"NAKON putovanja u 28 europskih zemalja, sumnjam da me ijedno mjesto dočekalo tako privlačnim plažama, prekrasnom prirodom i iznenađujuće dobrom hranom kao litavska obala Baltika", napisala je Lucy Daltroff za Metro, opisujući putovanje koje ju je, kako priznaje, potpuno oduševilo.

"Riječ je o predivnom, nepravedno podcijenjenom odredištu do kojeg sam stigla nakon što sam pronašla redovite i povoljne letove iz Ujedinjenog Kraljevstva za Palangu. Mnogi pritom ni ne znaju da Litva uopće ima obalu, i to dugu tek nešto više od 90 kilometara. No čim sam stigla, bilo mi je jasno da se taj beskrajni bijeli pijesak prodaje sam od sebe", napisala je.

Baltički šarm bez mediteranske gužve

Palanga ima ugođaj klasičnog primorskog ljetovališta, ali s prepoznatljivim baltičkim šarmom. Plaža je uređena, uz more se nižu simpatični barovi, dostupni su javni toaleti, a drvene staze vode do pijeska bez onog neizbježnog osjećaja da ćete ga danima istresati iz cipela.

Iako ondje nema mediteranskih vrućina, ugodnih ljetnih 23 stupnja privlači brojne lokalce. Ipak, rečeno joj je da se čak i u srcu sezone lako može pronaći miran kutak.

Glavna pješačka ulica Jonasa Basanavičiusa puna je kafića i barova, elegantne drvene vile skrivaju se među krošnjama, a dugi mol osobito je popularan u vrijeme zalaska sunca.

Grad aristokracije i jantara

Palanga je još u 19. stoljeću bila omiljeno ljetovalište aristokracije, a tragovi tog vremena i danas su vidljivi u njezinoj arhitekturi. Jedan od najljepših primjera je palača Tiškevičiai, raskošna neorenesansna građevina u kojoj se danas nalazi Muzej jantara.

Palaču okružuju botanički vrtovi parka Birute, u koji je ulaz besplatan. U muzeju se čuvaju impresivni primjerci jantara, neki stariji od 50 milijuna godina, među njima i oni u kojima su zarobljeni kukci.

Zahvaljujući prapovijesnim šumama, drevnim riječnim tokovima i posebnim geološkim uvjetima, komadići jantara i danas doplutaju do obale, osobito nakon oluja u hladnijim mjesecima. Mještani kažu da lovci na jantar u zoru obilaze plaže i pretražuju morsku travu i naplavine u nadi da će pronaći novo blago.

Cijene su je posebno iznenadile

Ono što ju je na ovom dijelu baltičke obale posebno oduševilo bile su cijene. U vrijeme kada mnoga europska odredišta turistima isprazne novčanik čim se pojave, Litva joj se učinila iznenađujuće pristupačnom.

Šalica kave stoji oko četiri eura, a obilan obrok u restoranu moguće je pojesti za manje od 12 eura.

Među lokalnim specijalitetima ističe se šaltibarščiai, hladna ružičasta juha od kefira, naribane cikle, krastavaca, svježeg kopra i tvrdo kuhanih jaja, koja se poslužuje s toplim krumpirom s maslacem. Porcija stoji oko šest eura.

Svježa riba također je neizostavan dio jelovnika.

Klaipėda i njezina burna prošlost

Litva je neovisnost od Sovjetskog Saveza proglasila 11. ožujka 1990., a danas ostavlja dojam zemlje koja se ubrzano razvija i ponosi svojim postignućima, među kojima je i brz internet.

Najveći grad na tom dijelu obale, Klaipėda, ima jednu od rijetkih europskih luka koje se zimi ne lede. Upravo je zbog toga kroz povijest bila predmet brojnih sukoba. Grad je nekoć bio dio Pruske, a svoj suvremeni litavski identitet oblikovao je relativno kasno.

Klaipėda je poznata po arhitekturi s njemačkim utjecajem, a njezin drevni dvorac, izvorno sagrađen 1252. godine i kasnije potpuno uništen, nedavno je obnovljen.

Autorica putopisa ga je imala priliku posjetiti neposredno prije službenog otvorenja. Rekonstruiran je suvremenim materijalima, ali u izvornim dimenzijama, a plan je da služi kao prostor za kulturna događanja. Uz njega se nalazi i muzej koji detaljno objašnjava dramatičnu prošlost grada.

Kuršska prevlaka kao UNESCO-ov dragulj

Ipak, najviše ju je dojmila Kuršska prevlaka, 98 kilometara dug pojas kopna koji razdvaja Baltičko more od Kuršskog zaljeva. Taj krajolik dina, šuma i tradicionalnih ribarskih sela nalazi se pod zaštitom UNESCO-a.

Od Klaipėde je udaljena tek desetak minuta vožnje trajektom, ali dojam je kao da ste stigli u posve drugi svijet. Veći dio prevlake pripada Nacionalnom parku Neringa.

Ljepota tog mjesta očarala je i književnika Thomasa Manna, autora "Smrti u Veneciji", koji je ondje sa suprugom sagradio kuću s pogledom na more. Opisivao je taj kraj kao fantastičan svijet pomičnih dina, brezika i borova, između lagune i Baltika. Njegova je kuća danas pretvorena u Muzej Thomasa Manna.

Pustinja usred sjeverne Europe

Autorica se pridružila rendžeru nacionalnog parka u šetnji kroz strogi prirodni rezervat Nagliai, preko nekih od najvećih pomičnih pješčanih dina u Europi.

S vidikovca se pružao prizor koji je, piše, izgledao gotovo nestvarno: golemi valovi pijeska protezali su se prema horizontu, dok je u daljini svjetlucao Baltik. Imala je osjećaj kao da stoji usred pustinje, a ne na sjeveru Europe. Tijekom stoljeća pomični pijesak na tom je području zatrpao čak 14 sela.

Raj za promatrače ptica

Kuršska prevlaka jedno je od najvažnijih europskih odmorišta za ptice selice. Svake godine tim područjem prolaze milijuni ptica.

Kapetan Egidijus poveo je malu grupu na promatranje ptica u deltu rijeke Njemen, kroz krajolik močvara, trske, rijeka i poplavnih livada. Ondje su vidjeli brkatu sjenicu, čigre, a na kraju i orlove štekavce. Na Ornitološkoj postaji rta Ventė autorica je upoznala Vytautasa Jusysa, vedrog ornitologa koji slovi za jednog od najplodnijih prstenovača ptica na svijetu. Tijekom karijere prstenovao je više od milijun ptica.

"Gledati ga kako pažljivo pregledava sitne selice prije nego što ih pusti natrag u nebo bilo je posebno iskustvo. Čak i nekome tko se ne smatra zaljubljenikom u ptice teško je ostati ravnodušan pred njegovim entuzijazmom", napisala je. 

Na kraju putovanja ostalo joj je samo jedno pitanje: kako je moguće da je litavska obala i dalje tako dobro čuvana tajna?