ISKUSTVA iz djetinjstva i ključne uspomene uvelike oblikuju pristup životu pripadnika generacije Z. Iako za to nisu isključivo krivi njihovi roditelji, postoje određeni odgojni obrasci koji se ovoj generaciji nisu svidjeli i za koje mnogi vjeruju da su utjecali na čitav tijek njihovih života.

Nedostatak prostora za iskazivanje osjećaja

Kako piše YourTango, izjave poput "Bit će sve u redu" ili "Dat ću ti ja razlog za plakanje" bile su česte u domovima djece iz generacije Z. Njihovi roditelji ni sami nisu imali sigurno okruženje za traženje pomoći ili izražavanje emocija dok su odrastali.

Iako odrasli pripadnici generacije Z znatno manje prihvaćaju stigmu vezanu uz mentalno zdravlje, i danas se suočavaju s napetostima u odnosu s roditeljima po tim pitanjima. Često osjećaju sukob između onoga što im terapeuti i prijatelji savjetuju kao zdravo i onoga što čine njihovi roditelji.

Preopterećenost i nerealna očekivanja od malih nogu

Koliko god bili mladi, pripadnici generacije Z veći su dio života proveli osjećajući se preopterećeno. Od njih su se očekivala nerealna postignuća u školi i društvenim aktivnostima, rano su ih pripremali za fakultet i očekivalo se da se bave brojnim izvanškolskim aktivnostima.

Kako bi udovoljili svojim roditeljima, osjećali su da se moraju dokazivati postignućima, što im je oduzelo prijeko potrebno vrijeme za slobodnu igru i odrastanje bez nadzora. To nije samo dovelo do anksioznosti i problema s mentalnim zdravljem, već je stvorilo i dugoročnu ogorčenost kada se obećanja dana u zamjenu za sav taj trud nikada nisu ostvarila.

Mnogima diploma im nije osigurala prednost na tržištu rada. Povrh svega, sada od roditelja, za koje im se čini da su nakon fakulteta jednostavno ušetali u posao, slušaju kako se ne trude dovoljno, često živeći s njima pod istim krovom.

Manjak vremena bez roditeljskog nadzora

Nestrukturirana igra bez nadzora iznimno je važna za dječji razvoj. Generaciji X je upravo to iskustvo pomoglo da postanu neovisni, marljivi i otporni jer su imali slobodu da sami istražuju i ispunjavaju svoje vrijeme. Međutim, mnogi pripadnici generacije Z zamjeraju svojim roditeljima iz generacije X pretjerano zaštitnički stil odgoja.

Ogorčeni su što im nije bilo dopušteno provoditi više vremena vani ili što ih se nije poticalo da se odmaknu od tehnologije, čak i kad su kao djeca to željeli.

Stalni nadzor i nedostatak privatnosti

Čim su dobili mobitele, generacija Z navikla se na to da ih roditelji prate i provjeravaju im uređaje. Iako su njihovi roditelji, milenijalci i generacija X, bili samo zaštitnički nastrojeni, suočavajući se s novim sigurnosnim prijetnjama digitalnog doba, takav nadzor naučio je njihovu djecu tajnovitosti i povlačenju u sebe.

Svaki put kad bi im provjerili telefon ili prešli granicu privatnosti, zapravo su im poručivali: "Ne vjerujem ti". Iako su sigurnosne mjere nužne, pretjerano zaštitnički roditelji često odu predaleko, izazivajući kod djece frustraciju i tjeskobu.

Nametanje osjećaja krivnje

Mnoge pripadnike generacije X i milenijalce odgajali su roditelji koji su naporan rad izjednačavali s ljubavlju. Žrtvovanje vremena kod kuće radi dugih sati na poslu smatralo se dokazom obiteljskih vrijednosti.

Iako su i sami osjetili posljedice takvog odgoja, roditelji iz generacije X prenijeli su elemente tog transakcijskog pristupa na svoju djecu. Koristili su fraze poput "Nakon svega što sam učinio/la za tebe?" ili "Mora da sam grozan/grozna roditelj/ica" kako bi djecu naveli da učine što žele, nesvjesni da time samo ponavljaju isti generacijski ciklus na novi način.

Pohvale za poslušnost umjesto za autentičnost

Biti "dobro dijete" donosi mnogo vanjskih pohvala, ali rijetko vodi razvoju duboke emocionalne inteligencije. Takva djeca odrastaju tražeći odobravanje potiskivanjem vlastitih osjećaja i potreba. Rano su naučili da su ljubav i pohvale roditelja uvjetovani time da ne izražavaju što im je doista potrebno.

Kao odrasli, mnogi pripadnici generacije Z usvojili su nove stavove o mentalnom zdravlju, ali se i dalje mogu boriti s osjećajem krivnje i srama kada trebaju zatražiti podršku zbog iskustava iz djetinjstva.

Lekcije i kritike umjesto podrške

Iako su kao djeca imali priliku griješiti i učiti na vlastitim pogreškama, mnogi roditelji iz generacije X i milenijalci teško su prepuštali kontrolu svojoj djeci. Uplitati su se kako bi osigurali da se stvari obave ispravno iz prve i držali su im predavanja umjesto da im pruže podršku dok sami otkrivaju svijet.

Gledajući unatrag, generacija Z smatra iritantnim što su se njihove pogreške demonizirale, dok su njihovi roditelji u istoj dobi činili mnogo veće. Osjećali su se podvrgnuti nerealno visokim standardima. Njihovi su roditelji svoju neovisnost nosili kao značku časti, ali su svojoj djeci uskratili iskustva koja su im mogla pomoći da je i sami razviju.

Nedostatak podrške za kreativnost i rizik

Unatoč vlastitoj sklonosti neovisnom razmišljanju, mnogi roditelji iz generacije X ironično nisu svojoj djeci omogućili djetinjstvo puno eksperimentiranja kakvo su sami imali. Umjesto toga, vršili su pritisak da odaberu sigurniji put, bilo da se radilo o odlasku na fakultet ili pronalaženju praktičnog, dobro plaćenog posla.

Iako možda nisu vjerovali u korporativni uspjeh, i dalje su imali tradicionalne ideje o sigurnosti. Mnogi pripadnici generacije Z, koji danas cijene kreativne poslove, zamjeraju roditeljima što ih nisu poticali na više rizika i avantura. I danas se bore s osjećajem krivnje jer nisu slijedili roditeljske stope te osjećaju da se moraju dokazivati roditeljima koji ne prihvaćaju njihove životne izbore.

Različito poimanje jednakosti

Generacija X i generacija Z imaju različite sustave vrijednosti, posebno po pitanju uključivosti. Generacija X, sa svojim natjecateljskim duhom, više je usmjerena na jednakost, pri čemu se mnogi vode načelom "svatko je kovač svoje sreće".

S druge strane, generacija Z više je usmjerena na pravednost, što znači da su svjesniji rase i pažljiviji prema jedinstvenim okolnostima pojedinaca. Ove razlike u polariziranom društvu mogu uzrokovati napetost između roditelja i odrasle djece, često proizlazeći iz frustracija iz djetinjstva kada su se kao tinejdžeri morali boriti za svoja uvjerenja.

Usmjerenost na neovisnost

Iako to nije uvijek bilo namjerno, cinizam i izražena neovisnost generacije X mogli su stvoriti određeni stres za njihovu djecu. To je možda čak pridonijelo njihovoj kolektivnoj izolaciji i usamljenosti. Djeca generacije Z učena su da se oslanjaju na sebe i da budu natjecateljski nastrojena.

Iako je nekima to donijelo uspjeh, također je opteretilo odnose i otežalo im pronalaženje osjećaja zajedništva. Danas, uz sve manje "trećih mjesta" i sve više financijskih prepreka, pripadnici generacije Z bore se ne samo s usamljenošću, već i s ogorčenjem zbog natjecateljskog načina razmišljanja koji su im roditelji usadili.