JESTE li čuli za onaj film o boksaču koji je kao klinac ubio čovjeka, otišao u zatvor, počeo boksati, izašao van, skoro postao svjetski prvak, pucao na svoju ženu i opet ubio čovjeka? Naravno da niste, jer čak ni ostarjeli i dokoni holivudski redatelji kojima pred kraj karijere fali motiva i imaginacije nemaju vizije takvih bizarnih životnih priča. E pa, takvi nisu čuli za Rona Lylea, čovjeka koji je sve to napravio. Pritom je umro tri puta i dvaput oživio.

Dijete pastora i unuk graditelja crkve

Za razliku od milijuna i milijuna crne američke djece koja su ogrezla u kriminal iz otpora prema zakonima Jima Crowa, mržnji prema okolini koja ih ne prihvaća ili transgeneracijskoj netrpeljivosti koju osjećaju, Lyleova priča ima sasvim drugačiji početak.

Rodio se 1941. godine u Daytonu, gradu u kojem je nastala moderna BiH, kao treće dijete od ukupno njih 19 koliko su ih imali William i Nellie Lyle. William je bio pastor i pjeskar, a njegova supruga bila je duboko religiozna žena koja je sina odgajala u strogim okvirima. Njihovo ishodište nije bio moral u tradicionalnom smislu te riječi, nego slijepo slijeđenje biblijskih zakona.

Naslijedila je to od svojeg oca koji je u Daytonu početkom 20. stoljeća sam sagradio crkvu i postao propovjednik. Fanatizam novih kršćanskih frakcija koje su svojim sljedbenicima nudile jedini ispravan put u Kraljevstvo Nebesko snažno je upravljao životima zajednica u kakvoj je i Lyle odrastao.

O ranom Lyleovu djetinjstvu nema previše informacija i donekle su proturječne, ali dva događaja svi ističu kao ključna. Prvi se dogodio sa šest godina kada mu je najstarija sestra umrla od groznice. Drugi se zbio 1954. godine kad se s obitelji preselio u Denver. Zašto? Jer je njegov otac dobio viziju da tamo ima puno grešnika koje je on kao pentekostalac dužan spasiti.

Put do zatvora vodio je iz crkve preko bande

Iako je William tamo nastavio svoj pastoralni rad i premda je pokušavao svu svoju djecu što više uključiti u život svoje crkve, Ronu je Bog podijelio nešto drugačije karte. U radnoj tinejdžerskoj dobi brzo je izrastao i postao stereotipni opaki i ogromni crni tip kojeg se svi boje.

Deseci tisuća imigranata iz svih dijelova svijeta sve su se teže i lošije slagali u najvećem svjetskom melting potu u kojemu su se sve više naglašavale etničke i rasne razlike, a sve brže zaboravljale vrijednosti poput slobode, demokracije te nove i jednake šanse za sve.

Tako su šezdesete donijele epidemiju bandi diljem države koje su se okupljale kako bi zaštitile svoje kvartove od sličnih ljudi koji su živjeli nekoliko ulica dalje. Lyle je u tom svijetu doživio strelovit uspon. Nije to bilo zato što je imao neku denversku verziju HDZ-ove iskaznice u džepu kao društveni kapital, nego je bio nevjerojatno snažan i hrabar.

Počeo je sa sitnim lopovlucima, nekoliko puta je bio uhićen i pritvoren, a u nekoliko epizoda u maloljetničkom domu počeo je igrati košarku i bio je dobar do te mjere da je zaigrao u Boston All-Starsima, momčadi koja je okupljala najbolje od onih koji nisu uspjeli postati profesionalci.

Školu i crkvu je sve više i više zanemarivao, a poslovi bi mu dosadili nakon nekoliko dana jednom kada je shvatio da do novca može doći na puno lakši i brži način. Takvo prosvjetljenje na ulici nikad ne završi dobro. Kad mu je bilo 19 godina, Lyle se sukobio s vođom suparničke bande. Neki kažu da je u pitanju bio novac, drugi da je u pitanju bila djevojka, a treći da je to bilo čisto pokazivanje mišića.

Lyle je svojeg suparnika, koji ga je napao olovnom cijevi, propucao. Jurio je za ranjenim neprijateljem i prijetio mu. Nesretni suparnik je nakon dva sata umro na operacijskom stolu, a Lyle je osuđen za ubojstvo drugog stupnja na 15 do 25 godina zatvora.

Dvaput je umro pa se počeo baviti sportom

Prva zatvorska lekcija u svakom filmu je da morate pronaći najopasnijeg tipa i napasti ga kako biste ustanovili svoj kredibilitet i poslali drugima poruku da vas ne diraju. Upravo je to napravio jedan od zatvorenika Colorado State Penitentiaryja kad je vidio Lylea. Nakon kratkog sukoba izvukao je nož i uboo je Lylea u trbuh, a krv je počela šikljati.

Lyle je hitno prevezen u bolnicu gdje je dvaput proglašen klinički mrtvim. Oba puta se čudesno vratio u život, a nakon 36 transfuzija krvi uspio se spasiti. "Jedan liječnik mi je potpisao smrtovnicu. Bio sam na operacijskom stolu od deset ujutro do šest popodne", rekao je godinama kasnije Lyle.

Za sudjelovanje u tučnjavi dobio je 90 dana samice u kojoj je počeo trenirati svoje tijelo i došao do razine da napravi tisuću sklekova u satu. Neki kažu da je tada donio odluku da će u sportu tražiti bijeg iz svijeta u kojem je ubio i u kojem je ubijen. Košarkom se bavio i u zatvoru, igrao je bejzbol i učlanio se u crnačku grupu za samopomoć Black Cultural Development Society.

Ipak, najveće uspjehe doživio je u američkom nogometu. Bio je trener i quarterback svoje ekipe koju je odveo do naslova prvaka Colorada u kojemu su sudjelovale zatvorske momčadi navedene savezne države. Do svoje 23. godine nije nikad obukao boksačke rukavice. Onda je u njegov život ušao Cliff Mattax.

Najbolji zatvorski boksač ikad

Mattax je bio poručnik i upravitelj zatvora, a veliki dio svojeg radnog vremena posvetio je razvijanju sportskih programa kojima je pokušavao mlade osuđenike izvesti na pravi put. "To je bila prekretnica u mom životu. Mattax je bio bijelac i nosio je značku, ali mu je stvarno bilo stalo. Vjerovao je u mene i moje sposobnosti. Baš tada sam odlučio biti uspješan", rekao je Lyle.

Poručnik je, između ostalog, organizirao i boksačke evente koje je Lyle u početku pohodio kao gledatelj sve dok nije odlučio da bi on mogao biti dobar u tome. Svoj prvi amaterski meč izgubio je od tipa koji se zove Texas Johnson, ali očito mu se jako svidjelo legalno udarati čovjeka šakama u glavu.

Bio mu je to prvi od 26 amaterskih mečeva koje je odradio u zatvoru, a svih narednih 25 je pobijedio. Nakon sedam i pol godina provedenih u zatvoru, pušten je na uvjetnu slobodu. No, za američki pravosudni sustav bavljenje boksom nije bio dovoljno normalan plan za život poslije zatvora i garancija da će izbjegavati nevolje.

Tu je u priču uskočio Bill Daniels, predsjednik American Basketball Associationa koja se 1976. spojila s NBA-om i Denver Rocksa, tamošnje boksačke dvorane koja se počela natjecati na državnoj i međunarodnoj razini. Službeno je zaposlio Lylea kao zavarivača u jednoj od svojih firmi, a zapravo ga je trenirao kao boksača. Ronnie, kako su ga prozvali u zatvoru, tek je krenuo.

Debi s 30 godina

"Raspitivao sam se o Rocksima. Rekli su mi da već imaju teškaša (Richard Archuletta i Dan Hermosillo). Mislio sam da ih mogu razvaliti pa sam ostao", rekao je Lyle o svojim motivima za dolazak među Rockse. U petnaest mjeseci od izlaska iz zatvora pobijedio je sve što valja u amaterskom svijetu.

Postao je amaterski prvak države, Sjeverne Amerike i kandidat za olimpijsku momčad. Putovao je Europom i tukao ljude po Italiji, Rumunjskoj, ali i Jugoslaviji. Tamo je pobijedio Antona Vukušića, čovjeka iz Borova koji je bio višestruki prvak države. 

Počeli su mu dovoditi i Sovjete, a 1971. je desnim krošejem u carstvo snova poslao Kama Saroyana i postao prvi nacionalni teškaš koji je ikad nokautirao boksača iz SSSR-a na američkom tlu. Tada je odlučio da je vrijeme da mu ovo postane posao. Odbacio je ideju o odlasku na Panameričke i Olimpijske igre i  s 30 godina debitirao u profesionalnom boksu.

Navjestitelj nasilja u najboljoj teškaškoj eri u povijesti

Prvi meč odradio je 23. travnja 1971. u Denveru, protiv A. J. Staplesa i pobijedio tehničkim nokautom u drugoj rundi. Nakon toga je nanizao osamnaest pobjeda, od čega je čak 16 puta nokautirao suparnika.

Izraz "zlatna era" postao je izlizan, ali za boksačke sedamdesete vrijedi, barem što se tiče kategorije. Ili, da budemo precizniji, vjerojatno nikad u povijesti nije bilo tako teško postati prvak. Na tronu su se smjenjivali Muhammad Ali, George Foreman i Joe Frazier, nerijetko u epskim međusobnim okršajima.

Lyle je nakon samo dvije godine postao petorangirani teškaš na svijetu. Javnosti je njegova priča postajala sve zanimljivija – tip koji je trećinu života proveo po ustanovama za rehabilitaciju karaktera i kasni debitant posjedovao je jedan od najjačih udaraca na svijetu i činilo se da će mu teško itko odoljeti.

Poslije pobjede nad Busterom Mathisom govorio je da želi meč s tadašnjim neprikosnovenim prvakom Joeom Frazierom, ali je napomenuo: "Neka se to dogodi kad budem spreman. Ne želim ići prečacima." Uskoro je dobio nešto mnogo bolje.

Borba za titulu

Svoj prvi poraz doživio je protiv Jacka Quarryja odlukom sudaca u svojem 20. meču. Tada su se porazi u boksu doživljavali manje dramatično, a boksači su se puno češće tukli i ostajali relevantni. Odustao nije ni Lyle pa je do svibnja 1975. nabio skor od 30 pobjeda, dva poraza i jednog remija. To mu je donijelo ono što nije mogao ni sanjati – meč za prvaka svijeta protiv velikog Alija.

Meč se održao u Las Vegasu, samo pola godine nakon što je Ali u spektaklu Rumble in the Jungle uzeo Foremanu sve titule, većinu zdravlja i ponešto duše. Meč je krenuo klasičnom taktikom prvaka koji je plesao po ringu i rado ulazio u uže gdje je eskivažama tjerao suparnika da se umara.

Stara boksačka kaže da svatko ima plan dok ne dobije šaku u glavu. To se dogodilo i Aliju koji je u sedmoj rundi snažno uzdrman, a dopisnik The Ringa kratko je ustvrdio: "Ali je u nevolji." Dotični gospodin se nije te večeri iskazao u prognozi jer je prvak tehničkim nokautom u 11. rundi svladao Lylea.

Kod sva tri suca Lyle je vodio na bodovnim karticama, ali nije dočekao kraj. Lyle je dugo inzistirao na tome da je sudac prerano prekinuo borbu, ali je tek nakon par godina priznao da mu je prekid sačuvao zdravlje jer je Ali u finišu bacio barem 20 neodgovorenih udaraca.

Najveći teškaški spektakl u povijesti

Boksački stručnjaci onog vremena ustvrdili su da se u najvećim mečevima ipak vidi da je Lyle prekasno počeo trenirati boks i da je preskočio tehničko-taktičke formativne faze koje nikad neće nadoknaditi. Njegova jedina šansa bila je upornost i nada da će jedna od bombi sjesti tamo gdje bi trebala.

Nakon šest mjeseci dočekao ga je novi veliki meč, ovog puta s još jednim "sluggerom" i bombarderom – Foremanom. Njihov meč ušao je u povijest kao jedan od najspektakularnijih u povijesti boksa. Lyle je skoro nokautiran u drugoj rundi, ali sreća mu se osmjehnula pa je greška mjerača vremena skratila rundu za jednu minutu i spasila ga.

Četvrta runda donijela je pravi rat. Lyle je rušio Foremana (jedini uz Alija i Younga koji je to uspio), da bi nakon pola minute i on završio na guzici. Tribine Caesars Palacea već su divljale, a uslijedio je novi nevjerojatan preokret u kojem je Lyle kombinacijom opet poslao Velikog Georgea u nokdaun. Ipak, Foreman je preživio do zvona, a u petoj rundi nokautirao je Lylea i okončao spektakl.

"Udario me tako jako da me nije ni boljelo. Sjedio sam na podu i razmišljao: 'Koji ćeš sad izgovor imati?' Morao sam ustati. Ali kad sam ustao, ponovno me srušio. Toliko me je pretukao da se nakon nekog vremena onesvijestio... i ja sam dobio borbu. On je najjači udarač protiv kojeg sam ikad boksao", nahvalio je Foreman svog protivnika.

Mit o Lyleu bio je na vrhuncu, ali vrlo brzo se ispostavilo da je poraz od Foremana označio i njegov kraj na vrhu. Odradio je još nekoliko velikih borbi, primjerice protiv Younga i Joeja Bugnera, ali je to bilo razinu ili dvije od najvećih pozornica.

Umirovio se 1980. godine s omjerom od 39 pobjeda, sedam poraza i jednog remija. Čak 15 godina kasnije vratio se u ring jer je sanjao revanš s Foremanom. Odradio je četiri lakše borbe i u svakoj je pobijedio, ali veliki George nije bio zainteresiran za još jedno šaketanje pa je Lyle svoje konačno zbogom boksu rekao 1995. godine.

Ubojica je ostao ubojica

Zadnjih dvadeset godina života posvetio je humanitarnom radu. Bio je trener mladim boksačima u kojima je tražio nekog novog Lylea kojeg treba spasiti, a samim time i svoje konačno iskupljenje. Možemo s priličnom sigurnošću reći da ga nikad nije našao.

Sad bi u tekstu trebao doći onaj dio koji cijelu priču pretvara u epohalnu pobjedu Lylea nad zlom verzijom starijeg samog sebe. Njegov život je tako imao sve elemente bajke u kojoj potlačeno crno dijete završi na ulici okruženo hijenama, zaglibi u zatvoru prije nego odraste i ostatak života se pokušava iskupiti kroz moć koju samo sport nudi. Lyle je još jednom odlučio nadmudriti skript.

Netom prije kraja boksačke karijere opet je ubio čovjeka. Ovog puta oslobodio ga je sud optužbe jer je dokazao da se radilo o samoobrani, iako su američki mediji dugo pisali o nerazjašnjenim kladioničarskim dugovima. Čovjek kojeg je ubio bio je njegov stari prijatelj i cimer iz zatvorske sobe.

Bilo je to samo godinu dana nakon incidenta u kojem je žena pobjegla od njega, a on ju je u filmskoj potjeri automobilima jurio po gradu i opalio dva metka prema njoj. Optužen je za napad drugog stupnja, prijetnje i ugrožavanje života, ali je jedina pravna posljedica tog čina ispala rastava.

Treći i posljednji put umro je 2011. nakon što su mu se zakomplicirali problemi sa želucem. Ovog puta nije bilo kirurga, suca ni gonga koji bi ga spasio. Nije sebi dao još jednu šansu da postane junak jer nikad to nije htio ni biti, niti je nama dao priliku da ga romantiziramo i od njega napravimo više nego što je bio.

Bio je ubojica i nasilnik koji mir nije nalazio ni u očevim predavanjima o drugoj poslanici Korinćanima ni u osmosatnom robijanju u varionici ni u nedjeljnom gulašu od svinjskih lopatica sa ženom i troje djece. Jedini red koji je poznavao bio je onaj u prostoru okruženom konopcima. A u njemu mu je jako malo falilo da postane najveći junak u povijesti.