu i dojenčad, goveda i ovce, deve i magarce!" (Prva Samuelova 15,3). Šaul je ključni dio zadaće uspješno izvršio pobivši sve Amalečane do granice s Egiptom (redak 7-8).

Povratak iz mrtvih

Kad god vam netko izbaci tvrdnju da u Bibliji nema proturječja, spomenite im Amalečane. Jer, unatoč tome što maloprije navedeni tekst jasno kaže da je Šaul "pobio sav narod" (uključujući žene i djecu), svega nekoliko godina kasnije evo opet Amalekovih potomaka kako razaraju dva izraelska grada te stanovnike odvode u ropstvo. 

Zanimljivo je da tekst napominje kako nisu ubili nikoga (Prva Samuelova 30,2), očito su bili skloniji pljački nego prolijevanju krvi. David s četiristo ljudi iznenadno napada bezbrižne Amalečane, ovaj put on neće njih odvesti u ropstvo, nego nad njima izvršiti herem (sad već znate što ta riječ znači). 

No, pisac ovoga teksta svjestan je kako su Amalečani već jednom bili potpuno uništeni, pa da se ne bi opet dogodilo njihovo mistično vraćanje iz mrtvih veli i da je četiristo amalečkih mladića pobjeglo na devama (redak 17). 

Taj tekst i inače zvuči realističnije, jasno vam je da se ne radi o sukobu velikih vojski (pa ni o masovnim ubojstvima), to je bliže onome što nam i arheologija govori o tadašnjim borbama u Palestini.

U dosadnim rodoslovljima Prve Ljetopisa nalazimo i podatak da su se negdje u vrijeme kralja Hezekije (koji je vladao 715-686 g. p.n.e.) potomci Jakovljevog sina Šimuna naselili u kraju gdje su naišli na ostatke Amalečana što su se ranije spasili - i sve ih, kako je već Jahve zapovijedio, lijepo pobili.

I time se biblijska priča o Amalečanima zauvijek završava.

Tko su uopće oni?

A to je ujedno i jedina priča koju imamo o njima, asirski i egipatski spisi nigdje ih ni ne spominju. Nemamo pouzdanu povijest, premda možda ima i uspomena na realne sukobe s polunomadskim plemenima u Palestini. Sam naziv "Amalek" nije jasan, očito je u pitanju strana riječ, koju su pisci odnekuda čuli.

Treba imati na umu da biblijski autori pišu uvijek povijest s agendom, priča o Amalečanima je tu i da istakne moralnu nadmoć Davida nad Šaulom. Ako bi tko htio sve to tumačiti potpuno doslovno, morao bi se suočiti sa surovošću Jahvinog eksplicitnog poziva na istrebljenje cijelog naroda.

No, nikada ni ne raspravljam s tekstom pisanim prije više od dvadeset stoljeća, nego isključivo s njegovim tumačenjima. Bilo bi jako glupo s moje strane da vam sada nabijam na nos notornu činjenicu o biblijskom iskrivljavanju povijesti, ali, evo, nakon više od dva milenija nepostojanja Amalečani su nam se vratili, ovaj put kroz političke i vojne parole.

Znam da će netko vrlo lako iskoristiti Netanyahuove izjave da oblati sve Židove. No, oni su zapravo jedan sasvim normalan narod koji se po ključnim etičkim i političkim pitanjima dijeli na više skupina i ne gude svi istu priču.

Tako su se i njihovi rabini oduvijek razlikovali po pitanju tumačenja tekstova, neki su u tome vidjeli proročanstvo o konačnom apokaliptičkom sukobu Mesije s arhineprijateljem Sotonom (kojega Amalečani metaforički predstavljaju). A neki će reći da se zapovijed o istrebljenju Amalečana odnosi zapravo na naše loše postupke, da njih treba potpuno odstraniti (slično je mislio i antički kršćanski teolog Origen).

"Netanyahu je Amalek"

Naravno, kad god bi se pojavio neki nepomirljivi neprijatelj židovskog naroda, njemu se pripisala i povezanost s Amalekom. Još se u antici perzijskog moćnika Hamana, koji je naumio pobiti sve Židove u carstvu, smatralo Amalekovim potomkom. Otuda se podsjećanje na Amaleka ponavlja prije praznika Purima, a otuda se vratilo i u okviru sadašnjeg rata s Iranom. 

No, znamo da je cijela ta priča o Hamanu, kralju Ahasveru i njegovoj židovskoj supruzi Esteri obična legenda, bez ikakvog povijesnog osnova. U kojoj na kraju krajeva sam perzijski kralj staje na stranu Židova. Iz povijesti znamo da su Perzijanci dali Židovima političku autonomiju i potpunu vjersku slobodu.

Neki su rabini smatrali da potomci Amaleka žive u ondašnjoj carskoj Njemačkoj, pa je ugledni rabi Joseph Chaim Sonnenfeld odbio pozdraviti cara Wilhelma tijekom njegova posjeta Jeruzalemu 1898. godine. Naravno da je u vezu s Amalekom doveden i onaj Nijemac koji vam je prvi pao na pamet kao moguća poveznica.

A neki su, pak, rabini utemeljitelje cionističkog pokreta smatrali Amalekom. Stoga će nedavno rabi Elhanan Beck reći da je Netanyahu Amalek. Grijeh cionista, prema njima, jest prije svega u tome što pravo na obnovu Izraela pripada isključivo Mesiji, a ne nekoj političkoj sili.

Nemam nakanu sada davati svoje tumačenje Amaleka, ono, napokon, nije ni bitno. Mogu samo pozvati sve koji imalo razmišljaju da od jednog strahovitog biblijskog teksta ne prave još grozomorniji politički program.

U svakom narodu imate kojekakvog smeća koje treba raščistiti, ali ne postoji narod kojega u cijelosti treba zatrti.

I nema nikakvog izgovora za ubijanje civila, poglavito djece.

Toliko smo dosad valjda naučili.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

***

Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Skeptički eseji o religiji" možete nabaviti ovdje.

Od Galileijevih sukoba s Crkvom, u prvoj polovici 17. stoljeća, do danas traje napetost između religije i prirodnih znanosti zbog različitih pogleda na svijet. U današnje doba ta je napetost čak i pojačana s obzirom na napredak prirodnih znanosti s jedne strane, i aktualne trendove jačanja konzervativizma u cijeloj Europi s druge.