ZNANSTVENICI su možda napokon riješili zagonetku sićušnih ruku Tyrannosaurusa rexa, koje su oduvijek bile jedna od najčudnijih značajki ovog moćnog dinosaura te izvor šala i stoljetne rasprave o njihovoj svrsi. Duge jedva metar, ruke T. rexa bile su manje od trećine duljine njegovih nogu i izgledale su nesrazmjerno na tijelu koje je moglo doseći i do 12 metara.

Tijekom godina pojavile su se brojne teorije, od toga da su služile za pridržavanje plijena ili zavođenje partnera, pa do pretpostavke da su se smanjile kako bi se izbjegle ozljede tijekom grupnog hranjenja. Nova studija, međutim, sugerira da su male ruke bile evolucijski kompromis zbog rasta najvažnijeg oružja ovog predatora - njegove lubanje, piše CNN.

Evolucijski kompromis zbog snažne lubanje

Nova studija, objavljena 20. svibnja u časopisu Proceedings of the Royal Society B, temelji se na analizi 85 vrsta dinosaura i zaključuje da su se prednji udovi smanjivali kako bi se resursi preusmjerili na razvoj snažnije i veće lubanje.

"Ako ste dinosaur s izrazito čvrstom lubanjom, vrlo je vjerojatno da ćete imati male prednje udove", izjavio je Charlie Roger Scherer, vodeći autor studije i doktorand na University College London. "Pritom nije važno koliko ste veliki - mogli ste težiti jednu ili deset tona. Ako imate snažnu lubanju, imat ćete relativno male ruke." Scherer objašnjava da evolucija teži prioritiziranju jedne osobine nad drugom.

"Evolucija, naime, ne voli davati sve odjednom. Ako se želite usredotočiti na korištenje glave za svladavanje velikog plijena, ne želite ulagati previše truda u održavanje dugih ruku i kandži jer vam vjerojatno neće trebati. Evolucija kao da poručuje: 'Ruke nam više nisu potrebne, pa ih smanjimo i uložimo više energije u snažnu lubanju koja će nam služiti kao glavno oružje'", pojasnio je.

Iako su ranija istraživanja već ukazivala na vezu između smanjenja ruku i rasta lubanje, ovo je prva studija koja je statistički potvrdila taj trend kod pet različitih skupina dinosaura.

Primarno oružje

Kako bi došli do svojih zaključaka, istraživači su mjerili kosti prednjih udova i lubanja 85 vrsta dinosaura, koristeći fosile i podatke iz postojeće literature. Razvili su i novu metodu za kvantificiranje snage lubanje, uzimajući u obzir faktore poput ukupne veličine, načina spajanja kostiju i snage ugriza.

Na temelju toga rangirali su svaku lubanju, a T. rex je, očekivano, dobio najvišu ocjenu. Odmah iza njega bio je Tyrannotitan, još jedan golemi mesožder koji je živio na području današnje Argentine oko 30 milijuna godina prije T. rexa.

Trend uočen kod više skupina dinosaura

Osim kod tiranosaurida, skupine kojoj pripada T. rex, istraživači su pronašli istu korelaciju između velikih lubanja i malih ruku kod još četiri skupine dinosaura: ceratosaurida, megalosaurida, abelisaurida i karcharodontosaurida. Sve su to bili veliki dvonožni mesožderi koji su živjeli diljem svijeta u razdoblju od oko 180 milijuna godina, od trijasa do kraja krede.

Ova analiza sugerira da smanjenje udova nije bilo slučajnost, već evolucijska osobina koja se neovisno pojavila kod različitih vrsta tijekom dugog vremenskog razdoblja. "Uvijek postoji zajednički pokretač, a to je da su svi lovili životinje za čije je svladavanje bila potrebna nešto veća sila, zbog čega su i razvili tu vrlo snažnu lubanju", rekao je Scherer.

Kako je plijen postajao veći, tako je i njihovo glavno oružje postajalo snažnije, oduzimajući resurse rukama i kandžama. "Svemu su prilazili glavom, tako da je glava postala ono što prvo dolazi u kontakt s plijenom.

To je bio najlakši način da ga obore, za razliku od skakanja ili borbe kandžama", dodao je. Ipak, Scherer smatra da ruke nisu bile potpuno beskorisne: "Očito su imale neku funkciju, inače ih ne bi ni imali. Koja je to točno funkcija, ne znam, ali nadamo se da ćemo to otkriti daljnjim radom."

Širi evolucijski obrazac

Stephan Lautenschlager, paleontolog sa Sveučilišta u Birminghamu koji nije sudjelovao u studiji, ističe da su takvi evolucijski kompromisi logični. "Kod životinja je ulaganje energije u rast različitih organa i dijelova kostura vrlo skupo. Ako neki organi, poput prednjih udova, imaju sporednu ulogu, može postati korisnije smanjiti njihovu veličinu i ulagati u druge organe", napisao je u e-mailu.

"Veliki teropodi poput T. rexa slijedili su najučinkovitiju strategiju ulažući prvenstveno u snagu ugriza i snažne čeljusti."

S time se slaže i Steve Brusatte, profesor sa Sveučilišta u Edinburghu, koji također nije bio uključen u istraživanje. "T. rex je u osnovi bio divovski kopneni morski pas koji je sve obavljao svojom ogromnom glavom", slikovito je opisao.

"Kada promatramo tijek evolucije tiranosaura, vidimo da su glave postajale veće dok su se ruke smanjivale, tako da je postojao svojevrsni kompromis, pri čemu su glave preuzele funkcije koje su nekada obavljale ruke, poput hvatanja i ubijanja plijena."

Dodao je kako se čini da se sličan trend dogodio i kod drugih divovskih dinosaura mesoždera, što sugerira da je to bila "ponavljajuća tema u evoluciji dinosaura".

Andre Rowe, paleobiolog sa Sveučilišta u Bristolu, složio se da je najzanimljivije otkriće studije upravo to koliko je trend malih prednjih udova bio raširen. "Tiranosauri obično dobivaju svu pažnju, ali neke skupine poput abelisaurida razvile su još zakržljalije ruke u odnosu na veličinu tijela", naveo je Rowe.

"Ono što ovo čini posebno fascinantnim jest to da nisu svi dinosauri grabežljivci slijedili isti put. Neke su loze zadržale velike i funkcionalne ruke, dok su druge razvile goleme glave i sićušne prednje udove. Ova studija naglašava koliko su dinosauri doista bili raznoliki i evolucijski inovativni. Više puta su razvijali vrlo različita rješenja za iste ekološke izazove, što je jedan od razloga zašto ostaju toliko fascinantni i znanstvenicima i javnosti."