DANA 1. lipnja 1535. godine započela je velika vojna ekspedicija cara Karla V. Habsburškog protiv Tunisa, tada jednog od najvažnijih osmanskih uporišta u zapadnom Mediteranu. Pohod će nekoliko tjedana kasnije završiti zauzimanjem grada i jednom od najvećih habsburških pobjeda 16. stoljeća.

U vrijeme kada je Osmansko Carstvo bilo u punom usponu, a njegov utjecaj sve snažnije prodirao prema Europi, Tunis je postao jedno od ključnih bojišta borbe za prevlast nad Sredozemljem.

Barbarossa pretvorio Tunis u osmansku bazu

Godinu dana prije pohoda Karla V., slavni osmanski admiral i gusarski zapovjednik Hajredin Barbarossa zauzeo je Tunis i svrgnuo lokalnog vladara Muleja Hasana, koji je bio saveznik Španjolske. Time je Osmansko Carstvo dobilo snažno uporište na sjeveru Afrike iz kojeg su njegovi brodovi mogli ugrožavati Siciliju, južnu Italiju, Maltu i španjolske posjede.

Za Karla V., jednog od najmoćnijih vladara svog vremena, takav razvoj događaja predstavljao je ozbiljnu prijetnju. Habsburški vladar tada je kontrolirao golemo carstvo koje se protezalo od Španjolske i Nizozemske do velikog dijela današnje Njemačke te prekomorskih teritorija u Americi.

Tunis je stoga postao simbol šireg sukoba između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva za kontrolu nad Mediteranom.

Okupljena golema vojska

Karlo V. odlučio je odgovoriti silom. Okupio je jednu od najvećih ekspedicijskih flota svog doba, sastavljenu od stotina brodova i desetaka tisuća vojnika. U pohodu su sudjelovali Španjolci, Nijemci, Talijani, Portugalci, vojnici Papinske Države, genovske snage pod zapovjedništvom znamenitog admirala Andree Dorije te vitezovi s Malte.

Početkom lipnja flota je isplovila prema sjevernoj Africi. Nakon iskrcavanja kod drevne Kartage glavni cilj postala je utvrda La Goulette, koja je kontrolirala prilaz Tunisu.

Opsada je bila teška i krvava, no nakon nekoliko tjedana borbi habsburške snage uspjele su probiti obranu i zauzeti utvrdu. Time je put prema Tunisu bio otvoren.

Pad Tunisa

Nakon gubitka La Goulettea obrana grada počela se raspadati. Situaciju je dodatno zakomplicirala pobuna kršćanskih zarobljenika koji su se nalazili u gradu. Dok su se habsburške snage približavale, među braniteljima je zavladao kaos.

Karlo V. ušao je u Tunis 21. srpnja 1535. godine. Barbarossa je uspio pobjeći, ali grad nije izbjegao tragediju. Nakon osvajanja uslijedili su pljačka i nasilje koje su suvremenici opisivali kao jedne od najmračnijih trenutaka cijele kampanje. Broj žrtava nije moguće pouzdano utvrditi, a izvori se znatno razlikuju, no nema sumnje da je stanovništvo Tunisa pretrpjelo teške posljedice.

Pobjeda koja nije promijenila tijek sukoba

Nakon osvajanja Karlo V. vratio je na prijestolje svrgnutog Muleja Hasana, koji je postao habsburški saveznik. U Europi je pobjeda predstavljena kao veliki trijumf kršćanskog svijeta nad Osmanlijama. Car je čak naručio raskošne tapiserije koje su prikazivale tijek pohoda i slavile njegov uspjeh.

Ipak, dugoročni učinak bio je znatno manji nego što su se Habsburgovci nadali. Barbarossa je ostao jedan od najopasnijih osmanskih zapovjednika, a osmanska mornarica nastavila je dominirati velikim dijelom Mediterana. Borba za prevlast na moru nastavila se još desetljećima.

To se najbolje vidjelo nekoliko desetljeća kasnije. Osmanlije su ponovno osvojile Tunis 1569. godine, Španjolci su ga nakratko vratili pod svoju kontrolu 1573., ali je već sljedeće godine grad definitivno pao pod osmansku vlast.