Iran i Ukrajina više nisu dva odvojena rata
KADA se ruski predsjednik Vladimir Putin u Sankt Peterburgu rukovao s iranskim ministrom vanjskih poslova Abbasom Aragčijem, taj fizički kontakt bio je simbol povezanosti dviju nacija koja je posljednjih tjedana postala kristalno jasna. Putin je Aragčiju poručio kako Rusija vidi "koliko se iranski narod hrabro i herojski bori za svoju neovisnost i suverenitet", istovremeno gurajući Rusiju u ulogu diplomatskog posrednika u ratu u koji su upleteni SAD i Izrael.
Najjednostavnije bi bilo sve to odbaciti kao još jedno protuzapadno poziranje, puno lažnih osmijeha i hladnih pogleda. No, stvarnost je složenija: dva rata o kojima Washington i dalje voli raspravljati u odvojenim sobama sada su neraskidivo povezana. Jednostavno rečeno, sukobi u Iranu i Ukrajini više nisu odvojeni.
Kraj "odvojenih mapa" u Washingtonu
Američka navika da Iran i Ukrajinu drži u različitim vanjskopolitičkim fasciklima danas više nalikuje na birokratsku inerciju nego na stratešku disciplinu. Američka obavještajna zajednica još je u ožujku upozorila da "selektivna suradnja" Kine, Rusije, Irana i Sjeverne Koreje pomaže tim državama da kontriraju akcijama SAD-a. Pritom je iranska vojna potpora, prvenstveno kroz dronove Shahed, bila ključna pomoć Moskvi na ukrajinskom ratištu.
Europski saveznici su, pod uvjetom anonimnosti, već počeli puštati informacije u medije kako Rusija pomaže Iranu znatno više nego što Washington javno priznaje. Ti isti saveznici ratove u Iranu i Ukrajini vide kao jedno isprepleteno klupko.
S druge strane, američki ministar vanjskih poslova Marco Rubio ponudio je najjasniji kontraargument rekavši kako "Rusija ne čini ništa za Iran što bi na bilo koji način ometalo ili utjecalo na učinkovitost američkih operacija". Iako bi to moglo biti točno u uskom operativnom smislu – unatoč zabrinjavajućim izvještajima da Rusija Iranu šalje obavještajne podatke za napade na američke ciljeve – takav stav potpuno promašuje širu stratešku bilancu.
Poveznica Donbasa i Teherana je - nafta
Putinov sastanak s Aragčijem za Moskvu nije bio pokušaj spašavanja Teherana. Rusiji ta kriza služi kako bi održala, pa čak i pojačala pritisak na Ukrajinu u ratu koji je Putin pokrenuo u susjedstvu, a koji je trenutno u pat poziciji. Zapravo, Putin trenutno nema previše motiva da spašava Teheran, čak i kad bi to mogao: iranska muka je izravna ruska prilika.
Prva poveznica između Teherana i Donbasa ide preko nafte. Think-tank Chatham House tvrdi da su više cijene energenata i privremeno američko popuštanje pritiska na rusku naftu napunili moskovski proračun upravo u trenutku kada su sankcije počele ozbiljno stiskati rusko gospodarstvo.
Štoviše, ruski prihodi od poreza na naftu trebali su se praktički udvostručiti – na oko 9 milijardi dolara u travnju – i to upravo zbog naftne i plinske krize izazvane američkim i izraelskim napadima na Iran, pokazuju izračuni Reutersa. Chatham House napominje da su ruski prihodi od izvoza nafte u veljači pali na 9,5 milijardi dolara, što je bila najniža razina od početka invazije 2022. godine.
Trumpov "poguranac" za Putina
Upravo je u tome bit: kriza u Iranu nije učinila Rusiju suštinski snažnom, ali je popustila pritisak koji su Ukrajina i njezini partneri godinama gradili napadima na infrastrukturu i trgovinskim sankcijama. Postoji opasnost da bi dugotrajni globalni šok na tržištu mogao smanjiti potražnju i dugoročno naštetiti Rusiji, ali kratkoročni efekt je jasan – hrpa gotovine za ratnu ekonomiju koja mora plaćati vojsku i naoružanje dok se bori s visokom inflacijom i kamatama.
Zanimljivo je da je Trumpova administracija dodatno "pogurala" Putina tako što je privremeno ublažila naftne sankcije Rusiji kako bi smirila nagli skok cijena goriva izazvan ratom u Iranu. Prvi put nakon dugo vremena, Putin je u debelom plusu zahvaljujući "crnom zlatu".
Druga ključna poveznica je protuzračna obrana, gdje je matematika nemilosrdna. Izrael, saveznici u Perzijskom zaljevu i Ukrajina sada se natječu za iste presretače američke proizvodnje, a zalihe su sve tanje. Predsjednik Volodimir Zelenski upozorio je da su sustavi Patriot ključni za presretanje ruskih balističkih projektila, ali je i priznao surovu realnost: "Moramo biti svjesni da mi danas nismo prioritet."
Bitka za sustave Patriot
Američka vojska je ovog mjeseca tvrtki Lockheed Martin dodijelila ugovor vrijedan 4,7 milijardi dolara kako bi ubrzala proizvodnju presretača PAC-3 MSE. Plan je povećati godišnji kapacitet sa 600 na 2.000 jedinica, ali za to će trebati sedam godina. Taj plan je možda nužan, ali on ne puni skladišta danas.
Strateška posljedica je jednostavna: svaka nova raketna kriza u bilo kojoj regiji povećava konkurenciju za obrambene sustave koje Kijev najviše treba. Što su ruski zračni napadi učinkovitiji, to je veći politički pritisak na Zelenskog da završi rat što prije, vjerojatno pod uvjetima koji neće ići u korist Kijeva.
Treća poveznica je diplomatski fokus, najrjeđa roba u bilo kojoj administraciji. Pregovori Ukrajine i Rusije pod okriljem SAD-a postali su neizvjesni jer se Trump koncentrira na Iran. Zelenski je otvoreno rekao da su prioritet i fokus partnera trenutno na Iranu, dok je ruska ratna ekonomija mobilizirana za dugotrajan sukob.
Dok je Washington fokusiran na Iran, Putin ima odriješene ruke
To ne znači da se Iran može ignorirati – kriza u Hormuškom tjesnacu pogađa brodarstvo, cijene energenata i američke sigurnosne obveze. No, to znači da Putin profitira kada Washington raspravlja o Iranu kao da je rat u Ukrajini na pauzi.
Dok je Washington rastrojen događanjima u Iranu, pritisak Bijele kuće na Moskvu da prekine rat u Ukrajini postaje još slabiji – a Ukrajinci i Europljani smatraju da ni do sada nije bio dovoljno snažan. To Rusiji daje prostor da pojača agresiju i gradi prednost prije bilo kakvih budućih pregovora.
Putin možda nema puno jakih karata u rukama, piše Newsweek, ali mu je pozicija znatno jača upravo zbog Irana. Lekcija je jasna: američki rivali sve više koriste poveznice između ratišta koje Washington presporo prepoznaje. Politika prema Ukrajini sada mora uzeti u obzir utjecaj Irana na naftna tržišta, zalihe projektila i kalendar pregovora.
Ako Washington želi spriječiti da o sudbini Ukrajine odluči iscrpljenost, ne smije Bliski istok tretirati kao "zaseban tab" u pregledniku. Rat u Ukrajini mogao bi se odlučiti ne samo na prvoj liniji fronte, nego i kroz posljedice krize udaljene 2.500 kilometara.